(Uz knjigu Palestina I. Seada Alića)
Halima Sofradžija
Prva knjiga koju sam pročitala, uvaženog prof. Seada Alića, bila je Masmediji – zatvor bez zidova, potom i niz njegovih knjiga koje se dominantno bave medijima. I u ovoj knjizi – nezaobilazno – pominju se mediji, naprosto jer mediji neosporno imaju nemjerljiv utjecaj na društvo. Ne može se poreći da mediji stvaraju dizajniranu svijest – tamo gdje nema kritičke svijesti.
Za one koji još nemaju knjigu u rukama, u Predgovoru piše: I da je nitko ne pročita, ova knjiga je morala biti napisana.
Prvi naslov, nakon Uvoda, prva kratka rečenica koju čitam: Dvadeset i prvo je stoljeće.
Upravo ta prva, ta kratka rečenica, prosta konstatacija – 21. je stoljeće – bila je kao wake up, da nas privede spoznaji: u kojem to stoljeću živimo a gledamo masovno krvoproliće uživo, koje ne staje, koje nitko ne zaustavlja, gledamo iskasapljena tijela, najviše djece, razulareno istrebljenje, jednu očiglednu, strukturiranu mašineriju smrti – naočigled cijelog svijeta.
Od neke tačke te zaumnosti, kao da je cijeli svijet napustio stvarnost.
Intenzitet zločina, neshvatljiva razaranja i bezosjećajnost – ljudsko oko ne može gledati toliko nasilje, nepodnošljivo je već i samom pogledu. Ne ide uz civiliziranost izgladnjivanje djece do smrti.
Ova knjiga nije mogla biti napisana bez emocija, “rasute” po knjizi, kao na znakove pored puta, nailazila sam na rečenice, na emociju, na govor i zapitanost duše:
– Gledam i ne vjerujem
– Gledam a mučnina me obuhvaća
– Gledam i pokušavam shvatiti
Jer, KAKO shvatiti nešto što je odavno prešlo prag zdravorazumskog, KAKO shvatiti da bi puno manje forme nasilja već odavno izazvale lančanu reakciju SVIH medija – pa ZAŠTO je onda globalnim medijima ova očigledna patnja gotovo nevidljiva? – autor govori u oviru nekoliko naslova o tome. Postoji u ovoj knjizi naslov: Zid oko Gaze simbol je masmedijskih zidova, u okviru kojeg se ukazuje na spregu globalnog kapitala, globalnih medija, industrije naoružanja (industrije smrti), naftne industrije, mreže lobiranja, naime, to je svojevrsni amalgam koji tvori jedno ledeno tijelo, koje se “kotrlja svijetom”. To je govor o Moći.
“Moć je temeljna moneta čovjeka trgovca”; kad pogledate, naročito u suvremenom političkom djelovanju, najprije tu je vidljivo da upravo u tom polju/prostoru više i nema ljudi – nego samo još tržišni karakteri. Nijedno djelovanje u našem dobu više se NE grli s etikom, riječ je o zaboravu etike. Podsjetila bih na Tukidida, kada govori o prirodi moći, moć teži samoj sebi, svojoj apsolutnoj ekspanziji – nju može ograničiti samo politički etos. Želim vjerovati, da se svakome kroji sudbina prema prirodi njegvog etosa, moralnog djelovanja (Heraklit). Nekadašnje ustrajavanje na moralu, danas je ustrajavanje na nemoralu, kako je ustvrdio autor ove knjige. Kada nestane moral – sve je moguće. Uči nas se da ništa ne osjećamo, da ne saosjećamo, da se ne osvrćemo, da ništa ne vidimo – da ništa ne govorimo – ni ne pominjemo – dok zlo orgija u Gazi. I izvan nje. Kao neki exsperimentum mundi, u koji je ubačen i gurnut cijeli svijet, u kojem se urušavaju vrijednosti svega ljudskog, svemu čemu smo učeni. Učeni smo da ljudska civilizacija jest primat svijesti, prava, uvažavanja i poštovanja Života, civila, djece, tolerancije, humanizma, kao najviših vrijednosti. Zar se to sve tako lako briše gumicom pred našim očima? Tišina svijeta omogućava ovaj užas. Došli smo do anticivilizacijske točke u povijesti. Pod ruševinama Gaze nestala je malena iskra nebeske vatre, njen plamsaj – savjest. Utrnuta je savjest pred najvećim očiglednim genocidom ovog stoljeća – 21. je stoljeće.
Osjećaj nemoći olovke u ruci, kako piše autor, podsjeća na nemoć kamena kojim se palestinska djeca suprotstavljaju okupatorskoj vojsci. Kroz izraelske zatvore prošlo je više od 12.000 djece, uglavnom optužene za bacanje kamena – kazna ide za Palestince za bacanje kamena i do 20 godina zatvora.
Međutim, olovka nije tako nemoćna, napisala je knjigu, ovu knjigu, a to je nesumnjivo prometejski čin.
Na više mjesta autor otvara pitanje istine i laži, jer ovo je vrijeme kad se laž odvažila, a za istinom su, kako kaže Dostojevski, raspisane potjernice. Laž je “istina” našeg doba, laž je postala oslonac lažnog sistema vrijednosti, do te mjere i na takav način, da se može govoriti o “svetosti laži” (kako i postoji jedan od naslova u okviru knjige). Usprkos svemu, ljudi se izvan politike nisu umorili od istine, dižu svoj glas, jer se ni oni drugi nisu umorili od laži.
U vrijeme čitanja ove knjige, vidjela sam fotografiju čovjeka koji je nama okrenut leđima, raširio ruke da grli svijet; iznad je tekst, napisana Nietzscheova misao: Što više raširite ruke, lakše će vas razapeti. Nalazila sam izvjesnu analogiju, upravo to se desilo Palestini. Doseljenici do zuba naoružani, tenkovima, fosfornim bombama, otimanjem teritorija – zahvaljuju onima koji su ih dočekali raširenih ruku. To je multiplicirana krađa: ne samo teritorija, nisu samo teritorije u pitanju, jer kad lažete – kradete nekom pravo na Istinu, kad ubijete, kradete nekom pravo na život, kad varate, kradete pravo na pravdu. A to su sve same vrhunske vrijednosti: pravda, život, istina. Time se krade SVE. Ograđivanje žicom, nebrojenim zidovima, kontrola/nadzor, getoiziranje, stvaranje svojevrsnog višedecenijskog logora (prema G. Agambenu, ne postoji političkiji prostor od logora) – sve su to prepoznatljivi elementi biopolitike. Raspolaganje životom i tijelima, Foucault govori o “zahvatanju života s kraja na kraj”, svedenost na goli život – a takav goli život IZUZET je iz političke i pravne zaštite, sveden je na koncept “ostatka” – kao nešto nesupstancijalno. Opsesivno poricanje palestinskog čovjeka, kao ljudskog bića, u njegovom postojanju, u svemu što ga obilježava, u zasadima masline, u njegovoj pojavnosti, u njegovom domu, u njegovom djetetu: satire se, briše se, uništava se, s predumišljajem. Čitavi svjetovi ubijeni, nestali, uništeni. U pokretima izraelskog vojnika prepoznaje se bahatost ubermenscha, postavlja se pitanje izvora brutalnosti i trijumfalizma, koji je sve očitiji i neskriveniji. Vidljiv je cijelom svijetu: ne ubija se više u rukavicama. Nije više u pitanju brutalno sakaćenje porodičnih stabala, nego brisanje čitavih generacija s lica zemlje. Preko mrtvih ljudi i preko mrtvih kultura i izgladnjele djece do smrti, preko 20.000 ubijene djece, preko krvoprolića biblijskih razmjera i genocida, ne dolazi se do civilizacije. Ako to postaje principom stvaranja globalnog poretka i svijeta, onda se mora postaviti pitanje kraja čovjeka, kraja politike, pravde i prava (jer svijet je izašao iz prostora i okvira međunarodnog prava), kraja globalne sigurnosti.
Šta čine nama, čovječanstvu, prizori uništenja i nesmiljenog, neograničenog nasilja, krajnje dehumanizacije, na očigled svih?
Oštećuje i skrnavi sliku nas kao ljudske vrste, arhetipski, kao sliku i predstavu nas kao ljudskih bića, urušava je. Mijenja percepciju svijeta, Života, nas samih. Stvara osjećaj bespomoćnosti, nadnesenost i zaprepaštenje nad nestankom ljudskog, nad potresnim i neshvatljivim nepoštivanjem Života. Razara ljudsku suštinu, upravo onako kako je govorila Hannah Arendt – šta čini teror – razara ljudsku suštinu.
