Max Weber je tvrdio da je protestantska etika rodila moderni kapitalizam. Spasenje se ne može kupiti – ali ga, uz malo sreće i puno rada, možete iznajmiti u penthausu s pogledom na Central Park. Kod Kalvina se ne zna ko je izabran, ali u Americi XXI. stoljeća znak izabranosti sija u obliku neonskih slova na krovovima hotela i brojki na bankovnom računu.
Trump, naravno, nije čitao Webera – ali ga je živio. On nije samo proizvod tog duha – on je njegov reality show. Kad je rekao: “Samo ja mogu da spasim Ameriku”, nije to bila politička izjava – bila je to ponuda. Mesija s cjenovnikom. Božanski spas uz 10% popusta i večeru u Mar-a-Lagu.
U klasičnom protestantizmu, rad i štednja su bile znak milosti. U Trumpovom evanđelju, znak izabranosti je zlatna WC šolja i Twitter nalog s 80 miliona sljedbenika. U staroj teologiji, grešnik traži pokajanje. U novoj, grešnik traži kameru.
Evangelisti su to prepoznali. Razvod, razvrat, prevara, laž – ništa od toga više nije bilo važno, sve dok je mogao stajati ispred crkve s Biblijom naopako i djelovati kao odgovor na molitvu. I jeste: njihov mesija bez krsta, bez posta, ali s pristupom nuklearnom dugmetu.
Trump nije došao da ispuni zakon – već da ga ukine, po potrebi. On ne poziva na obraćenje – nego na lajkanje. Njegovo “evanđelje” je jednostavno: “Ako me volite, pobijedit ćemo. Ako ne, to je lažna vijest.”
U “Braća Karamazovi”, Veliki inkvizitor Isusu spočitava da je ljudima ponudio ono što ne mogu nositi – slobodu savjesti. Ljudi, kaže on, žele sigurnost, ne istinu; žele da im se zapovijeda, ne da biraju. Zato ga Crkva – za njihovo dobro – hapsi. Trump ne piše monologe, ali mu je poruka slična: “Ostavite slobodu, uzmite kapu sa mojim imenom.” Kod Dostojevskog, Inkvizitor Isusu kaže: “Zašto si došao da nas smetaš?” Kod Trumpa bi to bilo jednostavnije: “Vrati se kad se naučiš praviti ‘deal’.” Isus je šutio pred Inkvizitorom; danas bi bio blokiran. Jer ni Isus, bez marketinške vrijednosti, ne bi prošao filter Fox Newsa.
I dok je Weber pisao o racionalizaciji vjere i etici dužnosti, Trump je to sve skratio na tri riječi: “You’re fired, Jesus.” Jer u novom kapitalističkom poretku spasenja, ne pobjeđuju oni koji su ponizni i blagi – već oni koji viču, galame, vrijeđaju i grade zidove.
U tom poretku, kapitalističke elite su novi „odabrani narod“. Ne po milosti, nego po moći. Ne po svetosti, nego po vlasništvu. Kako piše Noam Chomsky, vladajući slojevi sebe vide kao posebnu klasu – predodređenu da vlada, dok se ostatku društva daje iluzija učešća: pravo da se glasa, ali ne i da se odlučuje. Sloboda se pretvara u format – a sistem u liturgiju upravljanja.
Trump nije izuzetak – on je sinteza tog duha. On ne samo da vjeruje da pripada toj izabranoj klasi – on vjeruje da je ona stvorena po njegovom liku. Jer šta je „odabranost“ u postmodernom svijetu, ako ne sposobnost da upravljaš narativom, kamerom i tržištem emocija?
A možda je sve to već bilo zapisano. Krajem 19. stoljeća, dječak po imenu Baron Trump ( Wilhelm Heinrich Sebastian Von Troomp) putuje kroz podzemne svjetove u potrazi za istinom, sa vodičem po imenu Don(ald). Njegov dvorac (tower)? Na Petoj aveniji. Njegova misija? Velika. Njegova sudbina? Predsjednička. A kad je ta knjiga objavljena 1893. godine, cionistima je već bilo poručeno da ih čeka obećana zemlja – u dalekoj budućnosti, pod pokroviteljstvom imperije.
A što su proročanstva, ako ne marketinške kampanje koje dovoljno dugo čekaju realizaciju?
E. B. Neretljak