Ervin Jahić
Izgubili smo glave zbog ljubavi
i više nemamo što izgubiti,
pjeva Derviš dervišu u meni,
ozlijeđenom od vremena,
pokraj mora galilejskog
koje mi donosi suze i uzdahe
na Kvarner morem Jadrana,
možda jedinim morem ljudi.
Svečano stavljam kefiju oko vrata
i ja sam taj ubogi Nazarećanin,
ja sam taj devar a nisam gonič,
ja sam svjetlo duše koja gori,
koja kopni gažena u Gazi, Hebronu, Jeninu
i na svim meridijanima svijeta.
Ja sam taj triput gažen i zakovan,
moja koža prostrta za gaženje
koža je svih ljudi koji su ikada
hodili i koji će ikada hoditi zemljom do
kraja vremena.
Arapin sam izbrisan iz matice rođenih,
Ciganin bez zemlje, crnčuga deklasirani,
Indijanac na plimnom valu očaja,
Jevrejin silovan u Cordobi,
bosanski musliman sumnjivi,
prebijan na Manjači i Heliodromu.
Sve to sam i još:
svaka duša koja je grcala u boli,
koja se patila, kojoj su oteli slobodu
od prve zore svijeta, crne zore,
mučna svitanja.
Ja sam grana od bora
što pala je kraj mora,
ja sam stablo masline
i ona palma što je plakala.
Zađite malo u svetu povijest
i obavijestite se o palmi koja
je plakala. Sjetite se dženneta
koji se Poslaniku ukazao.
Sad kad kiša bi pala, a pasti ne može,
sad kad sunce bi sjalo, a sjati ne može,
sad kad me ponovno odvode u komore
da me plinom uguše,
konačište mi je u Jeruzalemu.
Oblak pod kojim stojim
čeznutljiv je oblak
kiše milosti pun.
Taj sam, odasvud i oduvijek,
ponovno gažen u Obećanoj zemlji
ranjenih duša, klan a nedoklan.
Taj sam sa Sinaja,
taj sam iz Sabre i Šatile,
taj sam s obronaka Zapadne obale,
iz Libanona, iz Sirije, iz Iraka, iz Jordana.
Ponajviše Jemenac koji pomaže.
Da, i Berber sam, slobodan čovjek
poput Sv. Augustina.
Riznica tajni.
Nebeska samoća.