U medijima dominira poznati ton: režim u Iranu je „na izdisaju“, „slab“, „na rubu pada“. Američki i izraelski zvaničnici slave „precizne udare“, a naslovi najavljuju „istorijsku priliku“ za rušenje vlasti. U igru se uvode „slobodoljubivi narodi“, prinčevi u egzilu, a paralelno se konstruiše narativ o „spontanom ustanku“. Ali sve to, i retorika, i igra simbola, i koreografija spašavanja – već je viđeno. I to u Teheranu. Prije više od 70 godina.
Godine 1951, Iran je imao demokratski izabranog premijera – Mohamada Mosaddeka. Njegov „grijeh“ nije bio terorizam, fanatizam, ili korupcija. Njegov grijeh bila je nacionalizacija anglo-iranske nafte – pokušaj da iransko bogatstvo prestane puniti britanske budžete. Dvije godine kasnije, Mosaddek je svrgnut u zajedničkoj operaciji CIA-e i britanske obavještajne službe. Operacija Ajax bila je školski primjer imperijalne intervencije: kada narod izabere pogrešno – ispravi ga pučem.
Umjesto slobode, dobio je Šaha. Umjesto demokratije, dobio je torturu, cenzuru i tajnu policiju. Umjesto nezavisnosti – postao je američka ispostava na Bliskom istoku. Ista ona zemlja koja je imala historijsku priliku da postane model suverene demokratije u muslimanskom svijetu, pretvorena je u eksperiment poslušnosti.
Danas, ista shema, ista sintaksa, ista mašinerija – samo s novim licima. Umjesto Mosaddeka, meta je Islamska Republika. Umjesto nacionalizacije nafte, sada je sporan iranski regionalni suverenitet i podrška palestinskom otporu. Umjesto Šaha, nudi se Reza Pahlavi – sin svrgnutog monarha. I opet, kad narod ne bira kako bi trebao, kad ne traži „slobodu“ u okvirima koji odgovaraju Izraelu i SAD-u – onda dolazi režimska korekcija. Jer demokratija je prihvatljiva samo dok je predvidiva.
Stari kolonijalni instinkt sada nosi masku oslobođenja. Stara logika eksploatacije sada se prodaje kao podrška ljudskim pravima. I opet, narod koji nije pozvan da bira, mora da bude „spasen“. Bunker-buster bombama, proxy agentima i orkestriranim narativima o slabosti režima.
Historija Irana nas uči bolnoj lekciji: strani spasitelji ne dolaze kada narod pati – već kada narod odluči sam. A tada, sloboda postaje problem.
E. B. Neretljak