U emisiji Kompas na RTV HB, emitovanoj 24. decembra 2025. godine, Boris Havel govoreći o Palestini poziva se na putopis Marka Twaina iz 1867. godine. U tom kontekstu kaže da Twain „putuje Svetom zemljom šezdesetih godina 19. stoljeća“, da očekuje vidjeti nešto posebno jer je riječ o prostoru „na kojem se rodio Spasitelj, rodio se Isus, osnovana je crkva, tamo su živjeli apostoli“, ali da je „zabezeknut kad dođe u tu zemlju“. Havel dalje navodi da Twain putuje „od sjevera, iz Sirije, dolje prema jugu, preko Samarije, Judeje, Jeruzalema“, te da zatiče „pustoš i neimaštinu onih malobrojnih koji tamo žive“. Sažimajući taj dojam, Havel zaključuje: „Tamo nema masline, nema vina… samo je kamen i krš. A danas nije tako.“
Ovdje je obrađen isključivo početni segment emisije. Već u ovom dijelu uočava se obrazac iznošenja tvrdnji bez provjerljive činjenične osnove, što otvara pitanje pouzdanosti cjelokupnog izlaganja. Ostatak emisije uglavnom se svodi na teološko pripovijedanje, kroz koje se nastoji provući i legitimirati podnaslov emisije RTV Herceg-Bosne | Havel za Kompas: Islamski arapski imperijalizam polučio je potpunom propašću kršćana…. Zbog toga se analiza ne proteže na cijelu emisiju.
U javnom prostoru Hrvatske i Bosne i Hercegovine Havel već godinama nastupa kao jedan od ključnih promotora izraelskih službenih narativa, pri čemu se njegovi istupi sadržajno i argumentacijski u velikoj mjeri podudaraju s obrascima hasbara propagande. Taj diskurzivni okvir vidljiv je i u ovom uvodnom dijelu emisije, gdje se literarni dojam jednog putopisca koristi kao zamjena za historijsku i ekonomsku analizu.
Međutim, već 1891. godine, jedan od najranijih cionista, Ahad Ha’am (Asher Ginzberg), nakon lične posjete Palestini piše: „Mi, vani, naviknuti smo da vjerujemo da je Palestina gotovo potpuno zapuštena: samo gola pustinja u kojoj je moguće kupiti zemlju po vlastitoj želji. Stvari stoje drugačije. Cijelim prostorom zemlje gotovo je nemoguće vidjeti neobrađeno polje. Jedina mjesta koja nisu kultivisana su dine i kameniti brežuljci, gdje ništa ne uspijeva osim voća, i to nakon mnogo mučnog rada na raščišćavanju i nasipanju tla“ (Ahad Ha’am, Complete Works, Tel Aviv: Devir Publishing House; Jerusalem: The Hebrew Publishing House, 2011; vidi i Cvi Rotmüller, Židovska kolonizacija Palestine – pregled, Zagreb, 1925).
Ovo svjedočenje dolazi iz samog cionističkog korpusa i direktno pobija sliku „prazne“ ili zapuštene zemlje. Ekonomski i agrarni podaci iz istog perioda dodatno potvrđuju takvu sliku. Prije dolaska cionista, lokalno stanovništvo izvozilo je oko 300.000 tona žita godišnje. Površine pod voćnjacima u arapskom vlasništvu utrostručile su se između 1921. i 1942. godine, gajevi narandži i drugih citrusa sedmerostruko su povećani između 1922. i 1947, dok je proizvodnja povrća 1938. godine bila deset puta veća nego 1922.
U izvještaju britanske kraljevske komisije iz 1937. godine navodi se da će, na osnovu rapidnog rasta citrusnih voćnjaka, od očekivane svjetske proizvodnje od 30 miliona sanduka zimskih narandži Palestina učestvovati sa 15 miliona sanduka, Sjedinjene Američke Države sa 7 miliona, Španija sa 5 miliona, a sve ostale zemlje zajedno sa 3 miliona sanduka (Peelov izvještaj, poglavlje 8, paragraf 9, str. 214).
Razlika između onoga što je izrečeno u emisiji i onoga što pokazuju dokumentirani izvori nije razlika u tumačenju, nego razlika između narativne pripovijesti i provjerljive historijske građe.
E.B. Neretljak