𝗗𝗜𝗝𝗔𝗟𝗘𝗞𝗧𝗜𝗞𝗔 𝗚𝗘𝗡𝗢𝗖𝗜𝗗𝗔

Godine 1944., dok je pepeo iz Auschwitza još lebdio iznad Evrope, Max Horkheimer i Theodor W. Adorno, obojica Jevreji u izgnanstvu, napisali su jedno od najproročanskijih djela moderne misli: Dijalektiku prosvjetiteljstva. U tom fragmentarnom filozofskom tekstu postavili su bolno pitanje: kako je moguće da je prosvjetiteljstvo, koje je trebalo osloboditi čovječanstvo, završilo u gasnim komorama?

Njihov odgovor bio je radikalan: razum koji zaboravi vlastitu granicu i etiku postaje sredstvo uništenja.

„Prosvjetiteljstvo, shvaćeno u najobuhvatnijem smislu kao napredujuće mišljenje, oduvijek je slijedilo cilj oslobađanja ljudi od straha i postavljanja ljudi za gospodare. Ali, do kraja prosvijetljeni svijet sija u znamenju trijumfalnog zla. “

Ta rečenica ne opisuje samo prošlost – ona zlokobno svijetli i nad sadašnjošću. Jer kada se Holokaust vratio, nije došao pod simbolom svastike, niti s krivnjom antisemitizma. Došao je s podignutom zastavom Izraela, noseći Davidovu zvijezdu, i osuđujući svaki pokušaj otpora kao mržnju.

Nije izgledao kao što su nas učili da izgleda. Nije imao ni brkove ni govor mržnje. Morao je izgledati drugačije – jer da nije, niko mu ne bi otvorio vrata. Toliko drugačije da ga mnogi nisu ni prepoznali. I tu se otvara misao kao ključ:

„Mit je već prosvjetiteljstvo, a prosvjetiteljstvo se vraća u mit.“

U Gazi, genocid se više ne provodi kao zločin u tami – već kao čin moralnog sjaja. Zlo je danas tehnički precizno, politički korektno, strateški opravdano. Ono dolazi uz konferenciju za štampu, satelitske snimke i PR kampanju. Ubija u ime samoodbrane, u ime civilizacije, u ime svete misije. A Zapad, istreniran da uvijek pazi na novog Hitlera, nije primijetio kada je počeo pjevati stare stihove – ali s novim kostimom.

Uvjereni da nikada više neće dozvoliti logore za Jevreje, otvorili su put za logiku logora nad Palestincima. Svi smo pazili da prepoznamo staro lice zla – nismo znali da ono više ne dolazi s prepoznatljivim maskama.

Zato: „Razum koji odbacuje sve osim svoje funkcije, pretvara se u instrument moći.“

Zato danas možemo gledati kako se bolnice pretvaraju u mete, škole u vojne ciljeve, djeca u kolateralnu štetu. I sve to – uz razloge. Jer oni koji čine genocid uvijek imaju razloge. Uvijek imaju narative. Uvijek govore da je to – za dobro.

Ovaj Holokaust ne poriče prethodni. On ga koristi. On se hrani njegovim simbolima, retorikom, traumom. On svoj užas sprovodi u ime sprečavanja užasa. I zbog toga je toliko učinkovit. Jer onaj koji vlada jezikom patnje, vlada i pravom na nasilje.

Ako ovo ne prepoznamo sada – u realnom vremenu – opet ćemo biti oni koji su „tek kasnije saznali“. A kasnije više neće biti važno. Jer historija ne pita koliko si bio zbunjen, koliko si bio manipulisan, koliko si vjerovao. Ona pamti samo šta si dozvolio.

Upravo zato Gaza nije samo tragedija palestinskog naroda. Ona je ogledalo za civilizaciju. Test za čovječanstvo. I podsjetnik da se zlo više ne vraća na isti način – ali se uvijek vraća. Samo ovog puta dolazi obasjano svjetlom prosvjetiteljstva, sa zastavom oslobođenja, i drži predavanje o miru – dok ruši, pali i uništava.