Autor: Sead Alić
- Dispenzacionalizam
Dispenzacionalizam je teološka osnova za Scofield Reference Bible, ključnu teološku potporu židovskom neokolonijalnom cionističkom političkom pokretu. Nauk je to anglo-irskog teologa, Johna Nelsona Darbyja, koji je tvrdio da Bog kroz različite ‘dispenzacije’ (razdoblja) povijesti na različite načine upravlja čovječanstvom. Darby je prepoznao sedam takvih razdoblja (Nevinost/Eden, Savjest/vrijeme od Pada do Potopa, Ljudska vlast / poslije Noe, Obećanje / od Abrahama do Mojsija, Zakon / Od Mojsija do Krista, Milost / Crkveno doba i Kraljevstvo / Tisućgodišnje kraljevstvo).
Ova je podjela kompromis različitih čitanja Staroga i Novoga Zavjeta. Crkva (novozavjetna) dobila je prostor, vrijeme i važnost svog djelovanja, ali na način koji neće smetati židovskom narodu s kojim je Bog sklopio ugovor od kojega ‘nikada nije odustao’. Obećanje iz Staroga zavjeta (prema interpretaciji Darbyja) odnose se na židovski narod i ne prenose se na Crkvu. Pojednostavljeno, Bog nije odustao od ideje spasenja koju će provesti posredovanjem Židova na zemlji. Dispenzacionalizam je dakle Crkvi ostavio Nebo, dok je Židovima pripisao glavnu ulogu u ‘završnim vremenima’ na zemlji. Bila je to medvjeđa usluga kršćanske strane koja je omogućila otvaranje Pandorine kutije cionacističkoga zla.
2. Može li se Biblija čitati doslovno?
Jedna od ključnih uputa dispenzacionizma je poziv na doslovno čitanje Biblije. Teza o nužnosti doslovnog čitanja svjedoči o nepovjerenju protestantskoga ali i općenito kršćanskoga puka (Od Martina Luthera do Darbyjevog vremena) u religijske hijerarhije i autoritete. Povratak Bibliji bio je pokušaj obnavljanja vjere povratkom na Objavu samu. Pokazat će se međutim da je svaki takav povratak samo novi način gledanja, nova interpretacija, nerijetko nadahnuta vremenom i okolnostima koje određuju smjer interpretiranja.
Svaka će naime analiza pokazati da je nemoguće i neprihvatljivo doslovno čitanje biblijskog teksta. Ograđivanje da se to ne odnosi na ono što je „očigledna metafora“ teško da može biti prihvaćeno. U posredovanju Božje riječi sve i jest metafora. Izlazak iz prostora metafore ulazak je u prostor političke interpretacije.
To navodi na misao da se doslovnost odnosi samo na vodeću ulogu Židova u ‘završnim vremenima’ a samim tim i na osnivanje i ulogu židovske države odnosno Izraela. Popis stavova za koje se može tvrditi da ih se mora doslovno shvaćati, u osnovi je popis opravdanja za realiziranje židovske uloge na zemlji. Krist će se tako doslovno vratiti u Jeruzalem. Duhovnu Crkvu zamjenjuje fizička uprava nad narodima. Antikrist će se pojaviti kao stvarna osoba. Obećanje „zemlje“ je obećanje Palestine.
Darbyjevo „doslovno čitanje Biblije“ pokazuje se kao stvaranje interpretacijskih okvira za kasnije političke, a onda i geopolitičke, strateške, vojne interpretacije.
3. Očigledni primjeri nemogućnosti doslovnog čitanja Staroga zavjeta
Nagovoru na doslovno čitanje nameću se mnoga pitanja. Neka od njih posebno su interesantna u svjetlu izraelske agresije na ostatke Palestine u Gazi i na Zapadnoj obali.
S početkom biblijskih tekstova zagovornike doslovnog čitanja treba pitati: Treba li se doslovno ili metaforički tumačiti biblijska slika o stvaranju svijeta u šest dana? Kako su se sve životinje svijeta mogle ugurati u jednu arku? Može li čovjek tri dana biti u utrobi ribe i ostati živ? Je li čovjek nekada živio tisuću godina? Stane li sunce na nebu i danas nakon neke velike ratne pobjede? Je li zmija koja govori (nudeći jabuku) doslovno zmija ili simbol? Jesu li zidine Jerihona pale pred ljudima vjere ili od buke truba i povika?
U tom svjetlu treba se pitati i o ‘doslovnom čitanju’ sljedećih navoda:
“Ako te oko sablažnjava, iskopaj ga” (Mt 5.29). Treba li to doslovce tumačiti i primjenjivati u životu?
Ili kada Isus kaže: “Ja sam trs, vi ste loze” (Iv 15.5) više je nego sigurno da je to mišljeno metaforički.
“Tko ne jede tijela Sina Čovječjega i ne pije krvi njegove, nema života u sebi” (Ivan, 6.53) Doslovno čitanje vodi izravno u kanibalizam.
“Ti si Petar-Stijena i na toj stijeni izgradit ću crkvu svoju” (Mt 16.18) O mnogo čemu može se tu govoriti, ali ne i o doslovnom čitanju.
“Ne ostavi se tvojih neprijatelja dok ih ne pobiješ” (psalam 110.1 i na drugim mjestima).
Tu već ulazimo u područje opasnosti doslovnog čitanja. Svi koji vjeruju u Bibliju morali bi razvijati sposobnost čitanja i razumijevanja metaforičkih tekstova i simboličnih slika. Bez toga Biblija postaje priručnik za vjerske ratove.
4. Opasna mjesta doslovnog čitanja
U Lamentacijama (4,10) među ostalim stoji: “Ruke žena, punih samilosti, skuhaše svoju djecu: one im postadoše hrana u propasti kćeri mog naroda.” Ova slika patnje za vrijeme opsade Jeruzalema, podsjeća inače na patnju palestinskih majki u opkoljenoj, porušenoj i gladnoj Gazi. Doslovno čitati u svetoj knjizi ovakve retke znači pristajati uz kanibalističku interpretaciju Staroga zavjeta.
Netko je možda doslovno prihvatio Psalam 137,9 gdje se kaže: “Blago onome koji zgrabi i smrska djecu tvoju o kamen!”. Tuga zbog rušenja Jeruzalema stvorila je rečenicu koja govori isključivo o ljudskoj dimenziji i ljudskom odnosu prema rušiteljima Jeruzalema. No ono što se Bogu ne može pripisati može se interpretirati kao božja riječ koju doslovno treba provoditi. Da ta opasnost postoji jasno je iz mnogih izjava izraelskih vojnika i običnih građana koji u palestinskoj djeci vide svoje neprijatelje koje se mora ubijati.
U Ponovljenom zakonu (20’16-17) kaže se: “Ali u gradovima ovih naroda… ne ostavi živa ništa što diše, nego ih pobij: Hetejce, Amorejce, Kanaance, Perižane, Hivejce i Jebusejce…”. Do zadnjih, očiglednih, genocidnih nastupa IDF-a još se moglo govoriti o ovakvim rečenicama kao hiperbolama. Problem započinje kada se trag ovih rečenica pronađe u tragovima borbenih zrakoplova, dronova, granata, strjnica i drugih sredstava „etničkog čišćenja“.
Hošea (13,16) veli: “Samarija će biti kažnjena jer se pobunila protiv Boga svoga. Djeca će im biti razmrskana, trudnice rastrgnute.” Budući da se genocidne strahote prelijevaju iz Gaze na Zapadnu obalu, treba li očekivati ovakve kadrove iz dijela Palestine koji je cionizam preimenovao u Samariju? Kako naime govoriti o stilskom obliku kojim se upozorava, kada se ova biblijska slika realizira u Gazi a pred vratima je i Zapadne obale?
U Knjizi o Samuelu Bog upozorava prvog židovskog kralja Saula: “Idi sad i udari Amalečane, i zatri ih do posljednjega – sve što imaju: ne štedi ih, nego pobij i muškarce i žene, djecu i dojenčad, goveda i ovce, deve i magarce”. Postavlja se pitanje srodnosti ideje o doslovnom čitanju Biblije i aktualne izraelske politike etničkog čišćenja. Stupanj te srodnosti upozorava na stupanj ovisnosti države Izrael o doslovnoj interpretaciji biblijskoga teksta.
Arapske su zajednice često bile kritizirane zbog izvršenja smrtne kazne kamenovanjem. Medijski su ‘podebljani’ slučajevi o kojima se govorilo u Afganistanu, Saudijskoj Arabiji, Nigeriji. Stvorena je medijska slika o nečemu što se u Kur’anu kao svetoj knjizi muslimana ne spominje. Za razliku od toga, Tora spominje kamenovanje i to za slučajeve idolopoklonstva, preljuba, bogohuljenja i kršenja subotnjih pravila. Čak i za vlastitoga sina: Ako netko ima tvrdokorna i buntovna sina… neka ga dovedu starješinama… i neka ga svi ljudi kamenju dok ne umre.“ (Ponovljeni zakon 21,18–21)
Židovski prorok Ezekiel je upozoravao Židove: “Zato će očevi jesti svoju djecu usred tebe, i djeca će jesti svoje očeve; izvršit ću nad tobom sudove i raspršit ću sve što ostane od tebe po svim vjetrovima.” (Ezekiel 5,10) Doslovno bi čitanje značilo kanibalizam. Metaforičko čitanje svemu daje ljudski smisao.
Izaija je prorokovao: “Djeca će im se razbiti pred njihovim očima, kuće će im oplijeniti, žene silovati.”(13.16) Hoće li se među doslovnim čitateljima Biblije naći oni koji riječi Izaije neće shvatiti kao moralnu osudu nego kao poziv na realiziranje proročanstva. Što ako je svrgavanje Sadama Huseina i optužba za kemijsko oružje Iraka bila samo posljedica dosljednog čitanja biblijskog proroštva o Babilonu? Što ako se iza svih ratova na Bliskom istoku krije biblijska žudnja cionista i njihovih sljedbenika za osvetom, kako prema narodima na Bliskom istoku, tako i prema europskim narodima koji se kroz historiju nisu proslavili pravednošću prema Židovima?
Smiju li se doslovno čitati rečenice: “Žena mi reče: ‘Daj svoga sina da ga danas pojedemo, a sutra ćemo pojesti moga sina.’ Skuhali smo moga sina i pojeli ga…” (2. Kraljevima 6,28-29) Prizor je to koji ilustrira aramejsku opsadu Samarije. Ako se ove jezovite rečenice čitaju doslovno, mogu se shvatiti kao opravdanje ljudožderstva. Samo je korak od navođenja na doslovno čitanje Biblije do izgladnjivanja drugog naroda zbog osvete i dovođenje tog naroda u situaciju u kojoj se može isprovocirati slika ljudoždersva na nevjerničkoj strani. Doslovno čitanje ne vodi do moralne katarze, nego vodi u spiralu zla.
Slično je s Jeremijom 19,19: “I nahranit ću ih mesom sinova njihovih i mesom kćeri njihovih; svatko će jesti meso bližnjega svoga za vrijeme opsade i tjeskobe…” Opomena je zastrašujuća, no treba li realizirati tu opomenu kao horizont pročišćenja vlastitog naroda dovođenjem drugog naroda u blizinu slične situacije?
Smiju li se oni vojnici IDF-a koji su silovali palestinske žene pozvati na Brojeve 31,17-18 gdje se kaže: “Pobijte sve muške među djecom, i sve žene koje su imale odnos s mužem… a djevojke koje nisu imale odnos s mužem ostavite sebi.” Sveta knjiga govori o ratnom plijenu, o uzimanju djevica u svoje vlasništvo, o ubijanju muške djece… Riječ je očigledno o vojnoj logici koja je vladala u vrijeme rata protiv Miđanaca. No kako razumjeti da Bog daje sugestiju Mojsiju koja je u suglasju s ratnom logikom tog vremena. Teško je prihvatiti misao da bi univerzalno biće poput Boga palo tako nisko. Očigledno su ‘pisari’ imali vojničku maštu i dali si oduška… Suvremena izraelska politika danas je na tragu maštovitih pisara – interpretira prema potrebama vojnih interesa. Ono što je bogohulno postalo je božji zakon, loše pročitan, od loših pisara sastavljeni tekst.
5. Prema Scofieldovoj Bibliji
Ideja doslovnog čitanja Biblije ne mora biti ovako razorna. Uz malo mudrosti sve navedene i mnoge druge slike mogu se shvatiti kao metaforične upute kojima je cilj dovesti vjernike na pravi put. No uvođenje doslovnog čitanja kao pravila po kojemu se novo razlikuje od staroga, pravila kojemu je cilj politiziranje religije – neminovno vodi čitanju koje ima strašne konzekvencije.
Sličnosti između problematičnih biblijskih uputa i stvarnosti su zapanjujuće. One postavljaju pitanja i tjeraju na razmišljanje: Je li želja za sigurnošću, a kasnije i dominacijom Židova (koja se mogla početi provoditi nakon novog konteksta oblikovanog Scofieldovom biblijom) dovela do oblikovanja kolektivno nesvjesnog židovskog naroda upravo takvim nekritičkim bukvalnim čitanjem metaforičkoga teksta.
Trebat će to provjeriti na Scofieldovoj Bibliji.