Autor: Dino Perica
Kako su naši preci gradili mir
Od trenutka kad je zapadna propaganda počela islam poistovjećivati s terorizmom kroz medije, filmove, vojne intervencije, započela je sustavna kompromitacija jedne religije u svijesti javnosti.
U tom narativu, islam je prikazan kao prijetnja kršćanstvu, a izraelsko-američki vojni pohodi na Bliskom istoku kao svojevrsni “križarski ratovi”.
No stvarnost je drukčija. Danas, u Palestini, Izraelci pale crkve i džamije, bombardiraju bolnice i škole. Na Zapadnoj obali, u mjestu TAibeh (po Evanđelju Efrajim) gdje se Isus sklonio nakon uskrsnuća Lazara, spaljena je crkva sv. Jurja iz 5. stoljeća. U Gazi, izraelska vojska uz američku potporu ubija muslimane i kršćan s istim bombama, projektilima koje svojeručno potpisuju američki političari.
Vrijedi se zato prisjetiti priče koja svjedoči o drukčijem vremenu — kada su vjernici, bez vojski i pretenzija, gradili mostove ljubavi.
Dana 2. svibnja 1681., trojica braće Branković — Pavle, Jakov i Antun iz Sarajeva — otkupili su dio zemljišta u Getsemanskom vrtu u Jeruzalemu i darovali ga franjevcima, iz čiste pobožnosti. U dokumentu stoji:
“Mi ni za kakvu zemaljsku dobit, nego radi ljubavi i pobožnosti, ovime dajemo i zauvijek ustupamo redovnicima sv. Franje čitavo ovo zemljište…”
Na tom darovanom tlu danas se nalazi Bazilika svih naroda, koju posjećuju ljudi svih vjera i naroda. Taj dar ostaje kao simbol bratstva.
Više od dva stoljeća ranije, sultan Mehmed II el-Fatih izdao je Ahdnamu franjevcima:
“Neka žive u miru u mojim zemljama… Neka se njihova sloboda čuva…”
Ta povelja nije bila samo simbol – franjevci su zaista opstali kroz osmansku vladavinu, s dopuštenjem da djeluju i šire vjeru.
Samo zato će fra Jakov Bubalo moći napisati stihove:
Livade moje plovile u krvi
biskup Venancije mučenik je prvi
za njim su slijedili bezbrojni junaci
smjerni glagoljaši i fratri Ujaci
U tom istom carstvu, koje je obuhvaćalo Bosnu, velik dio današnje Hrvatske i Svetu Zemlju , kršćani su živjeli, djelovali, gradili crkve. Bez straha. Bez etničkog čišćenja.
Islam nije uništio kršćanstvo. Naprotiv, čuvao ga je.
Zar se ne bismo trebali pitati: tko je bio civiliziraniji, sultan Mehmed ili današnji europske vođe koji šute pred genocidom?
Danas, kad izraelska vojska svakodnevno bombardira Gazu, hrvatska diplomacija ne izgovara nijednu riječ osude. Hrvatska još nije priznala Palestinu, iako ju je priznalo 146 država. Premijer ponavlja fraze o “dogovoru dviju strana”, kao da napadač i napadnuti imaju jednaku moć.
To nije neutralnost. To je suučesništvo.
S istog onog tla s kojeg su potekli Brankovići, koje je darivalo sveta mjesta, danas podržavaju one koji ih ruše.
Crkva koja je nekada živjela u zajedništvu s islamom danas šuti pred uništenjem jednog naroda koji dijeli i kršćansku vjeru.
Izrael danas: ruši bolnice, školu, crkvu, džamiju. Bombardira Libanon, ubija civile, provodi aparthejd. Tisuće Palestinaca su bez optužnice, uključujući djecu.
Zašto? Jer “smiju”. Jer su, prema nekima, “izabrani”.
Vjerski cionizam otvoreno priziva totalnu apokalipsu – uništenje sadašnjeg kako bi došao njihov obećani mesija.
Za kršćanske fundamentaliste to je navodno nužan uvjet za drugi Kristov dolazak. Za političare, samo još jedna igra interesa.
Danas se ne vodi samo rat za teritorij. Vodi se rat za dušu čovječanstva.
Mi možemo ostati tihi, udobni i poslušni ili se možemo sjetiti da nismo oduvijek bili takvi.
Nekada smo darivali maslinike. Gradili smo Bazilike. Poštovali smo vjeru.
Isus, izdani Bog i čovjek u Getsemani i danas je ponovo izdan u Gazi.
Jesmo li sigurni da je spomenuti fra Jakov Bubalo pisao o Hercegovini u svojoj prozi Nebo u kamenu?
Možda je pisao o Gazi?
I Nebo je daleko, neizmjerno daleko od ove naše kamenite grude. Njegova milosna rosa kao da se nikad nije spustila u ove vrleti. Dok druge dariva kruhom, nas kamenuje kamenom! Dok nam se drugi zlurado smiju, mi gramo gorčinu i gorko plačemo. I opet svima za sve krivi. Čak i zato što ljubimo ovaj kamen!
I zato što ljubimo one svoje krvne srodnike koji su izvan ovoga kamena! I ljubav nam ubrajaju u zlodjelo!
O, Bože, pa kamo ćemo?! Jesmo li zbilja krivi zato što smo živi?! Je li ovaj kamen doista uklet ili nekim davnim grijehom oskrvnut?
O, kamena grudo, tugo moja i ljubavi moja! Hoće li se Nebo ikada spustiti na tebe i orositi te svojom milosnom rosom!
Hoće li tvoja djeca ikada imati barem malo radosti! Hoće li tvoje mučeničke žene vječno živjeti prezrene i umirati izmučene?!
Ili će im barem netko nekada pokloniti osmijeh dostojan majke i žene! Hoće li naši očevi uvijek nositi na rukama kvrge i krvave žuljeve, i u najdaljim daljinama tražiti koru kruha crnoga?! O, visoko nedohitno Nebo, približi se već jednom i pomiluj uznike svoga amena!«
Danas, kad ponovo gore maslinici i ruše se svetišta, pozvani smo ne na ideologiju, nego na savjest. Brankovići nisu imali moć, ali su imali srce. Sultan nije dijelio vjeru, ali je štitio svetinju. Fra Bubalo nije pisao o Gazi, ali je znao za tihu patnju koja nikad ne laže.
Možda ne možemo zaustaviti bombe, ali možemo odbiti šutjeti. Možda ne možemo promijeniti politiku, ali možemo odbiti biti Juda.
Povijest nas ne pita tko smo bili. Ona nas pita tko smo danas.