Autor: Esad Brkić Neretljak
U medijskom i akademskom vakuumu lebdi posebna vrsta knjiga koje ne traže da budu pročitane, nego prihvaćene. One se predstavljaju kao naučni radovi, govore akademskim jezikom i pozivaju se na autoritet titule, ali njihova svrha nije istraživanje nego potvrda unaprijed donesenih zaključaka.
Knjiga Jeruzalemski muftija El Huseini i Muslimani BiH – Zamračena priča iz Drugoga svjetskog rata autorice Mirjane Kasapović pripada upravo toj kategoriji.
Šta jednu knjigu čini naučnim radom? Broj fusnota, akademski jezik, pečat titule? Ili je presudno nešto drugo — metod, dosljednost i odnos prema činjenicama?
U naslovu ove knjige veznik „i“ ne razdvaja teme, nego ih povezuje na način koji, u kontekstu nacističke kolaboracije, uspostavlja asocijativni okvir koji nije ni metodološki ni etički neutralan. S podnaslovom Zamračena priča iz Drugoga svjetskog rata teško se ne složiti. Problem je, međutim, što se u ovoj knjizi mrak ne razbija analizom izvora u njihovom historijskom i društvenom kontekstu, nego se mrak proizvodi načinom na koji su izvori birani, tumačeni i međusobno povezani.
Autorica u ovoj knjizi, u skladu s postojećom pripovjedačkom linijom, piše: „Jedine znanstveno relevantne članke o Huseiniju do 2025. godine napisao je hrvatski politolog Boris Havel“. [1] Autorica je ujedno bila i recenzentica Havelove knjige, što ovu procjenu čini posebno samorazumljivom. Ovakvom formulacijom naučna relevantnost ne izvodi se iz otvorene metodološke provjere, nego se uspostavlja unutar istog pripovjedačkog kruga.
U takvom okviru, nije nevažno ko se proglašava nosiocem „znanstvene relevantnosti“. Stoga je nužno zastati nad ulogom i pozicijom Borisa Havela, autora čiji se radovi u ovoj knjizi izdvajaju kao jedini relevantni doprinos istraživanju Huseinija.
Pored svih njegovih „kompetencija“ o kojima, sudeći po autorici, nema nikakve dileme, vrijedi se zadržati na jednoj manje vidljivoj, ali nimalo nevažnoj. Riječ je o pripovijedanju — vještini kojom se historijski argumenti ne koriste prvenstveno da bi razjasnili činjenice, nego da bi oblikovali uvjerljiv narativ. U tom procesu, historijske činjenice gube vlastitu analitičku težinu, ali pripovjedni dojam dobija na koherentnosti. Havelov osobiti dar leži u sposobnosti da historijsku neodređenost pretvori u pripovjednu uvjerljivost — pri čemu narativ “dobija” smisao, čak i onda kada ga činjenice same po sebi lišavaju smisla.
U knjizi Arapsko-izraelski sukob (Palestinsko-cionistički sukob), u dijelu koji se odnosi na jeruzalemskog muftiju El Huseinija, Havel se pretežno oslanja na literaturu i autore koji pripadaju cionističkom historiografskom okviru, među kojima su Howard M. Sachar, Ženi Lebl, Benny Morris i drugi. U pokušaju da se pristup prikaže uravnoteženim, koriste se i drugi izvori, no oni su najčešće izdvojeni iz šireg konteksta i uključeni selektivno, bez analitičke težine koja bi mogla dovesti u pitanje osnovni pripovjedački okvir.
Havel se u značajnoj mjeri oslanja na prijevode i analize posredničkih organizacija poput Middle East Media Research Institute i Palestinian Media Watch, koje sam eksplicitno kvalificira kao pouzdane i relevantne izvore.[2] Riječ je, međutim, o institucionalnim akterima s jasno utvrđenim porijeklom, istraživačkim fokusom i političkom primjenom.
Middle East Media Research Institute (MEMRI) osnovan je 1997. godine od strane Yigal Carmon, bivšeg pukovnika izraelskih obavještajnih službi, i djeluje kao selektivni prevodilački filter arapskog i perzijskog diskursa. Carmon je, nakon višedecenijske službe u vojnoj obavještajnoj strukturi, djelovao i kao savjetnik za borbu protiv terorizma izraelskom premijeru Yitzhaku Shamiru, koji je u periodu britanskog mandata u Palestini bio vođa organizacije Lehi (Sternova banda), tada klasificirane kao terorističke organizacije od strane britanskih mandatnih vlasti. Ovaj podatak, možda, pruža uvid u poziciju iz koje se pojam „terorizma“ historijski i politički artikulira.
Na selektivni karakter takvog posredovanja upozorio je i Brian Whitaker, dugogodišnji bliskoistočni urednik The Guardiana, koji je još 2002. godine primijetio da izbor materijala koje MEMRI prevodi slijedi prepoznatljiv obrazac: ili se istaknuti tekstovi koriste za negativno prikazivanje Arapa, ili služe potkrepljivanju političke agende Izraela, pri čemu izdvojeni primjeri nisu reprezentativni za sadržaj izvornog medija u cjelini. Kako Whitaker dodatno bilježi, dovoljna je mala, ali aktivna grupa da iskoristi jezičnu barijeru i time dugoročno oblikuje zapadnu percepciju arapskog svijeta.[3]
Palestinian Media Watch, osnovan 1996. godine, na čijem je čelu Itamar Marcus, kojeg je Benjamin Netanyahu imenovao izraelskim predstavnikom u trilateralnim pregovorima o tzv. „incitementu“, a koji živi u „izraelskom“, doseljeničkom, naselju Efrat na Zapadnoj obali.[4] Takav biografski i institucionalni položaj određuje perspektivu iz koje se palestinski diskurs nadzire, tumači i vrednuje. U tom kontekstu, gotovo da zvuči kao sažetak neizgovorene premise izjava jednog izraelskog doseljenika: „Ako ja ne ukradem tu zemlju, ukrasti će je ionako neko drugi.“ Kada se takva logika normalizira, selekcija i tumačenje palestinskog diskursa prestaju funkcionirati kao neutralna analiza i postaju produžetak već uspostavljenog poretka.
Budući da Havel hasbaru[5] sam definira kao „objašnjavanje i promicanje ideje cionizma političkim i povijesnim argumentima“,[6] njegovi vlastiti primjeri nude najpogodnije mjesto za provjeru gdje završava objašnjavanje, a gdje započinje promicanje.
Autor navodi da je Hadži Emin „odigrao značajnu ulogu u donošenju odluke nacističkih vođa o fizičkom istrebljenju europskih Židova“, [7] uz napomenu da je taj dio njegove nacističke aktivnosti do danas „ostao neistražen i nepotkrijepljen iz više izvora.“.[8]
Kao uporište za ovu tvrdnju upućuje se na članak u Encyclopaedia of Islam (EI, vol. XII, str. 69), u kojem Eichmannov saradnik Dieter Wisliceny muftiju optužuje da je bio „inicijator“ politike istrebljenja. Međutim, sam izvor ovu tvrdnju ne iznosi kao dokazanu činjenicu, nego je razmatra u formi otvorenih sumnji. Tekst izričito naglašava da su dokazi koji se navode teško potkrijepiti te da se ključne optužbe oslanjaju na posredna svjedočenja. Navodno prijateljstvo s Eichmannom izvor sam dovodi u pitanje, pozivajući se na Eichmannovo poricanje tokom suđenja u Jerusalemu 1961. godine: “Eichmann je poricao da je dobro poznavao muftiju, tvrdeći da ga je sreo svega jednom, i to tokom jednog zvaničnog prijema.” [9]
Tvrdnja o muftiji kao „inicijatoru“ politike istrebljenja potječe isključivo od Wislicenyja, čije se izjave u izvoru jasno kontekstualiziraju kao interesno opterećene. Dodatno, Rudolf Kastner pojavljuje se samo kao prenosilac Wislicenyjevih navoda, a ne kao neposredni svjedok ili izvor vlastitog saznanja: „Prema mom mišljenju, veliki muftija … imao je ulogu u odluci … da se evropski Jevreji istrijebe … Čuo sam da je, u pratnji Eichmanna, inkognito posjetio gasne komore u Auschwitzu.“ [10]
Budući da se u Havelovom navođenju ključna optužba oslanja na Dietera Wislicenyja, korisno je, nezavisno od Havelovog izvornog aparata, pogledati kako se Wisliceny pojavljuje u drugim izvorima. U tom kontekstu, Ben Hecht — politički angažirani cionista prenosi Wislicenyjev iskaz Joelu Brandu: „Naš sistem je da istrebljujemo Jevreje pomoću Jevreja. Okupljamo ih u geta – preko Jevreja; deportujemo ih – preko Jevreja; i ubijamo ih gasom – preko Jevreja.“ [11]Ovaj navod služi kao blaga ilustracija Wislicenyjevog diskursa, njegove uloge i načina na koji je sam opisivao mehanizme nacističkog uništenja.
Rudolf Kastner bio je istaknuti cionistički aktivist i član Jevrejske agencije koji je tokom Drugog svjetskog rata u Mađarskoj djelovao kao ključni pregovarač s Adolfom Eichmannom i Dieterom Wislicenyjem. Njegovo ime trajno je vezano za tzv. Kastnerov voz — aranžman u okviru kojeg su spašeni prvenstveno cionistički funkcioneri i njihovi porodični krugovi, članovi Judenräta (Jevrejska/cionistička vijeća), omladinski aktivisti, rabini i drugi vjerski uglednici, kao i imućniji i društveno istaknuti Jevreji — dok su stotine hiljada mađarskih Jevreja deportovane u Auschwitz.
Istina o djelovanju tzv. „Odjela za spašavanje“ počela je izlaziti na vidjelo tek kada je Malchiel Greenwald javno optužio Rudolfa Kastnera za kolaboraciju s nacistima, tvrdeći da su Kastnerove aktivnosti u Budimpešti „koštale života stotine hiljada Jevreja“ [12]
Greenwald je bio tužen zbog klevete, nije ga tužio Kastner lično, nego izraelska država, čiji je politički vrh stajao iza politike koju je Kastner provodio. Suđenje za klevetu završilo je neuspjehom za izraelsku vladu: Greenwald je oslobođen, a sud je utvrdio da postoji činjenična osnova za tvrdnju da je Kastnerov komitet sarađivao s nacistima i pomogao u uništenju većine mađarskih Jevreja u zamjenu za dopuštenje da se spasi ograničen broj istaknutih cionista.
Sudija Benjamin Halevi naveo je da su nacisti svjesno koristili povjerenje Jevreja u vlastite vođe kako bi ih doveli do deportacije, te da su jevrejski lideri, uključujući Kastnera, učestvovali u održavanju tog povjerenja i suzbijanju upozorenja o stvarnoj sudbini deportacija. Prema presudi, sporazum s nacistima počivao je na podjeli zajednice na malu grupu „istaknutih“ koju je trebalo spasiti i veliku većinu predviđenu za smrt, uz obavezu da Kastner ne ometa proces istrebljenja, što je on i ispunio. Sud je zaključio da je saradnja između Jevrejske agencije i nacističkih egzekutora institucionalizirana u Budimpešti i Beču, te da je Kastnerova uloga postala sastavni dio djelovanja SS-a, koji je uz odjele za istrebljenje i pljačku uspostavio i „odjel za spašavanje“ pod njegovim vodstvom.[13]
Greenwaldov advokat Shmuel Tamir, potom je pokušao pokrenuti krivični postupak protiv Kastnera zbog kolaboracije, prikupivši novu dokumentaciju. Međutim, prije održavanja tog suđenja, Kastner je ubijen. Ubistvo je izvršio Zeev Eckstein, ranije plaćeni tajni saradnik izraelske obavještajne službe, čime je okončana mogućnost da se na sudu iznesu dodatni kompromitirajući detalji.[14] [15] [16]
Možda najjasniju i najrelevantniju sliku kolaboracije daje Hannah Arendt, jedna od najutjecajnijih političkih teoretičarki i filozofkinja 20. stoljeća. Najjasniju — zbog izuzetne sažetosti i intelektualne preciznosti njenog uvida; najrelevantniju — jer je, kao izvještač New York Timesa, lično prisustvovala suđenju Adolfu Eichmannu u Jerusalemu, održanom od aprila do decembra 1961. godine. Kao Jevrejka koja je vlastitim životom iskusila slom evropske civilizacije pod teretom totalitarizma, Arendt je fenomenu kolaboracije pristupila bez moralne patetike i bez ideološke utjehe, tražeći njegove korijene u svakodnevnoj poslušnosti, strahu i institucionalnom samoodržanju. Hannah Arendt piše: „Gdje god su Jevreji živjeli, postojale su priznate jevrejske vođe, i ova vodstva su, gotovo bez izuzetka, na ovaj ili onaj način, iz ovog ili onog razloga, sarađivali s nacistima… Da je jevrejski narod zaista bio neorganizovan i bez vođa, ukupan broj žrtava teško da bi dostigao između četiri i po i šest miliona.“ [17]
Sličan pripovjedni obrazac prisutan je i u tvrdnji „Muftiju su za propagandnu pomoć angažirali i Japanci“.[18] Ta tvrdnja preuzima se iz sekundarne literature, prije svega iz radova Ženi Lebl, dok se članak Cyrus Leo Sulzberger iz 1942. godine[19] koristi kao kontekstualna potpora. Međutim, Sulzbergerov tekst ne donosi arhivski dokaz, nego prenosi diplomatsku anegdotu – pripovijedanje iranskog šaha o sadržaju japanske ratne propagande, bez identifikacije konkretnih aktera ili mehanizama njenog nastanka. Vrijedi pritom napomenuti da Cyrus Leo Sulzberger dolazi iz porodice snažno povezane s ranim cionističkim pokretom: njegov djed Cyrus Leopold Sulzberger, bio je otvoreni simpatizer cionizma i sudionik najranijih faza institucionalnog oblikovanja tog pokreta, uključujući i krugove vezane uz Prvi cionistički kongres.
U tom kontekstu, indikativno je da se groteskno propagandno predstavljanje Hitlera kao “izravnog potomka Proroka Muhameda” navodi kao relevantna ilustracija, dok se istovremeno sistematski zanemaruje činjenica da je dr. Hans Frank, Hitlerov lični pravnik i jedan od najviših nacistički dužnosnika, kategorički tvrdio da je Hitler imao jevrejskog pretka (djed). Istinitost te tvrdnje ostaje historiografski sporna; metodološki je, međutim, simptomatično da se takav iskaz automatski diskvalificira, dok se u drugim kontekstima znatno slabiji, posredni i anegdotalni navodi prihvataju kao relevantan dokaz. [20] [21]
Na kraju ovog uvodnog dijela o Havelovom „znanstvenom i relevantnom pristupu“ stiče se prilično jasan dojam da osnovni — i u suštini jedini — problem leži u pogrešnom odabiru historijskih tema. Da je čitava cionistička historiografija, zajedno sa svojim snažnim utjecajem na tzv. „zapadnu“ historiografiju, doista raspolagala dokazima kakve Havel danas pokušava pripovjedačkim postupkom pretvoriti u historijske činjenice, ti bi navodi odavno bili objavljeni, institucionalno potvrđeni i široko prezentirani javnosti. Umjesto toga, suočavamo se s politički motiviranim narativima koji se, mimo historiografskog konsenzusa, plasiraju kroz propagandni diskurs, poput izjave Benjamin Netanyahuja: „Premijer je na Svjetskom cionističkom kongresu ustvrdio da je Hitler u početku namjeravao samo protjerati Jevreje, ali da ga je jerusalemski Veliki muftija uvjerio da ih istrijebi“ [22] — tvrdnju koju su priznati historičari Holokausta nedvosmisleno odbacili.
U tom smislu, mnogo ispravniji i intelektualno pošteniji izbor teme — ako je već cilj dokazivanje kolaboracije vjerskih autoriteta s nacistima i fašistima — bila bi kolaboracija rabina koji su predstavljali „Jevrejska vijeća“ o kojima precizno pišu jevreji ali i cionisti, ili kolaboracija Italo Zollija (rođenog kao Izrael Anton Zoller), rabina Trsta, a potom i „velikog“ rabina Rima, s fašističkim režimom i Benito Mussolinijem. Uzimajući u obzir činjenicu da je ta epizoda slabo poznata i gotovo nepostojeća u savremenom javnom diskursu, razumno bi bilo očekivati da bi ozbiljna obrada Zollija kao historijske figure izazvala stvarnu intelektualnu senzaciju i javni potres. Tim prije što Italija nije ništa manja ni dalja od Palestine, niti u simboličkom, niti u historijskom smislu — ali je, očito, znatno nezgodnija za unaprijed zadani narativ. Nakon govora Benito Mussolinija u Trstu 1938. godine, Italo Zolli je izjavio: „Kao i judaizam cijele Italije, i tršćanski je uvijek volio i još uvijek očajnički voli […] naciju. Italijanski Jevreji, kao i prije, ostaju iskreno odani fašističkom režimu.“ [23]
Ni predsjednik italijanske jevrejske zajednice Federico Jarach nije pokazivao nikakvu rezervu prema fašizmu i Mussoliniju: „Zakleli smo se na vjernost i odano poštovanje prema monarhu iz kuće Savoja, koji nam je podario slobodu. Zakleli smo se i na odanu poslušnost Vama, Dučeu fašizma, jer ste nam ulili povjerenje u obnovljenu veličinu naše imperijalne nacije. Dokazi naše vjernosti nisu izostali. Za Italiju, za fašizam, tražimo da nam bude omogućeno da radimo dostojanstveno i u miru – i da, ako zatreba, umremo časno u ratu.“ [24] (Nastavak u sljedećem tekstu)
(E.B. Neretljak)
[1] Mirjana Kasapović, Jeruzalemski muftija El Huseini i Muslimani BiH – Zamračena priča iz Drugoga svjetskog rata, 2025. str. 384
[2] Boris Havel, Arapsko-izrealski sukob, 2013. str. 82, 378
[3] Brian Whitaker, Guardian, Aug. 12, 2002
[4] Dovere, Maxine. Exposing the Palestinian Media, The Jerusalem Post, 19 May 2012. Retrieved 26 July 2012.
[5] Hasbara je organizirani propagandni okvir cionističke ideologije, usmjeren na oblikovanje međunarodnog javnog mnijenja kroz selektivno predstavljanje činjenica, jezičku kontrolu i preusmjeravanje fokusa sa sistemskog nasilja na narativ samoodbrane.
[6] Boris Havel, Arapsko-izrealski sukob, 2013. str. 592
[7] Isto str.521
[8] Isto str.521
[9] Encyclopaedia of Islam, vol. XII, str. 69
[10] Isto
[11] Ben Hecht, Perfidy (New York, 1961) p. 261
[12] Official charge sheet, Criminal Case 124/53, District Court. Jerusalem
[13] Judgement was given on 22 June 1955, Protocol Of Criminal Case 124/53 in District Court, Jerusalem
[14] Ben Hecht, Perfidy (New York, 1961) p. 202–208
[15] Vidi Tony Greenstein, Zionist-Nazi collaboration and the Holocaust: A historical aberration? Lenni Brenner revisited, November 2014.
[16] Vidi Godfrey Peter Manley Glubb (Faris Yahya), Zionist Relation With Nazi, 1978.
[17] Hannah Arendt, Eichmann in Jerusalem: A Report on the Banality of Evil (1963) p. 125
[18] Boris Havel, Arapsko-izrealski sukob, 2013. str. 521
[19] Isto str. 522
[20] Ron Rosenbaum, Explaining Hitler, (1998). p.21-22
[21] Dr. Hans Frank, Im Angesicht des Galgens, 1953
[22] Haaretz, 21. oktobar, 2015.
[23] ACET, 1938 Amministrazione (1), Italo Zolli, File Notes, September 25, 1938.; vidi Rene Moehrle, Fascist Jews in Trieste: social, cultural and political dynamics 1919-1938, 2017.
[24] ACET, 1938 Amministrazione (1), Jarach to Mussolini, October 4, 1938.; Vidi Rene Moehrle, Fascist Jews in Trieste: social, cultural and political dynamics 1919-1938, 2017.