(U ime tihe većine…)
Javno mnijenje danas, u svakoj zajednici, ponajviše oblikuju mediji. Ukoliko ti mediji nisu slobodni onda će javnost biti oblikovana interesima grupa i pojedinaca koji ne predstavljaju demokratsku većinu. U tom slučaju mediji se pretvaraju u servis nedemokratskih grupa i interesa koji su toj zajednici suprotstavljeni.
Od 7. 10. 2023. IDF u Gazi i na Zapadnoj obali dnevno ubija više od 100 ljudi. Ako se pribroje i ranjeni onda je to više od 200 ljudi dnevno. Ako uračunamo djecu i starce koje zaustavljanje humanitarne pomoći i lijekova odvodi u smrt, onda se broj dnevno ubijenih i ranjenih penje na više od 300 Palestiki i Palestinaca dnevno.
Pitanja koja se nameću glase:
Da li hrvatski mediji informiraju hrvatsku javnost o ovim zločinima na objektivan način?
Je li objema stranama ovog sukoba/agresije/rata omogućeno jednako vrijeme za predstavljanje svojih istina ili se u medijima čuju samo argumenti izraelske strane?
Ako Izrael dnevno ubija, osakaćuje, izgladnjuje do smrti više od 300 ljudi, a o tome nema informacija – nisu li onda i hrvatski mediji u funkciji prikrivanja zločina, odnosno genocida koji se i ovog trenutka realizira u Gazi i na Zapadnoj obali?
Kontroverze medijskih izvješćivanja o cjepivima za vrijeme ne tako davne pandemije pokazale su dubinu problema nekritičkog medijskog oblikovanja javnosti. Na gotovo identičan način danas se o svojevrsnom virusu etničkog čišćenja u Gazi i na Zapadnoj obali govori isključivo nedemokratskim jezikom struktura naklonjenih prikrivanju etničkog čišćenja.
Mediji su imali i imaju ključnu ulogu u oblikovanju stavova građana zajednice. Hoće li ovaj put položiti ispit ili će opet biti na strani onih koji rade biznis na temelju pristanka ključnih političara i na temelju šutnje medija, prijeteći uz to ‘restrikcijama’?
U svakoj redakciji svakog medija postoje novinari koji i dalje kritički promišljaju zbivanja na globalnoj ili lokalnoj razini. O njima danas ovisi prestanak ubijanja u Palestini. Jer svaka država, svaki grad, svaka emisija ili novina, kamenčić je u mozaiku oblikovanja javnosti zajednice.
Na svakom je pojedincu koji radi u medijima odluka hoće li kao poslušnik totalitarnih režima samo ‘raditi svoj posao’ ili će kao kritičko i moralno biće učiniti ono što je dužnost – dopistiti da se argumenti svih strana čuju i da u sučeljavanju pobijedi Istina.
Na hrvatskim medijima ne može se čuti gotovo ništa o izgladnjivanju i umiranju djece, bespravnom zatvaranju Palestinki i Palestinaca, silovanjima u zatvorima, granatiranju šatora, ubijanju čitavih obitelji, spaljivanju ljudi, dizanju u zrak škola, bogomolja, čitavih sela, kvartova gradova. Pred mikrofonima, kamerama i uredničkim odlukama prestaju postojati zločini rasnog karaktera države koja je poprimila karakter najcrnjih totalitarnih iskustava u povijesti ljudskoga roda.
Pojašnjavaju li hrvatski mediji svojim gledateljima, slušateljima ili čitateljima ‘Igre gladi’ koje se na nikada do sada brutalniji način svakodnevno organiziraju s izgladnjelim Palestincima. Govore li mediji o tragedijama roditelja koji su morali krenuti prema mecima na punktovima humanitarne pomoći da bi svojoj djeci priskrbili komad kruha?
Pojašnjavaju li hrvatski mediji karakter organizacije takozvane humanitarne pomoći s kojom se istovremeno dijele i rafali strojnica koji svakodnevno odnose u smrt gladne ljude?
Jesu li barem nekada konzumenti hrvatskih medija vidjeli čuli ili pročitali nešto o skandiranju izraelskih građana “Smrt Arapima”? Jesu li nekada čuli o anketama u kojima ti građani govore o izraelskim Židovima kao odabranom narodu, gospodarima, odnosno višoj rasi i to ne samo u odnosu na Arape nego i u odnosu na kršćane i na pripadnike svih ostalih svjetskih religija?
Ako snaga kritičke riječi medija ne dođe do izražaja, scenom će zagospodariti gola sila obučena u ruho demokracije, humanitarne pomoći, povijesne pravde i sličnih izgovora.
Krajnje je vrijeme učiniti prvi pravi korak!
Prof. dr. Sead Alić
Centar za filozofiju medija, Zagreb