Autorica: Ružica Ljubičić
Poput prkosa koji se ne može ušutkati, Ahed Tamimi ubraja se među najistaknutije glasove dosljednog i nepokolebljivog palestinskog otpora. Odrasla u selu Nabi Salih, okružena stalnom kontrolom izraelske vojske i sukobima, od djetinjstva je naučila da otpor nije samo politički čin, već način preživljavanja. Njeno djetinjstvo i rana mladost obilježeni su sudjelovanjem u prosvjedima, demonstracijama, suočavanjem s isljeđivanjima i gubitkom voljenih osoba. Za njezin borbeni duh uvelike je zaslužna i njena majka, i sama aktivna sudionica otpora. Kada je majka prvi put uhićena, a Ahed potrčala prema njoj, majka joj je uzviknula: „Ne plači i ne plaši se” (Tamimi, Takturi, 2025: 42).
Lavica protiv izraelskih hijena
U izraelski je zatvor Tamimi dospjela sa samo šesnaest godina. To se dogodilo trenutku kada se pripremala za završne ispite na kraju srednjoškolskog obrazovanja. Uhićena je nakon što je, tijekom prosvjeda protiv odluke tadašnjeg američkog predsjednika Donalda Trumpa o premještanju američkog veleposlanstva iz Tel Aviva u Jeruzalem, ošamarila izraelskog vojnika. Taj je trenutak zabilježen kamerom i isprva predstavljen u izraelskim medijima kao sramotan čin djevojke koja se suprotstavlja vojnicima. Međutim, snimka je ubrzo postala viralna i pretvorila se u snažan simbol otpora, izazivajući val podrške Ahed širom svijeta. Njena životna priča detaljno je opisana u dirljivoj, ali i osnažujućoj knjizi Zvali su me lavica, koju je napisala zajedno s novinarkom Denom Takburi neposredno nakon izlaska iz zatvora. Sam naslov knjige simbolično odražava njezinu lavovsku borbu protiv izraelskih hijena. Prepoznatljiva po kovrčavoj kosi koja podsjeća na lavlju grivu, kefiji oko vrata te nepokolebljivosti pred izraelskim vojnicima, Tamimi je ostala ustrajna u svojim uvjerenjima i bez trunke pokajanja zbog svog čina. Zbog toga je u medijima često nazivaju „palestinskom Ivanom Orleanskom” te uspoređuju sa slavnom Rosom Parks.
Učenje u ćeliji prijeti izraelskoj sigurnosti
U ovom ću se tekstu najviše usredotočiti na dijelove koje je Tamimi posvetila obrazovanju i na to kako je u učenju, čak i unutar zatvorskih zidina, pronašla izvor snage i okrepljenje. Boravak u zatvoru opisuje kroz prizmu čitanja. Knjige su joj bile utočište, sredstvo bijega i motivacija da ne odustane. Tamimi posebno ističe kako je rado prepričavala pročitano drugim djevojkama, pretvarajući male zatvorske ćelije u improvizirane učionice. Zajednica snažnih žena u zatvoru postala je jezgra intelektualnog i moralnog otpora Palestinki. Kada je zatvorska uprava ukinula dostavu bilježnica i knjiga, Tamimi se otvoreno pobunila, pitajući kako je moguće da „matematika, jedan plus jedan, prijeti sigurnosti Izraela?” (Tamimi, Takruri, 2025: 232). Ovo pitanje odražava njezin stav da je upravo znanje postalo strategija koje okupatorska vlast želi ugasiti i potisnuti. Nakon te zabrane zatvorena je i zatvorska učionica, no to nije slomilo duh zatvorenica. Djevojke su pokrenule štrajk, odbijajući suradnju dok im se ne vrati pravo na učenje. Njihov bijes pokazao je kako se borba ne vodi samo na ulicama, već i u zatvorima, gdje se olovka može doživjeti kao jednako prijeteća kao i prosvjedni transparent.
Tečaj osvještavanja
Zajednicu snažnih žena u zatvoru su činile Lama Al-Bakri, Khalto Jasmeen, Hadija Arinat, Malak Al-Ghalith, Khalida Jarrar ali i mnoge druge heroine. Khalida Jarrar pokrenula je revolucionarni edukativni tečaj koji je imao za cilj podučavati žene o međunarodnom pravu, međunarodnom humanitarnom pravu te najvažnijim dokumentima, poput Ženevske konvencije. Tamimi opisuje kako Khalidi nije bilo dopušteno organizirati ovaj tečaj te ističe kako je dva mjeseca intenzivno surađivala s Komisijom za prava zatvorenika i nevladinom organizacijom za podršku i zaštitu prava zatvorenika Adameer, čije ime na arapskom znači „savjest“. Ove organizacije pomogle su joj u formuliranju argumenata i ispunjavanju kriterija za legitimnost tečaja. Khalidin cilj bio je mnogo više od pukog usvajanja pravnih teorija — radilo se o osvještavanju zatvorenica poput Tamimi o svim patnjama koje su pretrpjele tijekom uhićenja, ispitivanja i boravka u zatvoru (Tamimi, Takhuri, 2025: 234).
Tamimi opisuje kako je upravo zbog svijesti o nepravdama entuzijazam za tečaj bio velik te su uporno dolazile svakoga četvrtka i petka po dva sata. Rasprave nisu bile samo teoretsko učenje i ponavljanje pravnih formulacija, jer je svaka zatvorenica morala objasniti koje joj je pravo bilo prekršeno kroz vlastito iskustvo, što je za njih bilo iznimno emotivno. Prilikom svog uhićenja, Tamimi je spoznala koja su joj prava uskraćena. Naime, prema Međunarodnom paktu o građanskim pravima, vlasti su bile dužne objasniti razloge zbog kojih je Tamimi uhapšena. No to nisu učinili. Ostali prekršaji dogodili su se u trenucima kada su se vojnici fotografirali s njom — nisu imali pravo ponižavati je, snimati njezino uhićenje i objavljivati te snimke bez pristanka njezinih roditelja. U trenutku uhićenja Tamimi je imala samo 16 godina, bila je maloljetna.
Još ozbiljnije bilo je kršenje njenog intimnog prostora i seksualno uznemiravanje koje je pretrpjela: ostavljanje same u prostoriji bez prisutnosti ženskih osoba te komentiranje njezina izgleda. Sve to pokazuje da su željeli ciljano iskoristiti njezinu ranjivost i bespomoćnost te je psihički slomiti. Primjerice, kroz proučavanje Konvencije protiv mučenja i ostalih postupaka koji dehumaniziraju ljude, a koju je Izrael ratificirao još 1991. godine, Tamimi je shvatila da su ona, njezin otac i ostali članovi obitelji pretrpjeli mučenja koja su u suprotnosti s ovom ratifikacijom (Tamimi, Takhuri, 2025: 236). Sve što je bilo u suprotnosti s Četvrtom Ženevskom konvencijom, svaka od zatvorenica doživjela je na vlastitoj koži — vansudska ubojstva, ozljede, mučenja, prisilna premještanja stanovništva i deložacije. Prema članku 76. Ženevske konvencije, zatvorenici/ce imaju pravo na zdravstvenu skrb i medicinsku zaštitu, no jednoj zatvorenici izraelski su vojnici pucali u nogu, što je rezultiralo paralizom potkoljenice, a operacija joj je uskraćena. Zatvorenice su o svojim iskustvima pisale istraživačke radove, pratile vijesti o mučenjima Palestinaca te ih dokumentirale.
Tamimi se nije pokajala
Zašto su ove lekcije o pravu bile toliko važne za promjenu svijesti u životima zatvorenica? Zašto su im pružale nadu u teškim trenucima, kada su bile izopćene, osuđene i kada se nisu mogle ni sjetiti lica svojih najbližih? Zašto su upravo ti dokumenti i njihova analiza bili presudni za zajednicu mladih žena koje su, pod utjecajem hormona, lišene osnovnih radosti poput šminke, filmova i prvih adolescentnih romantičnih iskustava? Odgovor počiva u razvoju vlastitog integriteta i dostojanstva, kao i u spoznaji da one, kao Palestinke, imaju prava koja ne smiju biti rezervirana samo za privilegirane. Još važnije, lekcije o tim pravima motivirale su Tamimi da ustraje u borbi. Naime, kada su je na suđenju pitali kaje li se zbog svog neposlušnog bunta i šamara upućenog izraelskom vojniku, ona je odlučno odgovorila: „Ne.“ Objasnila je razloge svojim riječima: „Ako bih se sada ispričala, ispričala bih se vojniku koji je prije sat vremena ubio mog rođaka. Odbijam se ispričati.“ Dodala je da će ponoviti svoje djelo i ošamariti još deset vojnika, sve dok traje okupacija Palestine. Njezino iskustvo motiviralo ju je da nakon izlaska iz zatvora upiše studij prava i nastavi sudjelovati u prosvjedima.
Vapaj za promjenom
Što možemo naučiti od Tamimi? Prije svega, snaga jednog pojedinca/ke može pokrenuti promjene koje nadilaze granice zatvorskih zidina i represije. Čak i najmanji doprinos — bilo da je riječ o donaciji od samo pet eura, dijeljenju informacija, sudjelovanju na mirnim prosvjedima ili podizanju svijesti kroz društvene mreže — ima moć srušiti barijere nepravde i pomoći u izgradnji pravednijeg svijeta. Naša solidarnost i angažman nisu samo simbolične geste, već konkretni koraci u borbi protiv nasilja i ugnjetavanja.
Svaki lajk, svaki komentar podrške Palestini i svaka pročitana knjiga oblikuju kolektivnu svijest i pokreću društvene promjene. Ako zatvor, prijetnje i patnja nisu mogli slomiti Tamimi, tada ni nas ništa ne smije spriječiti u istrajnosti i borbi za ljudska prava i slobodu. Njezina hrabrost nas podsjeća da se prava ne dobivaju tek riječima, već djelima i da je odgovornost na svima nama.
Napomena: Ovaj esej je inspiriran knjigom Zvali su me lavica autorica Ahed Tamimi i Dene Takhuri, objavljenoj u izdanju Dobre knjige. Prijevod je napravila Emina Selmanović Borogovac.a da budemo glas onih koji ga nemaju.