Ružica Ljubičić
Dokumentarni film No Other Land na brutalan način prikazuje kako izgledaju deložacije i uništavanja palestinskih domova u Masafer Yatti. Zajednice u Masafer Yatti, smještene su u južnim Hebronskim brdima na okupiranoj Zapadnoj obali. Trenutno predstavljaju jedno od najugroženijih područja pod izraelskom okupacijom. Riječ je o nizu manjih sela i zaseoka koji se protežu na prostoru od približno 30 do 36 km², s ukupnom populacijom koja se prema različitim izvorima kreće između 1.100 i 2.500 stanovnika, od čega više od polovice čine djeca. Palestinsko stanovništvo se već desetljećima suočava s rastućim nasiljem koja dolazi od ilegalnih izraelskih doseljenika, čiji su napadi, podmetanja požara i sustavno oduzimanje zemljišta postali dio svakodnevnice. Unatoč tome što je riječ o području s bogatom tradicijom, Masafer Yatta infrastrukturno je marginalizirana. Naime većina naselja nema pristup javnoj vodoopskrbi ni električnoj mreži, dok su obrazovne institucije rijetke i često teško dostupne. Djeca moraju pješačiti kilometrima do škola, a osnovne medicinske i humanitarne usluge oskudne su ili u potpunosti izostaju. Zanimljiv je i podatak da dio stanovnika još uvijek živi u tradicionalnim pećinskim nastambama, što svjedoči o kontinuitetu povijesnih oblika stanovanja.
Uništavanje uspomena radi lažne sigurnosti
Upravo zbog teškog života pod okupacijom film No other land predstavlja prekretnicu jer nemamo mnogo informacija o tome što Palestici/ke proživljavaju na Zapadnoj obali. Koliko su ograničeni i kakvi su njihovi životni uvjeti? Imaju li sekunde mirnog sna ili su prisiljeni na cijelo noćna bdijenja zbog neprestanih upada izraelske sile. Prizori pokazuju kako, iznenada, bez prethodnog upozorenja, dolaze izraelski vojnici/inje i ruše. Kuće sravnjuju sa zemljom, izbacuju stvari i tjeraju ljude s njihovih zemljišta. U filmu vidimo i kako je srušeno dječje igralište jer je prostor predviđen za vojnu obuku. Mjesto na kojem su se nekoć igrala djeca, a koja se u izraelskom političkom diskursu često opisuju kao „životinje nedostojne života”, pretvara se u poligon za vojnu nadmoć. Važniji su tenkovi od dječjih osmjeha. Ipak će nas upravo ti tenkovi braniti od terorizma, zar ne?
Ljudi iz Oscarom nagrađenog dokumentarca svjedoče kako izraelska vojska, predstavljena kroz propagandu kao „najmoralnija i tehnološki najnaprednija”, sustavno uništava živote običnih ljudi. Jedino preostalo oružje kojim se Palestinci/ke mogu braniti jest kamera mobilnog telefona, tipkovnica, svjedočanstvo a potom i objavljivanje snimaka putem društvenih mreža. Tako i mladi aktivist Basel Adra, riskirajući uhićenje, dokumentira razaranje svoga rodnog mjesta. Osjeća empatiju dužnost i solidarnost sa svojim susjedima dok vojnici izbacuju njihove stvari, a oni pitaju: „Zar frižideri, deke i električni priključci ugrožavaju vašu sigurnost?“
Prosvjedi i otpor često prerastaju u nasilje. IDF rijetko verbalizira, naprotiv nemilosrdno udara na stanovnike, a kada se Palestinci/ke brane, vojna reakcija dolazi u obliku metaka. Dokumentarac ne skriva bol: vidimo majku čiji je sin paraliziran zbog metka i hitno mu je potrebna medicinska pomoć.
Izraelac i Palestinac sanjaju o slobodnoj zemlji
Jedina svijetla točka u tom užasu bio je mladi izraelski novinar Yuval Abraham, koji aktivno pomaže Baselu Adri dokumentirati stvarnost. Kroz razgovore uz dim nargile, Abraham nastoji razumjeti bol svog prijatelja Basela i otvoreno se suprotstavlja propagandi koja marginalizira njihovu patnju. Upravo njegova prisutnost i beskrajna podrška omogućuje Baselu da širi svoju priču i gradi mostove između zajednica: „Yuval mi je pomogao da glas naših ljudi dopre do svijeta. Ponekad je dovoljna samo jedna osoba koja želi slušati i povezati se, i ona može otvoriti prostor za razumijevanje i empatiju“, izjavio je Adra. Filmska umjetnost prepoznala je vrijednost ovog filma kao i njegov angažman za izgradnju mira te film nagradila najprestižnijom nagradom Oscar.
Basel Adra, koautor filma, u govoru prilikom preuzimanja nagrade Oscar istaknuo je: „Prije dva mjeseca postao sam otac. Nadam se da moja kći neće morati živjeti život kakav ja sada živim: u strahu od doseljenika, nasilja, rušenja kuća i prisilnog raseljavanja koje moja zajednica proživljava svaki dan.“ (CBS news). Adra vjeruje da dok Palestinci nisu slobodni, nitko od nas nije slobodan. I uistinu, svi smo podložni institucionalnom nasilju, korupciji i manipulaciji sustava kojem svjesno ili pak nesvjesno služimo. Naši vladajući se dodvoravaju cionistima, prodaju nam prirodne i ljudske resurse. Na lukav i profinjen način, postajemo robovi njihovih laži.
Most koji se ne može srušiti
Iza za ovih snimki hrabrosti i patnje bilo je mnogo opasnosti za autore filma. Nakon što je dokumentarac osvojio nagrade i međunarodnu pozornost, Basel Adra i Hamdan Ballal suočili su se s napadima i prijetnjama od strane izraelske vlasti. Adra je napadnut u svom rodnom selu Masafer Yatta, dok su izraelski doseljenici ozlijedili njegove rođake i upali u njegov dom (AP News) Ballal je napadnut i uhićen u Susiya. Unatoč svemu, obojica su preživjeli i predani su svojoj misiji dokumentiranja stvarnosti Palestinaca (EW)
Kroz kameru i objektiv, Baselu Adri i Yuvalu Abrahamu uspjelo je nešto što nadilazi političke granice, krađu zemlje i nasilje: izgradili su most solidarnosti. Taj most nije obična filmska priča; sagrađen je na čvrstim temeljima etike, poštovanja, uvažavanja, zajedništva, empatije i popločen komunikacijom i međusobnoj pomoći. Ni IDF, ni prijetnje, ni špijunaža, ni sile koje nastoje uništiti glas pravde ne mogu srušiti taj most. Obična kamera, koja je snimila realnost Masafer Yatte, postala je simbol i prilika za sve nas da gradimo zajednički put prema slobodi, miru i međusobnom razumijevanju. Stoga, No Other Land nije samo jedan u nizu filmova. To je jedan od brojnih apela da ne zatvaramo oči pred patnjom Palestinaca/ki i da kroz solidarnost i zajedništvo gradimo svijet u kojem pravda i sloboda ne ovise o granicama ili oružju, nego o plemenitoj ljudskoj volji i hrabrosti.