Iz Mostara s ljubavlju za Palestinu
Mostar je grad prepun kontrasta – političkih, kulturnih, socijalnih – ali i grad u kojem, unatoč svemu, još uvijek živi empatija. Grad u kojem ljudi na margini nisu nevidljivi. Mostar, uprkos podjelama, ima veliko srce koje kuca za one koji pate. Glasne škrge hrabrih građana/ki koje dišu s palestinskim narodom. Od samog početka genocida, Mostar je pokazao svoj stav. I to glasno. U trenutku kada su gradske vlasti i policija zabranile okupljanje, građani i građanke Mostara su se ipak ujedinili u solidarnosti. Krajem desetog mjeseca 2023 godine, održali su skup podrške Palestini, usprkos prijetnjama različitih interesnih skupina. Učinili su ono što priliči slobodnim ljudima u vremenima suvremenog ropstva. Poruka sa skupa bila je jasna: „Ovdje smo jer se Gaza događa svima nama. Mostar ne trpi nepravdu. Ne trpi fašizam. Mostar ne trpi zlo. Sloboda Palestini.” Ta poruka nije samo politički stav – to je etički kompas svjesnih građana/ki koji znaju šta znači biti ranjiv, razoren i prepušten samome sebi.
Poruke solidarnosti
Dok šetate istočnim Mostarom, ne možete a da ne primijetite brojne znakove solidarnosti – palestinske zastave istaknute su na radnjama, prozorima, kafanama. Primjerice, na brdu Fortica, iznad grada, aktivisti su razvili deset metara dugu palestinsku zastavu. Mostarski skakači su prošloga ljeta sa Starog mosta izveli simboličan „počasni skok“ – čin podrške, ali i poziv na mir. Lorens Listo, predsjednik Kluba skakača „Mostari“ i višestruki šampion tradicionalnih skokova sa Starog mosta, tada je poručio za DW: „To je gesta i apel za mir. Nije ovo podrška Hamasu, niti nasilju u Izraelu. Ovo je izraz saosjećanja sa civilima koji godinama trpe stradanja – i s onima koji će tek stradati. Ovo je poruka da osveta nad civilima ne vodi rješenju. Sa Starog mosta želimo slati samo poruke mira.” Nekoliko dana kasnije, ponovno na Fortici – vijore se dvije zastave: palestinska i zastava Republike Bosne i Hercegovine. Postavila ih je grupa građana, kao čin otpora protiv ravnodušnosti i sudioništva šutnjom.
Mostar, grad sa složenom prošlošću i nikad jednostavnom sadašnjošću, bira da ne šuti. Ne zbog prolaznog trenda, lajkova i klikbajta. Ne zbog ideologije. Već zato što zna kako izgleda kada ti se dom pretvori u ruševinu, kada ti historiju brišu, glas pokušavaju ušutkati, a disanje ugušiti jastukom terora.
Važno je…
Važno je da se solidarnost osjeti. Da postoji. Da ljudi znaju da nisu sami.
Važno je da se ne strahuje – hoće li policija upasti ako neko pusti ili zapjeva “Viva Palestina”. Da pjesma ne bude prijetnja, već dobrodošlica. Da svaka palestinska zastava na prozoru bude glas onih koji su pregaženi, ušutkani, ali ne i zaboravljeni. To je poruka svima koji se protive režimskim i genocidnim politikama. Poruka onima koji žele vjerovati da iako boluje od brojnih metastaza i zloćudnih tumora, humanost još uvijek nije umrla.
U vremenu kada društvene mreže prenose slike koje paraju dušu – djeca koja skupljaju ostatke tijela svojih roditelja, djevojčice s izgorenim licima, očajni muškarci pogođeni metkom dok su tražili kilogram brašna – lako je osjetiti bespomoćnost. Sve to izgleda kao da nije stvarnost, nego neka izopačena simulacija. Kao scenarij iz najcrnjeg distopijskog filma u kojem krvi žedne zvijeri napadaju najslabije. I više se ni ne kriju. Ali onda, dok šetaš ulicama Mostara, ili Sarajeva, Tuzle, Bihaća – pa vidiš grafite, transparente, zastave i poruke podrške – znaš da tu, negdje, išarana bojama masline, lubenice i kefije, krije se empatija, solidarnost, zajedništvo. Mostar je to pokazao. Ne spektakularno, ali dostojanstveno. Pružio je ono što može: glas, zastavu, pjesmu, ruku.
Posebno je važno podsjetiti na one kojima je BiH danas novi dom. Već dvije godine, izbjeglički kamp Salakovac kraj Mostara dom je 16-članoj porodici Al-Barawi iz Palestine. Nakon mjesec dana od početka agresije, uspjeli su se domoći Bosne i Hercegovine. Ovdje su, u nepoznom jeziku i sjećanjima punim pepela, pokušali izgraditi novi život. Nekada imućna i visokoobrazovana porodica više ne sanja povratak. Previše je izgubljeno. Ostaje samo gorka spoznaja: ono što je nekada bio dom, sada je samo geografska tačka na mapi razaranja.
Ali ako je išta ostalo – to je nada. Ona je tiha, skromna, ali stvarna. Dužni smo gajiti je, radi obitelji Al-Barawi. Ali i ostalih izbjeglica iz Palestine ako dođu u Bosnu i Hercegovinu.
Mostar je tu s ljubavlju. Za Palestinu. Za sve one koje ne smijemo zaboraviti.
Ružica Ljubičić