Danas, kada se govori o „neophodnom čišćenju“ Gaze, o „higijenskim operacijama“ protiv „terorističkih enklava“, o „denacifikaciji“ naroda kojem se osporava historija, glas, pa na kraju i pravo na postojanje, teško je ne prepoznati stari jezik u novom ruhu. Retorika „dvonožnih životinja“, „zaostalih Arapa“, „kulture smrti“ i „biološke prijetnje“ ne dolazi iz periferije političkog diskursa – ona je njegovo jezgro, njegova tehnička artikulacija. U tome nema buke: to su izrazi racionalnog aparata koji je navikao da o eliminaciji govori u terminima optimizacije, o smrti u terminima efikasnosti, a o cijelim narodima u rječniku sanitarne logike.
Ta precizna, gotovo laboratorijska hladnoća nije osobenost našeg doba. To je naslijeđe modernosti. Eugenika, kao najdosljedniji izraz tog duha, nije počela s nacizmom niti se završila u Auschwitzu. Ona je započela u akademijama, zakonskim okvirima, migracijskim kancelarijama i teorijama regeneracije – daleko prije nego što će dobiti svoje najradikalnije forme. Ovaj tekst ne bavi se isključivo historijom eugenike; on ispituje geografiju njenog porijekla i ideološke putanje koje je vode od američkog sterilizacijskog liberalizma, preko skandinavske birokratske preciznosti, švicarske neutralnosti, do dva politička projekta moderniteta koji su je institucionalizirali na sasvim različite načine: cionizma i nacizma.
Krajem 19. i početkom 20. stoljeća, ideja napretka više nije značila samo tehnički razvoj i društvene reforme – sve više je podrazumijevala biološku optimizaciju čovječanstva. U toj atmosferi, eugenika nije nastupala kao devijacija, već kao legitiman izraz naučnog i političkog razuma, projekt unapređenja društva putem kontrole reprodukcije. Umjesto nasilja, nudila je preventivu; umjesto diskriminacije – higijenu; umjesto represije – racionalizaciju života. I dok će historijska svijest naknadno povezivati eugeniku gotovo isključivo s nacizmom, njen pravi početak leži drugdje: u američkim zakonima, evropskim akademijama i cionističkim manifestima.
U Sjedinjenim Američkim Državama, eugenika je već početkom 20. stoljeća postala institucionalizirana nauka. Godine 1910, biolog Charles Davenport osniva Eugenics Record Office u Cold Spring Harboru, uz finansijsku podršku Carnegie instituta i drugih velikih filantropskih fondacija. Eugenika se tu ne razvija na marginama znanosti, već u srcu američke intelektualne elite – uz podršku Harvarda, Yalea, Princetona i Rockefellerove fondacije. Do sredine 1920-ih, pokret dobija i pravnu potvrdu: presudom Buck protiv Bella (1927), Vrhovni sud SAD-a ozakonjuje sterilizaciju „mentalno zaostalih“ osoba. Sudija Oliver Wendell Holmes zaključuje:
„Tri generacije imbecila su dovoljne.“
Na temelju ove odluke, u više od trideset saveznih država sprovode se sterilizacije nad desetinama hiljada ljudi: siromašnima, Afroamerikancima, domorocima, djecom bez roditelja i svima koji su smatrani „genetski neprihvatljivima“. To nije bio skriveni zločin, već državni projekt unapređenja nacije.
Evropske države su ovaj model prihvatile sa zavidnom pedantnošću – svaka u skladu sa svojim nacionalnim temperamentom. Skandinavske zemlje, poznate po svojoj socijalnoj savjesti i administrativnoj preciznosti, institucionalizirale su eugeniku kao javnozdravstvenu mjeru. U Švedskoj, od 1934. do 1975. godine – dakle, više od četiri decenije nakon što su nacisti već pali – sterilizirano je više od 63.000 osoba, uglavnom žena, siromašnih, mentalno oboljelih ili onih koje su bile označene kao „nepoželjne“. Danska je već 1929. usvojila prvi evropski zakon o sterilizaciji, koji ostaje na snazi do 1967. godine. Norveška 1934. uvodi gotovo identičan zakon koji se aktivno koristi sve do 1977. godine, dok Finska, sa zakonom iz 1935, održava sterilizacijsku praksu do ranih 1970-ih – u nekim slučajevima i duže, pod kliničkim izgovorima koji su rijetko bili predmet javne rasprave.
Švicarska, vječno neutralna, eugeniku je primijenila tiho i decentralizirano – po kantonima. U tom okviru, Romi, osobe s invaliditetom i žene sa „sumnjivim ponašanjem“ bile su sterilizirane pod izgovorom održavanja socijalne stabilnosti. Sve je, kao i obično, funkcioniralo savršeno – uredno, anonimno i bez narušavanja spoljašnje pristojnosti. U nekim kantonima, sterilizacije su nastavljene i u prvoj polovini 1980-ih, bez značajnog medijskog odjeka ili institucionalnog izvinjenja.
Velika Britanija, iako bez formalnog zakonskog okvira za sterilizaciju, bila je ideološki epicentar eugeničkog razmišljanja. Tamo su Winston Churchill, John Maynard Keynes i H. G. Wells otvoreno zagovarali potrebu biološke selekcije, kontrolu rađanja „neproduktivnih“ i unapređenje „anglosaksonske rase“. Eugenika je u Britaniji bila sredstvo klasnog i rasnog održanja, u službi imperijalnog pogleda na svijet.
Na toj podlozi, nacistička Njemačka ne donosi ništa novo – osim radikalne dosljednosti. Zakon o prevenciji genetski bolesnog potomstva iz 1933. godine bio je direktno inspirisan kalifornijskim modelom, a američki eugeničar Harry Laughlin dobio je počasni doktorat sa Univerziteta Heidelberg upravo zbog svog doprinosa „nauci o rasnom unapređenju“. Njemačka do 1939. sterilizira oko 400.000 ljudi. Godinu kasnije počinje program Aktion T4, odnosno ubistvo osoba s invaliditetom i mentalnim poremećajima. Tako eugenika u Njemačkoj prelazi iz sterilizacije u fizičko uništenje – iz statistike u gasne komore.
Međutim, istovremeno dok Zapad filtrira „korisne“ od „beskorisnih“, rani cionizam razvija vlastitu verziju eugeničkog diskursa – onu usmjerenu ne prema van, nego prema unutra. U djelima Maxa Nordaua, Arthura Ruppina i pod utjecajem Cesarea Lombrosa, javlja se jasna ideja: Jevreja koji se želi osloboditi dijasporske dekadencije i „rasne degeneracije“ treba oblikovati nanovo – biološki, moralno i politički. Ruppin koristi fiziološke i rasne mape, zagovara selektivnu imigraciju u Palestinu i predlaže stvaranje zdravijeg, „sposobnijeg“ naroda. Nordau, pod izravnim utjecajem Lombrosove teorije o degeneraciji, govori o „muskularnom judaizmu“ kao terapiji za duhovnu i tjelesnu slabost jevrejstva. Cionistički je diskurs time postao unutrašnja eugenika: ideološki projekt sterilizacije slabosti, dekadencije, feminiziranosti i galutne pasivnosti. Nije bila riječ o klasičnoj sterilizaciji – iako će se u kasnijem izraelskom kontekstu pojaviti i ona – nego o eliminaciji identiteta kroz regeneraciju naroda, uz jasno favoriziranje evropskog, sekularnog, radničkog Jevreja naspram „orijentalnog“, vjerskog, mizrahi Jevreja.
U konačnici, eugenika se ne može razumjeti kao zločin van sistema – ona jeste sistem. Bila je proizvod visoke nauke, filantropije i upravljačke racionalnosti. Bila je zakonski regulisana, medicinski odobrena, javno promovirana. I premda je Njemačka otišla najdalje, ona je samo zaokružila proces koji je već bio uhodan: od sterilizacija u SAD-u, preko skandinavske birokratije, do ideološke selekcije u cionističkoj Palestini.
Ako eugenika danas izaziva užas, onda je taj užas u tome što je ona potekla iz „najboljih namjera“ – i što su je razvijali upravo oni koji su tvrdili da znaju kako učiniti svijet boljim. Danas se često pita kako je moguće da su naučnici, ljekari, političari i filantropi zagovarali takvu ideologiju. Možda se bolje pitanje krije u drugom pravcu: je li njihova greška bila u ciljevima – ili u vjerovanju da ciljevi opravdavaju sredstva, sve dok su predstavljeni kao racionalni, čisti i korisni?
Eugenika nije zločin pojedinca – nego sistem u kojem ideja čistoće zamjenjuje ideju pravde, a nauka se povinuje ideologiji umjesto savjesti. Kad se to dogodi, zlo više ne dolazi iz tame, nego iz sterilnih, prozračenih prostorija sa urednim bilješkama i pravilno potpisanim formularima.
E.B. Neretljak