Spremnost na obranu “našeg načina života” postala je mitska konstrukcija – nadnacionalna, domoljubna i marketinški pozitivna. U glavama nesigurnih i prestrašenih pojedinaca ona funkcionira poput svjetionika u uzburkanom moru. Kreirana u propagandnim laboratorijima, ta slika uklanja svaki otpor prema politikama koje diktiraju gospodari ideologija – oni koji unaprijed biraju izbore između ponuđenih opcija.
Braniti “svoje”, biti branitelj “vrijednosti”, postalo je ubrzani tečaj do herojstva. Zapadna javnost se pritom malo-pomalo pripitomljava na novo normalno: militarizam.
Tako je na posljednjem NATO summitu u Den Haagu donesena odluka – države članice obvezuju se podići ulaganja u obranu na pet posto BDP-a. Nitko javnost nije pitao slaže li se, želi li svoj standard uništiti zbog naoružavanja. Ali u svijetu mitske ugroze, pristanak se ne traži – on se proizvodi. Nekoliko “napada pod lažnom zastavom” i ekspresni konsenzus postaje gotova stvar.
“Naš način života” zapravo je eufemizam za “međunarodni poredak utemeljen na pravilima” – a pravila pišu isti oni koji biraju kandidate na izborima, oblikuju političku percepciju i odlučuju tko će biti civil, a tko neprijatelj, tko vrijedi, a tko smije biti ubijen. U tom poretku, pravila su sveta, zakoni pravedni, ustavi plemeniti – i sve to navodno u službi ljudskih prava, slobode i jednakosti.
Pa tko ga ne bi branio – i s više od pet posto BDP-a?
Ali postoje male zamke za naivne. Zakoni se dorađuju svaki mjesec u tvornicama zakona zvanim parlamenti (‘radnike’ u tim tvornicama biraju vlasnici ideoloških narativa na ‘slobodnim demokratskim izborima’). Tamo se izrađuju i pravila za odstrjel – zakonski reguliran, klasificiran i cjenovno definiran.
U uređenom svijetu i lov je uređen. U njemu se izlov divljači predaje na sveučilištima, a postoji i službeni Cjenik odstrjela divljači i usluga u lovištima Hrvatskog lovačkog saveza. Iz njega doznajemo da odstrjel običnog jelena s 220 CIC točaka košta 8.500 eura.
I dok se “braniteljska javnost”, ona spremna na obranu poretka, čudi cijenama, zgraža se nad trofejima, kao svojevremeno nad bunkerskom kolekcijom Nadana Vidoševića s plaćenim safarijima po Mozambiku, zaboravlja se kontekst. Vidošević nije bio iznimka. Bio je tek kotačić, nižerangirani trofejni upravitelj jednog sustava koji uvijek dobro nagrađuje svoju sitnarež i krupnež – na račun branitelja istog tog sustava. Safarije je uredno plaćao po cjeniku, kao i trofeje od 30 do 100.000 eura.
No odstrjel, lov, safari nisu ograničeni na trofeje u Mozambiku. Postoje i za one koji su rangirani nekoliko klasa iznad Vidoševića.
Sarajevo je nekoć imalo svoj simbol – Marlboro. Tijekom opsade, taj brand je nestao, zamijenila ga je sama opsada. Opsada je postala brand. A svaki brand donosi profite.
Neki su profitirali kroz naplatu putarine za kamione s hranom i gorivom, neki kroz preprodaju brašna, soli, šećera, cigareta. Jer rat je biznis. Okupacija je biznis. I onih pet posto BDP-a – to je također biznis.
U svijetu utemeljenom na pravilima, i rat ima svoja pravila.
I okupacija. I odstrjel. I pucanj iz oružja.
Ako “obrana načina života” podrazumijeva i pravila za odstrjel ljudi, onda treba razumjeti kako su ta pravila već nekoć bila testirana. Sarajevo je bilo pokusni laboratorij takvog poretka.
“Sarajevski safari” naziv je dokumentarnog filma slovenskog redatelja Mirana Županića, koji otkriva jeziv detalj opsade: tijekom devedesetih, “vrlo važna američka agencija” uspostavila je kontakte s nepoznatim zapovjednicima srpske vojske. Kroz njih su bogati i utjecajni stranci – za desetke tisuća dolara – mogli doći na brda oko Sarajeva i pucati snajperima na civile.
Cilj je bio pogoditi što ranjiviju metu – djecu, žene, starce. Transport se organizirao helikopterima Vojske Jugoslavije, oružje i upute davali su lokalni zapovjednici. Koliko je života možda spasio natpis “Pazite na snajperiste!” – ne zna se. Ali zna se da su pravila tog “lova” već tada bila utvrđena.
Okupacija. Opsada. Snajperisti. Lov na ljude. Cjenik.
Kad se jednom uspostave pravila, kasnije situacije se ravnaju po njima.
Sarajevo je bilo laboratorij, Gaza je postrojenje u punoj proizvodnji.
Danas, u Gazi, imamo okupaciju, opsadu, izgladnjivanje, odstrjel civila na punktovima za hranu, odstrjel djece i žena – snajperima, dronovima, bombama. Neke od tih bombi su bile predviđene za Iran, ali su završile na palestinskim školama i bolnicama. Neke od tih bombi su vlastoručno potpisali zapadni istaknuti političari.
Još uvijek ne postoji dokumentarni film pod nazivom “Gaza safari”. No to ne znači da takav safari ne postoji.
Ono što izraelski manekeni „poretka utemeljenog na pravilima“ danas organiziraju oko Gaze nije samo agresija. To je genocidni turizam.
Dok tisuće civila ginu, izraelske turističke agencije organiziraju “edukativne ture” u pogranična mjesta poput Sderota i Nir Oza. Za 800 eura po osobi, gosti mogu iz vidikovaca promatrati bombardiranja, slušati vodiče s pripremljenim narativom o Hamasu, ručati s pogledom na dim nad Gazom.
Za sada nema spomena o „vrlo važnoj američkoj agenciji“ koja bi posredovala da bogati zapadnjaci pucaju na djecu u Gazi.
Ali ima spomena država koje posreduju. I to je – dokumentirano.
Tisuće stranaca služe u izraelskoj vojsci kao tzv. “lone soldiers” – većinom židovskog porijekla, iz SAD-a, Kanade, Francuske, Velike Britanije, Australije, Južne Afrike. Dolaze, ratuju, pucaju, pa se vrate kući. Neki koriste snajpere, dronove, artiljeriju. Uglavnom su s dvojnim državljanstvom, primjerice iz Francuske je njih više od 4000 išlo ubijati u Gazu. Južna Afrika razmatra kaznenu odgovornost svojih državljana. U Britaniji se traži procesuiranje povratnika.
Nisu turisti u klasičnom smislu – ali mnogi od njih dolaze, ubijaju civile, i vraćaju se kao da su bili na posebnoj vojnoj razmjeni. Koliko njih je sudjelovalo po pravilima Sarajevskog safarija, nije poznato.
Ključna razlika između Sarajeva i Gaze je institucionalna: dok su metci prema Sarajevu dolazili iz paradržavnih struktura, u Gazi je riječ o državnom mehanizmu. Legaliziranom. Financiranom. Podržanom od demokratskih saveznika.
SAD, Francuska, Ujedinjeno Kraljevstvo – ne samo da toleriraju sudjelovanje svojih državljana, nego ga i financiraju. Time se nasilje ne događa “u sjeni” – već na svjetlu, uz javnu potporu. Sve je strukturirano, normalizirano, legalizirano.
Od brda oko Sarajeva do vidikovaca uz Gazu, ratni spektakl ostaje isti – samo su kamere drugačije, narativi sofisticiraniji, a alibi legalniji. Ubojstva se sada događaju “uz propisanu dokumentaciju”.
Genocidni turizam tako postaje ‘naš način života’. Branjiv s pet posto BDP-a.
Francesca Albanese, posebna izvjestiteljica za stanje ljudskih prava na palestinskim teritorijima okupiranim od 1967. će o tom načinu života u svom izvješću UN o Gazi reći: Dok politički vođe i vlade izbjegavaju svoje obveze, previše korporativnih subjekata profitiralo je od izraelske ekonomije ilegalne okupacije, apartheida, a sada i genocida.
Traži međunarodnu kaznenu odgovornost ne samo država, već i tvrtki i njihovih menadžera. U izvješću naglašava da međunarodno pravo nameće jasne obveze u vezi s sprječavanjem, suzdržavanjem i odustajanjem od aktivnosti koje potiču teške zločine, uključujući genocid. Trenutna suučesništvo tvrtki predstavlja „ samo vrh ledenog brijega “. Ispod tog vrha ledenog brijega su sasvim izvjesno i psihopati u safariju na djecu.
Bolno je biti unutar tog kruga “demokracija” i znati da one – koje se zaklinju u slobodu i ljudska prava – stoje na krivoj strani povijesti. Na strani Zla. I da plaćaju za ubojstva palestinske djece – a račun za ubojstva ispostavljaju onima koji se svim silama opiru poistovjećivanju sa zlom te iskazuju empatiju i solidarnost s Palestincima.
Dino Perica