Autor: Sead Alić
- Ljudska potreba za vjerom i prevare religijskih posrednika
Čovjek je biće na proputovanju iz majčine utrobe u utrobu zemlje. Nezadovoljan mogućnošću življenja na razini životinje, otisnuo se u avanturu organiziranog mijenjanja i okoliša i sebe sama. Razapet između mogućnosti, mora donositi odluke i snositi konzekvencije. Mora razvijati ideju reda i održavati privid tog reda u svome rodu.
Kao biće u nastajanju i nestajanju čovjek potrebuje vjeru. Vjeru u bilo što. Vjeru koja mu daje odgovore na pitanja koja čak ne zna niti postaviti. Ona mu donosi kontekst unutar kojeg može razvijati privid toliko potrebnoga reda.
Vjerovao je ili vjeruje u već postojeći red prirode, simbole sunca, zvijezda, proizvedenih totema, idola, ali i u razum… Vjeruje da mu se stvaratelj svijeta javio s uputama o smislenom načinu življenja između početka i kraja – ili u ideju da je boga sam stvorio na sliku i priliku oca u kontekstu patrijarhalnoga društva. Vjerovao je da je vjera izmišljena da se mase drže u pokornosti. Vjerovao je i vjeruje da bi bez vjere sve bilo lakše…
Granica vjere svakoga od nas je drugi čovjek. Pravo na vjerovanje treba njegovati istovremeno s očekivanjem da se vjera ne koristi u nasilne svrhe. Sve dok je vjera unutarnja stvar pojedinca i njegove religijske zajednice, privid reda društva je održiv. Podizanje vjere na razinu politike predstavlja instrumentaliziranje temeljnih ljudskih traganja. Bog postaje sredstvo političke ideje. Političko pozivanje na ideju boga, mitološkoga ili objavljenoga, otvara prostore nesporazuma. Bog je univerzalan i vjera u njega može tjerati na takvu vrstu služenja koja će biti neprijateljski raspoložena prema vjernicima drugoga boga. Politiziranje vjere, kao svoju konzekvenciju ima rat.
Svaka religijska hijerarhija daje svoje odgovore na pitanje odnosa prema drugim religijskim zajednicama. Bogovi jednobožačkih religija polažu pravo na vlastitu univerzalnost koja isključuje druge pretendente. Druge bogove i njihove vjernike može se tolerirati, ali i mrziti. Ta mržnja može dolaziti iz ljubavi prema vlastitoj ideji Boga, vlastitoj objavi, odnosno teologiji. Kad se takva ljubav spremna na mržnju podigne na političku razinu i kad joj se daju razorna sredstva ubijanja, nastaju fanatične ljudske zajednice koje streme uspostavi političkog ‘univerzalizma’. Tiho ili glasno ta društva zagovaraju neki od oblika teokracije. Manje ili više ta društva su isključiva.
Takvo je i izraelsko društvo od samog osnutka države.
Historija židovskih zajednica nudi svojevrsnu povijest uzajamnih isključivosti. Židovi su kao narod u većini situacija pokazali sklonost zatvaranja u svoje zajednice, svoju vjeru, običaje, u odabir životnih partnera iz svojih religijskih zajednica. S druge strane kršćanske su zajednice sve do Drugog vatikanskog koncila, naglašavale ulogu židovskog naroda u razapinjanju Isusa Krista. To je isključivalo židove iz zajednica u kojima su živjeli.
U odnosu dvije isključivosti pobjeđuje ona koja ima oružje. Židovska društva do sada nisu imala oružje. Nacionalna im je država omogućila snaženje vlastite isključivosti. Ona danas nema granica. Uostalom kao što ni izraelska država nema granice na koje pristaje.
Islam je jednobožačka religija koja je razvijala tolerantan odnos prema židovima i prihvaćala židove u svoja društva u vremena velikih vjerskih potresa. Islam je religija muslimana koje su cionisti proizveli u teroriste. Muslimani su postali ono što su cionistički židovi htjeli skriti o sebi samima. Islamofobija je rezultat jedne od mnogih simultanih propagandnih medijskih igara izraelsko-američke geostrateške kuhinje. No, igra je prekinuta tamo gdje je potekla velika krv i gdje se biblijski rat počeo prenositi na društvenim mrežama
- Židovi snose kolektivnu odgovornost
Svaka je religija imala svoje države i politike koje su univerzalne zahtjeve jednobožačkih religija pokušavale politički realizirati. Čak je i rimski imperij, sluteći kraj, posegnuo za kršćanstvom kao univerzalnom porukom uvođenja reda. Osmansko je carstvo bilo nadahnuto islamom osvojivši najvažniji dio tada poznatoga svijeta. Židovstvo je religija koja je pasivnom agresivnošću uloge žrtve i snage kapitala, propagande i medija, do sada svijet pokorila na način protiv kojega se najteže boriti. Svi smo postali židovi jer nas je obuzela težnja za posjedovanjem. Prihvatili smo lihvarske banke, doživotne kredite i ideologije iza kojih se kriju vješti manipulatori bankarskih manira.
No, židovstvo ohrabreno dobro raspoređenim snagama po svijetu i nemjerljivo velikim kapitalom, snagom globalnih medija, rezultatima proizvodnje grižnje savjesti zbog Holokausta, odobravanjima isključivosti od strane (zasad) najsnažnije ekonomske i vojne sile svijeta – krenulo je u oružanu misiju prema preostalim dijelovima nepokorene Palestine. Kako su na to reagirali židovi izraela i svijeta i može li se govoriti o kolektivnoj krivnji?
Židovi Izraela i cijeloga svijeta svojom pasivnošću su odobravali nasilje IDF-a nad Palestincima. Gotvo sve su institucije šutjele ili se glasno borile protiv kritičara izraelskoga režima. Uobičajeni svenariji sa zaštitnim znakom davidove zvijezde jedan po jedan pojavljivali su se na svjetskoj sceni. Nije teško bilo prepoznati uvlačenje u odjeću žrtve (zbog zarobljenih Izraelaca) i zov osvete koji se, nažalost, pretvorio u zločine.
Hamasov upad preko neprelazne granice, zarobljavanje Izraelaca koji su slavili u mjestu tik pored zidova logora na otvorenom, te hanibalova strategija pucanja na sve bez obzira na vlastite žrtve – stvorili su okvir unutar kojega je počelo natjecanje u predlaganju najstrože kazne za Palestince.
Starozavjetne su se priče počele kotrljati sinagogama, hodnicima vlade, medijima i ulicama. Paralele s Holokaustom bila su vrata kroz koja se ‘plebiscitarno’ ulazilo u kolektivno-nesvjesnu mržnju.
Politika je kao i uvijek u Izraelu bila podijeljena na različite boje provokacije, osvete i osvajanja. Odluka o postepenom izbacivanju Palestinaca donesena je i prije 7. 10., i prije Šestodnevnog rata, prije uspostavljanja države Izrael. Odluka je donesena u glavama financijskih moćnika koji su svojim kapitalom mogli zamisliti i realizirati bilo koji scenarij. Politika je igrala svoju ulogu podijeljenosti da bi ponovni polazak u novu dimenziju etničkog čišćenja bio što uvjerljivije predstavljen kao konsenzus različitih političkih opcija.
Sve je bilo spremno za novu patološku razinu židovskog naroda.
Srca židova bila su ispunjena mržnjom. Svi su željeli osvetu. Desetljeća vlastitih zločina dobila su ponovno kostime nevinosti. Židovi su se još jedno udaljili još dalje od humanosti kao ideje koja bi trebala biti nositelj svakoga društva. Predali su se kultu moći koji im je mogao donijeti osvetu i ravnotežu.
Prelazak preko uspavanih čuvara logora i najsofisticiranije postojeće opreme na svijetu, dalo je novo opravdanje da se Palestince smatra onim Drugim koje se mora uništiti. Kult političke i vjerske moći probudio je nove energije ideje odabranosti naroda jer je ta ideja sprovodila one druge do razina nevjernika i životinja koje uznemiravaju ‘odabrane’ i koje se zbog toga mora kazniti.
Politička akcija dobila je snažnu biblijsku scenografiju. Totalitarna svijest uzdigla se do razine totalitarnog samoobožavanja. Ubijanja i rušenja trebalo je zabilježiti kao svjedočanstvo ne skretanja s božjega puta. Proradili su selfiji ubojica na društvenim mrežama.
Židovi su se počeli ponašati poput Nijemaca za vrijeme nacizma ili Srba za vrijeme agresije JNA i paravojnih snaga na Hrvatsku i BiH. Zločini više nisu bili zločini, a svaka je pobuna u vlastitim redovima kažnjavana. Mediji su proizvodili kolektivno sljepilo i fanatizam.
Ubijanje djece se prihvaća kao realiziranje vojnih ciljeva. Operacije etničkog čišćenja tumače se božjom voljom. Palestinci postaju objekt religijske mržnje i političkog i vojnog istrebljenja.
Cionistička ideologija, vojna i politička potpora Zapada, posebno SAD-a – žrtvu pretvaraju u osvetnika koji postaje zločincem. Proganjanje od strane religijske hijerarhije kršćanstva kroz historiju, židove je činilo žrtvom nerazumijevanja i onemogućavanja ravnopravnog života s drugima.
Gotovo dvije tisuće godina stvara se kolektivna svijest o proganjanom narodu i narodu koji je žrtva. Posljednjih dvjestotinjak godina rasla je nada u ravnopravnost, da bi zadnjih stotinu godina (od uspostave Hagane) započela politička akcija osvetnika spremnog na terorizam i sve zločine.
Svetost žrtve prelijevala se u svetost zločina. Vjera prestaje biti vjerom i postaje političkom ideologijom koja u staroj vjeri tek traži opravdanje za svoje ciljeve. Nekadašnja želja za vlastitom nacijom završava u vojnom uspostavljanju etnički čiste države. Osjećaj odbacivanja od strane država kao što su Rusija, Engleska, Njemačka, Kanada, SAD… proizvodi patološku želju osvete. Izrael sa svojim partnerima i svojim ‘dobro raspoređenim’ građanima Izraela s dvostrukim putovnicama započinju svoj globalni ples osvete.
Gubljenje pak moralnih okvira i pad u zločin uz podržavanje svih ključnih židovskih političkih institucija u Izraelu i židovskih udruga u svijetu, te sudjelovanje gotovo svih židovskih vojnih obveznika, pomoć kapitala židova i židovskih organizacija i korporacija iz svijeta – sve to vodi ka kolektivnoj odgovornosti židova danas. Židovi nisu krivi zato što su židovi nego zato što su svojim institucijama, religijskom hijerarhijom, svojom politikom, uz financijsku i moralnu potporu od strane istovjernika iz svijeta ili provodili genocid, ili o njemu šutjeli, ili ga financirali, ili se verbalno ili pismeno zalagali za obranu i lažno predstavljanje tog genocida nad Palestincima.
Židovi snose kolektivnu odgovornost za realiziranje političkog projekta koji je završio u nacističkom cionizmu – cionacizmu. Tu odgovornost trenutno prepoznaju samo židovi koji hrabro, u Izraelu ali i ponegdje u svijetu, protestiraju protiv ubijanja u njihovo ime.