Politologinja Mirjana Kasapović, kroz rad s timom pripovjedača, objavila je zanimljivo pripovjedačko djelo. Pripovijedanje se odvija pod propagandnom palicom Borisa Havela. Projekat je, po svemu sudeći, poguran hasbarom, ali i uz podršku domaće ciohazije.
Knjiga nosi poduži naslov: „Jeruzalemski muftija El Huseini i Muslimani BiH – Zamračena priča iz Drugoga svjetskog rata“. Sam naziv objašnjava cilj ovog pripovijedanja. Nije li mogao biti kraći? Mogao je. Ali da li bi se tada odaslala željena poruka?
Na koricama knjige stoji i ime izdavača — Školska knjiga. Teško da je moglo biti simboličnije: gdje drugo ovakvo pripovijedanje treba da živi ako ne u školama, kroz obrazovni sistem, da se prenosi dalje kao znanje, a usvaja kao istina.
Knjiga obiluje faktografijom lišenom konteksta — bez glave i repa — ali s jasno prepoznatljivom svrhom. Činjenice su prilagođene cionističkom narativu, a akademski okvir reduciran na „prihvatljive“ elemente istrgnute iz šire slike.
Zelenom bojom dominiraju korice — danas gotovo standardnom simboličkom aluzijom na muslimane i njihovu vjersku zajednicu; muftiji se nazire ahmedija, kako i priliči islamskom teologu koji u ovom narativu „sarađuje“ s nacistima. Ta „saradnja“ bi dodatno trebala učvrstiti narativ koji je artikulirao Benjamin Netanyahu, prema kojem Hitler u početku navodno nije planirao genocid, već samo protjerivanje Jevreja, dok se odluka o istrebljenju pripisuje utjecaju jerusalemskog Velikog muftije.
Retorički oprana od krvi, kolonizacija Palestine nikako ne može — niti bi smjela, niti bi trebala — biti razlog potrage za „rješenjem“ kojim se suprotstavlja „humanom i moralnom projektu“ stvaranja jevrejske države. Taj projekat se sprovodio kroz mehanizme Hagane, Irguna i Lehija, danas predstavljene kao odbrambene, antikolonizatorske i slobodarske militantne grupe, okićene ruskim, poljskim, njemačkim i drugim uvoznim patriotizmima.
Kasapovićka i Havel, „raja iz Saraj’va“ i akademci iz „Platonove spilje“, oslobođeni njenih zidova, postaju glasnici istine — kako Havel kaže „neukim“, a Kasapovićka dodaje „moralnim“. Ne zato što su plaćeni, već zbog gole istine: da bismo mi, u spilji, konačno ugledali svjetlo.
Baška to što je Nedić Beograd učinio judenfrei tiho i bez svjedoka. Baška to što su se od brutalnosti i okrutnosti NDH distancirali čak i nacisti: „Ustaše se prema zatočenicima odnose s posebnom okrutnošću, često ubijajući iz čistog zadovoljstva…“. Baška sve to — jer danas tih zločina, navodno, nema. Prestali su. Prema tome, ne postoje.
Izraelski zločin, međutim, nije prestao — on je i dalje u toku. Ali uzrok se ne traži tamo gdje se zločin događao. Traži se u Muftiji i Bošnjacima. Njih treba okriviti, jer nikada nisu pokazali spremnost da se propitaju i, naposljetku, shvate da je Izrael tek nedužna žrtva.
Još se pamti da su Bošnjaci “većinski” činili SS Handžar-diviziju i da se Muftija fotografirao s nacistima. Muftija i Bošnjaci zato moraju biti barem jednaki nacistima, a samim tim i krivci za stradanje Jevreja — baška to što su, u najtežim trenucima progona, upravo oni Jevrejima pružali utočište.
Nije poznato da li je Kasapovićka bila u „Platonovoj spilji“ ili izvan nje dok su cionisti sklapali aranžmane s fašistima i nacistima. Za Havela bi se, međutim, moglo pouzdano reći da je bio van spilje — njegovo pripovijedanje odiše detaljima. Morao je biti vani, jer kako bi inače njegove pripovijesti bile tako slikovite i povezane sa svime, osim s činjenicama?
Možda je, naprosto, kratko drijemao i prespavao cijelo dvadeseto stoljeće. Dešava se to često, pred zalazak — i jačima i razboritijima od njega.
Ne treba im to uzimati za zlo: ovdje nije riječ o grešci, nego o „istinama“ disciplinovanim prema unaprijed zadatom narativnom obrascu. Pošteno bi, međutim, bilo prema „raji iz Saraj’va“ da shvati u čijem joj se ogledalu traži da se prepozna — u Muftiji El-Huseinu i SS Handžar-diviziji, i ni u čemu drugom.
U raspravama o Drugom svjetskom ratu i stradanju Jevreja, saradnja s nacistima često se koristi kao moralni dokaz krivnje drugih. Međutim, historijska činjenica je da je kolaboracija bila sistemski mehanizam nacističke vlasti, a ne etnički ili vjerski specifična pojava.
Na to je jasno ukazala Hannah Arendt, pišući o ulozi jevrejskih vijeća (Judenräte): „Gdje god su Jevreji živjeli, postojali su priznati jevrejski lideri, i ova rukovodstva su, gotovo bez izuzetka, na ovaj ili onaj način, iz ovog ili onog razloga, sarađivali s nacistima… Da je jevrejski narod zaista bio neorganizovan i bez vođa, ukupan broj žrtava teško da bi dostigao između četiri i po i šest miliona.“
Ovu procjenu iz perspektive izvršilaca potvrdio je i Dieter Wisliceny, jedan od ključnih organizatora deportacija slovačkih, grčkih i mađarskih Jevreja. Govoreći Joël Brandu, Wisliceny je sažeo suštinu nacističke strategije: „Naš sistem je da istrebljujemo Jevreje pomoću Jevreja. Okupljamo ih u geta – preko Jevreja; deportujemo ih – preko Jevreja; i ubijamo ih gasom – preko Jevreja.“
Saradnja nije bila ograničena na istočnu Evropu niti nametnuta isključivo brutalnom silom. U fašističkoj Italiji, lojalnost režimu izražavana je javno i institucionalno. U pismu upućenom Benito Mussoliniju, predsjednik italijanske jevrejske zajednice Federico Jarach izjavio je: „Zakleli smo se na vjernost i odano poštovanje prema monarhu iz kuće Savoja, koji nam je podario slobodu. Zakleli smo se i na odanu poslušnost Vama, Dučeu fašizma, jer ste nam ulili povjerenje u obnovljenu veličinu naše imperijalne nacije. Dokazi naše vjernosti nisu izostali. Za Italiju, za fašizam, tražimo da nam bude omogućeno da radimo dostojanstveno i u miru – i da, ako zatreba, umremo časno u ratu.“
Sličan obrazac vidljiv je i kod Italo Zollija (rođenog kao Izrael Anton Zoller), glavnog rabina Trsta, a kasnije i Rima, koji je bio uključen u administrativne strukture fašističkog režima. Nakon Mussolinijevog govora u Trstu 1938. godine, Zolli je izjavio: „Kao i judaizam cijele Italije, i tršćanski je uvijek volio i još uvijek očajnički voli […] naciju. Italijanski Jevreji, kao i prije, ostaju iskreno odani fašističkom režimu.“
Tony Greenstein, britanski Jevrej i autor studije Cionističko-nacistička saradnja i Holokaust: historijska anomalija? —Ponovni osvrt na Lennyja Brennera, ukazuje na paradoks politike sjećanja u Yad Vashemu. Tamo postoji poseban memorijalni zid posvećen jerusalemskom muftiji, Muhammadu Aminu al-Huseinu, figuri koju Greenstein opisuje kao historijski marginalnu u nacističkom aparatu zločina. Funkcija tog zida, kako ističe, nije historijska preciznost nego sugestija — da se uspostavi veza između nacističkog plana uništenja Jevreja i palestinskog neprijateljstva prema Izraelu.
Nasuprot tome, Yad Vashem nema memorijal posvećen Walter Rauffu (1906–1984), visokom oficiru SS-a i šefu Tehničkog odjela SS-a, direktno odgovornom za program ubijanja pomoću mobilnih gasnih komora i smrt najmanje stotinu hiljada Jevreja. Kako Greenstein naglašava, Rauff je bio ključna figura industrijalizacije smrti, ali njegovo ime nije dio institucionalnog pamćenja.
Razlog za to, prema Greensteinu, leži u poslijeratnom kontinuitetu interesa. Rauff nije tretiran kao ratni zločinac, već kao „koristan kadar“. Angažovale su ga zapadne obavještajne službe, a Mossad, kako Greenstein dokumentira, plaćao ga je, štitio i omogućio mu bijeg u Južnu Ameriku.
U tom kontrastu, zaključuje Greenstein, razotkriva se stvarna logika memorijalne politike: jedne figure se simbolički uvećavaju, druge brišu — ne zbog prošlosti, nego zbog sadašnjosti.
Ovo nije izlazak iz Platonove spilje. To je tek pokušaj da se u njenim zidovima naprave pukotine — dovoljno velike da uđe zrak i da se provjeri da li je svjetlo koje gledamo stvarno, ili tek još jedna sjenka vješto projektovana iznutra.
E.B. Neretljak