Dok Gazu prekrivaju ruševine, pepeo i kosti više od 20.000 djece, a svijet nijemo posmatra genocid u stvarnom vremenu, evropski lideri – Emmanuel Macron i Keir Starmer – govore o „priznavanju palestinske države“. Ne sada, kažu. Nego kada za to „dođe pravi trenutak“. Ali taj trenutak neće doći. Ne zato što Palestinci ne zaslužuju obnovu svoje države i oslobođenje, nego zato što je Zapad već odabrao stranu – i to ne stranu pravde, nego stranu zločina.
Govore lideri dviju sila koje su nekada krojile svijet kolonijalnom olovkom i bajonetom. Danas govore jezikom „ljudskih prava“, ali djeluju kao logistička podrška aparthejdu. Macron potpisuje ugovore s izraelskim vojnim i obavještajnim kompanijama, dok istovremeno zabranjuje propalestinske skupove na ulicama Pariza. Starmer sistematski uklanja svaki trag solidarnosti sa Palestincima iz redova Laburističke partije – uključujući i one Jevreje koji se usuđuju reći da „nikada više“ mora važiti za sve, a ne samo za neke.
Njihove izjave nisu izraz saosjećanja, nego izraz hladnog političkog proračuna. Ne govore da bi nešto promijenili, već da bi sve ostalo isto. Govore da umire savjest sopstvene javnosti, a da produže vrijeme dželatu. Kažu: „Priznat ćemo Palestinu – kad dođe pravi trenutak“, dok Izrael ruši bolnice, bombarduje izbjegličke kampove i sistematski uništava čitave porodice. I dok sve to traje, izraelski lideri govore sasvim otvoreno: o „brisanja Gaze“, o „uništenju čitave nacije “, o „zatriranju sjemena“.
Ono što nacisti nisu izgovarali javno, Izrael danas govori bez stida. Nacisti su koristili eufemizme – „evakuacija“, „radne kolone“, „specijalan tretman“. Izrael koristi slogane – „Gaza će postati pustinja“, „Svi su krivi“, „Djeca, bebe, svi trebaju biti ubijeni “. Nacisti su skrivali logore. Izrael ih prenosi uživo.
Više nije ni sporno da među Jevrejima širom svijeta – među pravnicima, historičarima, preživjelima Holokausta – postoji snažna i principijelna kritika izraelske politike. Norman Finkelstein govori o genocidu koji se ne prikriva, već se emituje. Katie Halper upozorava da je „nikada više“ postalo slogan za nove zločine. Avraham Burg, bivši predsjednik Knesseta, tvrdi da je Izrael moralno izgubio pravo da se poziva na Holokaust. Čak i izraelski istoričari poput Zeeva Sternhella godinama upozoravaju da se u Izraelu razvija fašizam „sa jevrejskim karakteristikama“. Javnost u Izraelu ne samo da ne poriče zločine – već ih u velikoj mjeri podržava. Prema istraživanju Univerziteta u Pensilvaniji, većina izraelskih Jevreja podržava kolektivno kažnjavanje Palestinaca.
U tom kontekstu, šta zapravo znači kada Macron i Starmer kažu da će jednog dana priznati Palestinu – ali ne sada? To znači: znamo da se vrši genocid. Znamo da je brutalnost dosegla tačku u kojoj i mnogi Jevreji u svijetu prepoznaju nacističke obrasce. Ali čekat ćemo još malo. Jer posao još nije završen.
To priznanje koje najavljujete nije priznanje narodu – nego groblju. Nije to čin morala – nego alibi. Nije pravda – nego politička kozmetika. Cinično saučesništvo. Jer kada genocid više nije prikrivan nego slavljen, kada ne dolazi noću nego se prenosi uživo, kada žrtve više ne mole da ih se spasi nego da ih se barem vidi – tada svako ko šuti, balansira ili odlaže postaje dio zločina.
Ako priznanje Palestine dođe tek kada Gaza nestane, onda to više nije priznanje života. To je administrativno priznanje smrti.
E.B. Neretljak