Moshe Sharett, prvi izraelski ministar vanjskih poslova i kasniji premijer Izraela, u svom ličnom dnevniku iz 1950-ih godina. Zapisi iz dnevnika objavljeni su i analizirani u studiji Livije Rokach.
„Tridesetih godina obuzdavali smo nagone (emocije) osvete. Danas, naprotiv, opravdavamo sistem odmazde… uklonili smo mentalnu i moralnu kočnicu tom nagonu i time omogućili… da se osveta uzdigne kao moralna vrijednost… kao sveti princip.“
Pojas Gaze nije samo prostor blokade i periodičnog razaranja, nego rezultat dugotrajnog procesa nasilne koncentracije palestinskog stanovništva. Nakon 1948. godine, Gaza je postepeno pretvarana u zatvoreni prostor u koji su Palestinci potiskivani ne samo iz udaljenijih dijelova Palestine, nego i sa same periferije Gaze, kroz stalne vojne napade, represivne mjere i sistematsko onemogućavanje normalnog života. Riječ je o procesu koji nije imao karakter jednog događaja, nego kontinuiranog nasilnog sužavanja životnog prostora, pri čemu je periferija Gaze planski pretvarana u vojnu tampon-zonu, a palestinsko stanovništvo gurano prema njenoj unutrašnjosti.
U tom procesu, niz palestinskih sela koja su se nalazila na obodu Gaze postupno je ispražnjen, razoren ili demografski transformisan. Na tim lokacijama kasnije su formirani izraelski kibuci i druga naselja, koja su u savremenom diskursu predstavljena kao civilni prostori bez historijskog konteksta. Međutim, historijska činjenica ostaje da je prostorna arhitektura oko Gaze nastajala paralelno s potiskivanjem palestinskog stanovništva, a ne u praznom prostoru. Gaza se tako nije „sama izolovala“, nego je iznutra sabijana.
Ova činjenica je ključna za razumijevanje događaja od 7. oktobra 2023. godine. Napadi Hamasa izvedeni su na području dvanaest kibuca smještenih uz samu granicu Gaze, na prostoru koji je prethodno bio dio palestinskog životnog okruženja, a koji je kroz decenije sistematskog nasilja pretvoren u zonu izraelske kontrole. To ne znači – i ovdje je nužno biti pravno precizan – da historijska činjenica potiskivanja stanovništva poništava obavezu poštivanja međunarodnog humanitarnog prava ili zabranu napada na civile. Međutim, ona razotkriva selektivnost pamćenja u kojoj se nasilje iz 2023. godine posmatra kao iznenadni čin, dok se višedecenijski procesi prisilnog sabijanja i militarizacije prostora brišu iz analize.
U međunarodnopravnom smislu, pravo naroda pod agresijom i okupacijom na otpor priznato je Poveljom Ujedinjenih nacija i nizom rezolucija Generalne skupštine UN, uključujući Rezoluciju 2625 (1970) i 37/43 (1982). To pravo potvrđuje legitimnost borbe protiv okupacije kao takve.
Ovaj historijski i pravni okvir nužan je da bi se razumjela logika izraelske politike prema Gazi već od ranih 1950-ih, kakvu dokumentuje lični dnevnik Moshea Sharetta. Gaza se u tim dokumentima ne pojavljuje kao sigurnosna prijetnja koju treba neutralizirati, nego kao strateški prostor nad kojim se planira vojna dominacija, pri čemu nasilje nije reakcija, nego metoda.
Savremeni diskurs o Gazi gotovo se bez izuzetka oblikuje kroz sigurnosni okvir: raketni napadi, terorističke prijetnje, nužne vojne operacije i pravo na samoodbranu. Takav jezik proizvodi privid da je nasilje u Gazi reakcija na stalnu, gotovo prirodnu opasnost. Međutim, dokumentacija iz samog vrha izraelske države pokazuje da Gaza od ranih godina izraelske politike nije bila zamišljena kao sigurnosni problem, nego kao strateški prostor unaprijed uključen u planove vojne dominacije i teritorijalnog preuređenja.
Lični dnevnik Moshea Sharetta, tadašnjeg izraelskog ministra vanjskih poslova i premijera, pruža rijedak i politički razoran uvid u ranu fazu tog promišljanja. Već u analizi njegovih zapisa eksplicitno se navodi: „Veliki rat protiv Egipta, usmjeren na teritorijalno osvajanje Gaze i Sinaja, bio je na dnevnom redu izraelskog rukovodstva najmanje od jeseni 1953. godine.“ Ova rečenica ima presudnu težinu jer jasno pokazuje da Gaza nije percipirana kao prijetnja koja se tek kasnije pojavila, nego kao unaprijed definisan teritorijalni cilj. Sigurnosni narativ, koji će decenijama dominirati javnim objašnjenjima, pojavljuje se tek naknadno, kao racionalizacija već donesene strateške odluke.
U tom svjetlu treba čitati i izraelski vojni napad na Gazu u februaru 1955. godine. Taj napad je u kasnijim interpretacijama često prikazivan kao odmazda ili čin odvraćanja, ali Sharett ga opisuje bez ikakvog ublažavanja: „Izraelski vojni napad na Gazu u februaru 1955. godine svjesno je izveden kao preliminarni čin rata.“ Ovdje nema govora o reakciji na neposrednu prijetnju. Gaza se koristi kao početna tačka eskalacije, kao prostor preko kojeg se rat ne sprječava, nego namjerno pokreće.
Nekoliko mjeseci kasnije, Sharett bilježi i sljedeće: „Nekoliko mjeseci kasnije, vladina odluka da se započne rat radi osvajanja Pojasa Gaze naišla je na snažno protivljenje ministra vanjskih poslova.“ Ovaj iskaz potvrđuje da se ne radi o izoliranom vojnom incidentu, nego o ozbiljnom državnom projektu. Gaza se ovdje pojavljuje kao predmet formalne ratne odluke, a ne kao prostor u koji se Izrael uvlači protiv svoje volje.
Još razornija po dominantni narativ jeste Sharettova tvrdnja da ovi planovi nisu zavisili od međunarodnih kriza koje se kasnije navode kao povod. On izričito navodi: „Da se na horizontu nije pojavila mogućnost trostrane agresije (Izrael, Francuska i Velika Britanija), Izrael bi nastavio s napadom na Egipat prema vlastitim planovima, i štaviše, uz saglasnost Sjedinjenih Američkih Država.“ Ova rečenica direktno ruši mit o „nužnoj reakciji“ i pokazuje da je ratna opcija bila zamišljena kao samostalan politički projekt, neovisno o Sueskoj krizi ili britansko-francuskim interesima.
U širem strateškom okviru, Sharett ne govori samo o pojedinačnim vojnim potezima, nego razotkriva samu logiku sigurnosne doktrine. On govori o „upotrebi terora i agresije radi izazivanja ili stvaranja privida arapske prijetnje samom postojanju Izraela.“ Ova formulacija uklanja svaku sumnju: prijetnja se ne prepoznaje pasivno, nego se aktivno proizvodi. Gaza se u toj logici pojavljuje kao idealan prostor za takvu politiku – dovoljno blizu da stalno bude u fokusu, dovoljno slaba da se može periodično kažnjavati, i dovoljno zatvorena da posljedice nasilja ostanu uglavnom ograničene na nju samu.
Iz ove perspektive postaje razumljiv paradoks izraelske politike prema Gazi. Iako se ona predstavlja kao „neprijateljski entitet“, nikada se ne pristupa njenom političkom rješavanju. Njena trajna nestabilnost postaje funkcionalna. Sharettovi zapisi pokazuju da je izraelsko rukovodstvo već 1950-ih godina shvatilo političku korist stalne napetosti – kako u odnosima s arapskim susjedima, tako i unutar samog izraelskog društva. Gaza u tom smislu nije greška sistema, nego njegov nužni element.
Kada se ovaj rani period sagleda u kontinuitetu, postaje jasno da savremeni obrasci djelovanja prema Gazi – od periodičnih velikih vojnih operacija do dugotrajne blokade – ne predstavljaju historijski prekid. Oni su dosljedna primjena iste osnovne logike: teritorij koji je zamišljen kao ratni plijen mora ostati politički neutraliziran, demografski sabijen i vojno podložan. Gaza se tako ne održava u stanju krize zato što se planovi iznova ruše, nego zato što se osnovni plan nikada ne napušta.
U tom smislu, Gaza prestaje biti samo geografski prostor i postaje metoda upravljanja nasiljem. Metoda u kojoj se teritorijalna ambicija prikriva jezikom sigurnosti, u kojoj se prijetnja proizvodi da bi se opravdalo nasilje, i u kojoj se konflikt ne rješava, nego održava kao politički koristan. Upravo zato Gaza ne izlazi iz ciklusa razaranja: ne zato što je izvan kontrole, nego zato što je odavno stavljena pod kontrolu jedne političke logike čiji su temelji postavljeni već početkom 1950-ih godina.
E.B. Neretljak