U savremenim analizama izraelske regionalne politike često se kao ključni dokument navodi tzv. Yinonov plan iz 1982. godine. Međutim, lični dnevnik Moshea Sharetta pokazuje da temeljna logika tog plana nije nastala osamdesetih godina, nego je bila razrađena i politički operacionalizirana već početkom 1950-ih. Yinonov tekst ne predstavlja početak strategije, nego njenu kasnu i javno izgovorenu formulaciju.
Ovaj hronološki slijed je presudan za razumijevanje Libana. U trenutku kada Sharett dokumentuje planove za destabilizaciju i podjelu zemlje, Hezbollah nije postojao — ni kao organizacija, ni kao politički akter. Strategija koja će decenijama kasnije biti opravdavana „borbom protiv Hezbollaha“ bila je osmišljena prije nego što je Hezbollah uopće nastao.
Iz toga slijedi jednostavan zaključak: Hezbollah nije uzrok izraelske intervencije u Libanu, nego njena posljedica. On se pojavljuje tek nakon invazije 1982. godine (Hezbollah se oficijelno konstituiše objavom „Otvorenog pisma potlačenima u Libanu i svijetu“, 1985. godine), dugotrajne okupacije juga zemlje i političkog vakuuma koji je takva politika proizvela. Hronologija je jasna: prvo dolazi plan, zatim intervencija, a tek potom otpor.
Moshe Sharett, prvi izraelski ministar vanjskih poslova i kasniji premijer, u svojim ličnim dnevnicima iz 1950-ih godina – koje je sistematski analizirala Livia Rokach – ostavlja zapise koji razotkrivaju da izraelska politika prema Libanu nije nastajala kao reakcija na kasnije regionalne krize, palestinsko prisustvo ili unutrašnje libanske sukobe, nego kao unaprijed osmišljen strateški projekt. U tim dokumentima Liban se ne pojavljuje kao suverena država s kojom se Izrael nevoljko sukobljava, nego kao prostor koji se planski zamišlja za političko preuređenje, teritorijalno slabljenje i dugoročnu vojnu kontrolu.
Jedan od najozbiljnijih dokaza za to nalazi se u eksplicitnom planu koji David Ben Gurion razvija već 1954. godine. Sharettov dnevnik, kako Rokach naglašava, ne ostavlja prostor za interpretativna ublažavanja:
„Sharettov dnevnik… pruža potpunu dokumentaciju o tome kako je Ben Gurion 1954. godine razvio dijabolične planove da ‘kršćanizira’ Liban, odnosno da od nule izmisli i stvori unutarlibanski sukob, te kako je Izrael razradio detaljan nacrt za podjelu i potčinjavanje te zemlje više od petnaest godina prije nego što je palestinsko prisustvo postalo politički faktor u Libanu.“
Ova rečenica ima presudnu težinu jer jasno pokazuje da se unutrašnji libanski sukobi ne tretiraju kao spontani, historijski neizbježni ili endogeni procesi, nego kao politički projekt koji se svjesno „izmišlja i stvara“. Time se ruši kasniji dominantni narativ prema kojem je izraelsko djelovanje u Libanu bilo motivirano zaštitom jedne zajednice u već postojećem građanskom ratu. Naprotiv, prema samom izraelskom dokumentu, sukob je zamišljen kao sredstvo.
Takav odnos prema Libanu nije bio ograničen samo na političku manipulaciju, nego je od početka bio neraskidivo povezan s teritorijalnim i resursnim ambicijama. Rokach podsjeća da cionistički zahtjevi prema južnom Libanu prethode i samom osnivanju Izraela. Već 1918. godine predlaže se da sjeverna granica buduće jevrejske države ide „od sjeverne obale rijeke Litani pa sve do Banijasa“, dok se na Pariškoj mirovnoj konferenciji insistira da granice uključe „libanski okrug Bint Džubejl i sve teritorije do rijeke Litani“, uz posebno naglašavanje „vitalne važnosti kontrole svih vodnih resursa do njihovih izvorišta.“
Ova logika teritorijalne i hidropolitičke kontrole nikada se ne napušta; ona se s vremenom samo operacionalizira vojnim sredstvima. Rokach zato povezuje izraelske operacije iz 1978. i 1982. godine s ranije formuliranim strateškim ciljevima. U tom kontinuitetu, izraelske invazije na južni Liban ne pojavljuju se kao izuzetak ili odgovor na trenutnu prijetnju, nego kao realizacija dugoročnog plana:
„U ‘Operaciji Litani’ 1978. godine, Izrael je uspostavio čvrstu kontrolu nad rijekom Vazani, kao i nad gotovo cijelom dužinom rijeke Hasbani.“
„U ‘Operaciji Mir za Galileju’ 1982. godine, čitava dužina rijeke Litani došla je pod izraelsku kontrolu.“
Ključni element ovog projekta nije bila neposredna aneksija Libana, nego stvaranje zavisne političke strukture unutar same libanske države. Sharettov dnevnik je u tom pogledu izuzetno jasan. Cilj se, kako Rokach navodi, mogao ostvariti isključivo kroz uspostavljanje klijentskog entiteta:
„Cilj… mogao je biti ostvaren jedino u okviru vazalne države u Libanu, s marionetskom vladom.“
Dalje se precizira da je „Ben Gurionov plan iz 1954. godine da se uspostavi takva marionetska vlast… konačno pokrenut gotovo četvrt stoljeća kasnije.“
U tom svjetlu treba razumjeti i ulogu Sa’da Haddada i pokušaj uspostave tzv. „Slobodnog Libana“. Rokach bilježi da je Haddad bio „ohrabren da u aprilu 1979. godine proglasi otcjepljenje od Libana“, uz otvorenu i trajnu podršku izraelskih vlasti. Izraelski ministar odbrane Ezer Weizmann tada izjavljuje:
„Smatram Haddada libanskim nacionalistom…“
Ova izjava pokazuje kako se projekat zavisne teritorije pokušava legitimirati jezikom nacionalnog oslobođenja i suvereniteta, iako se u stvarnosti radi o produženoj ruci izraelske vojne i političke kontrole.
Izraelska destabilizacija Libana, međutim, ne zaustavlja se na jugu zemlje. Rokach izričito navodi da je riječ o širem i dugoročnom planu:
„Izraelska destabilizacija Libana, u nastojanju da se uspostavi maronitski dominantna klijentska država…“
Invazija iz 1982. godine bila je, prema istom izvoru, „osmišljena da učvrsti saveze… i osigura balkanizaciju i vazalizaciju Libana.“
Da se ne radi o ravnopravnom savezništvu, nego o hijerarhijskom odnosu, potvrđuje i svjedočenje Bashira Gemayela, koji se žalio da su ga Begin i Sharon tretirali kao „vazala“.
Sve ove činjenice razotkrivaju konstrukciju sigurnosnog narativa koji se kasnije koristi za opravdavanje izraelskih vojnih operacija u Libanu. Rokach to eksplicitno dovodi u pitanje, postavljajući pitanje koje razotkriva samu logiku nasilja:
„Zašto je Izrael, suočen s masovnim narodnim otporom svojoj okupaciji južnog Libana, reagovao istom ‘željeznom šakom’…?“
I zaključuje bez ikakvog ublažavanja:
„Kontinuirana, nasilna izraelska agresija u Libanu i dalje se, bez imalo stida, pripisuje izraelskim sigurnosnim potrebama.“
U tom smislu, Liban se ne može razumjeti kao prostor u kojem je nasilje rezultat promašene politike ili nenamjernog haosa. Naprotiv, dokumentacija iz Sharettovog dnevnika pokazuje da je dugotrajna nestabilnost bila ugrađena u samu strategiju. Liban, poput Gaze, prestaje biti samo geografski ili politički prostor i postaje metoda – prostor u kojem se prijetnja proizvodi da bi se opravdala dominacija, u kojem se konflikt ne rješava nego održava, i u kojem se suverenitet planski razgrađuje radi učvršćivanja regionalne hijerarhije moći.
E.B. Neretljak