U britanskom zvaničnom jeziku opijum nikada nije bio opijum, nego „imovina“, njegovi dileri nisu bili dileri, nego „britanski podanici“, a zabrana droge nije bila suverena mjera, već „uvreda“. Kineski suverenitet se pritom redefinirao kao „kršenje slobodne trgovine“, a otpor kao „nepoštivanje međunarodnog dostojanstva“. – Riječi ovdje ne opisuju stvarnost — one je unaprijed opravdavaju.
Na taj način rat protiv države koja nije željela drogu na svojoj teritoriji nije predstavljen kao nasilna prisila, nego kao moralna i pravna nužnost. Taj obrazac — u kojem se interes preoblači u princip — predstavlja klasičan primjer imperijalne propagande. – Rat postaje prihvatljiv onog trenutka kada promijeni ime.
Dok je u Kini britanski imperij ratovao kako bi, u vlastitom rječniku, „zaštitio podanike“ i „imovinu“ povezanu s opijumom, u Indiji je ta ista logika provođena kroz njegovu proizvodnju. Indijsko stanovništvo nije bilo meta nasilja zato što je odbijalo drogu, nego zato što je bilo prisiljeno da je proizvodi. – I poslušnost i otpor imali su istu cijenu.
U tom poretku ni poslušnost ni otpor nisu nudili izlaz: poslušnost je značila iscrpljivanje, glad i bolest, a neposluh represiju, kazne i nasilje. Ishod je u oba slučaja bio isti — smrt miliona. – Razlika je bila samo u brzini, ne u ishodu.
Tokom britanske kolonijalne uprave, naročito između kraja 19. i početka 20. stoljeća, visoki porezi, pa i prisilna proizvodnja opijuma, izvoz hrane usred masovnih gladi i sistematsko zanemarivanje zdravstva doveli su do smrtnosti bez presedana. Prema istraživanju ekonomskog antropologa prof.dr. Jasona Hickela i njegovog asistenta Dylana Sullivana, objavljenom u časopisu World Development, britanska vlast u Indiji bila je u razdoblju od samo četrdeset godina odgovorna za smrt oko 165 miliona ljudi. – Glad se pamti kao prirodna pojava, iako je bila politička odluka.
Ta smrt nije bila posljedica prirodnih nepogoda, nego racionalnog imperijalnog upravljanja u kojem su tržište, fiskalna disciplina i imperijalni interesi imali prednost nad ljudskim životom. – U takvom poretku, brojke su prihvatljivije od ljudi.
Ako danas govorimo o opijumskim ratovima ili britanskoj Indiji, često to činimo s pretpostavkom da je riječ o susretu napretka i zaostalosti. Kina se u toj slici pojavljuje kao zatvoreno i dekadentno carstvo, Indija kao siromašna i prenapučena zemlja. – Razaranje se objašnjava stanjem žrtve, ne djelovanjem sile.
U takvom okviru, nasilje imperije ne doživljava se kao uzrok razaranja, nego kao odgovor na već postojeće stanje. Droga, glad i društveni raspad objašnjavaju se unutrašnjim slabostima tih zemalja, a ne politikama koje su im nametnute. – Posljedice zamjenjuju uzroke.
Međutim, činjenice iz samog kolonijalnog perioda pokazuju drugačiji slijed. Kina nije bila napadnuta zato što je bila „zaostala“, nego zato što je pokušala zabraniti opijum. – Takvi ratovi se rijetko pamte kao ratovi protiv društava.
Indija nije masovno umirala zato što je bila „nerazvijena“, nego zato što je bila prisiljena proizvoditi opijum, izvoziti hranu i održavati imperijalni sistem čak i u uslovima masovne gladi. – Glad se lakše prihvata kada nema jasnog krivca.
U oba slučaja, društva su prvo razarana imperijalnom politikom, a zatim je to razaranje korišteno kao dokaz njihove navodne nesposobnosti. – Raspad postaje argument protiv onih koji su razarani.
Upravo ta sposobnost da se nasilje stalno pripisuje slabostima onih nad kojima se provodi — njihovoj kulturi, njihovoj „zaostalosti“, njihovoj nesposobnosti za samoupravu — predstavlja ključni psihološki mehanizam imperijalne propagande. – Odgovornost se uvijek pomjera niz hijerarhiju moći.
Ali tu se javlja pitanje koje se rijetko postavlja: kome je danas uopće stalo do tih miliona? Ko još govori o desetinama i stotinama miliona Indijaca čiji su životi potrošeni u ime imperijalnog poretka, ili o kineskom društvu razorenom ratom i drogom, osim kao fusnoti historije? – Patnja bez političke posljedice brzo postaje statistika.
Ta patnja nije poricana — ona je arhivirana. Pretvorena u „kontekst“, u nešto što se podrazumijeva i zato više ne izaziva nelagodu. – Zaborav ne zahtijeva poricanje — dovoljna je tišina.
Prije nego što se dođe do savremenih primjera, vrijedi se zadržati i na još jednoj tišini koja je postala dio zapadne normalnosti. Genocid nad domorodačkim narodima Amerike rijetko se spominje kao temelj moderne američke države; on se češće preimenuje u „širenje granice“, „naseljavanje“ ili „sukob civilizacija“. – Jezik briše ono što bi savjest morala pamtiti.
Milioni mrtvih domorodaca ne pojavljuju se kao moralna katastrofa, nego kao završeno poglavlje. – Zločin prestaje biti zločin kada se proglasi završenim.
Upravo ta sposobnost da se nad masovnom smrću pređe bez stvarne nelagode otkriva granice naše savjesti. – Ne reagujemo jer smo navikli.
U tom smislu, savremeni diskurs ne predstavlja prekid s prošlošću, nego njeno prilagođavanje. Kao što su Kina i Indija nekada bile predstavljene kao nesposobne da upravljaju sobom, tako se danas određene države opisuju kao inherentno kriminalne. – Kriminalizacija zamjenjuje politiku.
U tom diskurzivnom kontinuitetu treba posmatrati i odnos Sjedinjenih Američkih Država prema Venezueli. Od vremena Huga Cháveza pa do danas, Venezuela je u američkom zvaničnom jeziku postepeno premještana iz sfere političkog neslaganja u sferu sigurnosne i kriminalne prijetnje. – Kada nestane politika, ostaje sila.
Taj proces je formaliziran 2015. godine, a dodatno zaoštren tokom mandata Donalda Trumpa, kada su predsjednik Nicolás Maduro i sama država sve češće opisivani kao „narko-režim“ i „narko-država“. – Ime problema već sadrži rješenje.
Paralelno s tom kriminalizacijom, u javnom diskursu pojavile su se i otvorene izjave o prirodnim resursima Venezuele. Jedan od najbližih savjetnika američkog predsjednika, Stephen Miller, javno je sugerirao da venezuelanska nafta „pripada Sjedinjenim Državama“. – Suverenitet postaje prepreka kada resurs dobije cijenu.
Na taj način imperijalna logika ne nestaje, nego se preoblikuje. – Obrazac ostaje isti, samo se mijenjaju opravdanja.
U savremenom zapadnom diskursu, slučaj Palestine često se predstavlja kao izuzetak. Okupacija se preimenuje u „sigurnost“, kolonizacija u „samoobranu“, a sistemsko nasilje u „pravo na odbranu“. – Moralni jezik ovdje zamjenjuje pravo.
Kao i ranije, nasilje se ne poriče — ono se racionalizira. – Imenovanje prethodi opravdanju.
Na kraju, pitanje se ne tiče samo Palestine. Ono se tiče nas. – Jer ogledalo više nije okrenuto prema „drugima“.
E.B. Neretljak