Zapadna obala i Jerusalem u savremenom političkom diskursu gotovo se bez izuzetka predstavljaju kao posljedica rata iz 1967. godine – kao teritorije koje su „pale pod izraelsku kontrolu“ uslijed iznenadne sigurnosne prijetnje. Međutim, lični dnevnik Moshea Sharetta, prvog izraelskog ministra vanjskih poslova i premijera, razotkriva da je takvo tumačenje historijski neodrživo. U dokumentaciji koju analizira Livia Rokach, Zapadna obala i Jerusalem ne pojavljuju se kao neplanirani ratni dobitak, nego kao unaprijed definisan teritorijalni cilj.
Rokach to formulira bez ikakvog ublažavanja:
„Sharettov dnevnik pruža nedvosmislene dokaze da je okupacija Gaze, ali i Zapadne obale, bila dio izraelskih planova još od ranih pedesetih godina.“
Ova rečenica ima presudnu težinu jer ruši osnovnu pretpostavku dominantnog narativa. Ako je Zapadna obala bila planirana meta već početkom 1950-ih, tada 1967. godina ne može biti početak priče, nego tek njen vojni epilog.
Još razorniji po sigurnosni mit jeste način na koji su ti planovi operacionalizirani. Rokach bilježi da se nasilje nije koristilo kao odgovor, nego kao sredstvo stvaranja povoda:
„Godine 1955. žrtvovani su i jevrejski i arapski životi u nizu provokativnih napada, poduzetih s ciljem stvaranja izgovora za okupaciju jordanske teritorije.“
U tom periodu Zapadna obala je bila pod jordanskom upravom. Ova činjenica jasno pokazuje da se ratni povod ne čeka – on se proizvodi. Životi civila postaju instrument teritorijalne politike.
Status Jerusalema proizlazi iz iste logike. Iako se u dokumentu ne obrađuje kao zasebno poglavlje, njegova sudbina je sadržana u ključnom strateškom stavu izraelskog vojnog i političkog vrha: neprihvatanju postojećih granica. Sharettov dnevnik bilježi da su linije primirja iz 1949. godine bile neprihvatljive:
„Linije primirja uspostavljene u Rodosu smatrane su nezadovoljavajućim od strane vojske, koja je težila da povrati barem granice mandatne Palestine.“
Jerusalem, kao podijeljeni grad unutar tih linija, bio je neposredno obuhvaćen tom ambicijom. Njegova kasnija aneksija ne proizlazi iz iznenadne prijetnje, nego iz dugotrajnog odbacivanja svake granice koja bi ograničila izraelsko teritorijalno širenje.
Isti strateški cilj Rokach sažima još direktnije:
„Izraelsko rukovodstvo i dalje nije bilo zadovoljno veličinom države… težilo je da povrati barem granice mandatne Palestine.“
U toj formulaciji Zapadna obala i Istočni Jerusalem nisu sporedni prostori, nego srce zamišljenog teritorija. Sigurnosni jezik pojavljuje se tek naknadno, kao racionalizacija već postojeće ambicije.
Metoda kojom se ta ambicija održava ostaje dosljedna i nakon okupacije. Dokument ne ostavlja sumnju u pogledu odnosa prema civilnom stanovništvu na okupiranim teritorijama:
„Velike i male vojne operacije usmjerene protiv civilnog stanovništva… s ciljem teroriziranja populacije i stvaranja trajne destabilizacije.“
Ovaj opis nije vezan za jedan incident ili jednu godinu. On predstavlja obrazac koji će decenijama obilježavati Zapadnu obalu i Istočni Jerusalem: kolektivno kažnjavanje, zatvaranja, deportacije, rušenje kuća i stalno održavanje stanja političke nesigurnosti.
U tom smislu, Zapadna obala i Jerusalem ne mogu se razumjeti kao prostor u kojem je nasilje izmaklo kontroli. Naprotiv, dokumentacija iz samog vrha izraelske države pokazuje da je destabilizacija bila ugrađena u strategiju. Teritorijalno širenje kroz rat, kako Rokach sažima, bilo je eksplicitno prihvaćeno kao cilj:
„Nova teritorijalna osvajanja putem rata.“
Kada se ova linija povuče unazad, postaje jasno da 1967. godina ne označava lom, nego kontinuitet. Zapadna obala i Jerusalem nisu okupirani zato što je Izrael bio primoran, nego zato što su bili zamišljeni kao plijen. Sigurnosni narativ koji danas dominira javnim govorom ne prethodi toj odluci – on je njen naknadni štit. Kao i u Gazi i Libanu, teritorij se ne kontroliše da bi se uspostavio mir, nego se destabilizuje kako bi se kontrola mogla opravdavati bez kraja.
E.B. Neretljak