Autor: Dino Perica
Dosad smo se, za trajanja rata u Ukrajini i izraelskog genocida u Gazi (koji se lažno naziva ratom) mogli uvjeriti u to koliko stvarni agresori ( u Ukrajini i Gazi je stvarni agresor družba SAD, NATO i Izrael) ulažu energije u medijsku kontrolu nad vlastitim pukom, koji oduvijek ima potencijal upropastiti akcije vlasti.
Protestima, bojkotima, odbijanjem poslušnosti, štrajkovima, u konačnici uvijek s padom poreznih prihoda (harača, reketa) se kontrolira vlast. Zato je bitno da puk nikad ne dođe do pozicije u kojoj bi uzvratio manje ili više oktroiranoj vlasti koja svoju moć crpi iz kontrole puka.
Vlastima je bitno predstaviti rat kojeg financiraju, vode, usmjeravaju kao pravedan rat, a onda i uvjeriti ga kako taj rat dobivaju. Ili samo što nisu.
Zato je dementni Biden govorio o Rusiji kao ruševini 2022. Samo što se nije urušila.
S vremenom se u medijskom ratu (protiv vlastitog puka) moraju uvoditi nova oružja (uključuje frekvencije, 5-6G mreže, chemtrailse, aditive u hrani). Ali i u sam rat. Tako periodično mediji najavljuju ‘game changer’ – uvođenje novih oružja u rat koji će preokrenuti tijek rata i dovesti ‘nas’ (družbu SAD, NATO, Izrael) do pobjede.
Javelin, HIMARS, Leopard 2, ATACMS, F-16 su svaki za sebe bili ‘game changeri’.
U izraelskom genocidu u Gazi su to bili senzorska mreža i AI navođene mete, Lavender – sustav za označavanje meta, uništavanje tunela. Svaki izraelski game changer je dovodio do većeg razaranja i većih civilnih žrtava, što je od početka bio cilj.
Bitno je da su game changeri premostili vrijeme u kojem bi se potlačeni puk poreznih platiša anestezirao za proteste.
Ni jedan mjenjač igre ne može imperijalni, osvajački, nepravedni rat pretvoriti u pravedni rat.
No, to ne znači da mjenjača igre nema ili da nisu postojali i prije.
Bez jednog ‘game chengera’ nikad ne bi došlo do uspostave izraelske države na području Palestine.
Domaćoj javnosti koja se napaja idejom jugoslavenstva za budućnost će tako imponirati činjenica da je Izrael 1967. u Šestodnevnom ratu napao Egipat, Siriju i Jordan, a tadašnja Jugoslavija prekinula diplomatske odnose s Izraelom.
Ali stvarni mjenjač igre je bilo sljedeće:
Tijekom 1948. godine, u kritičnom trenutku za opstanak novoosnovane države Izrael, Jugoslavija je odigrala ključnu, ali dugo prikrivanu ulogu u stvaranju izraelske ratne avijacije. Zbog međunarodnog embarga na izvoz oružja, Izrael je bio prisiljen na snalažljive i tajne metode nabave vojne opreme. Ključni partner u toj operaciji bila je Čehoslovačka, koja je Izraelu prodala 60 borbenih aviona tipa Supermarine Spitfire Mk IX po cijeni od 23 000 američkih dolara po letjelici. No, najveći izazov bio je prebaciti avione do Izraela, a da ih ne presretnu strane sile.
Tada na scenu stupa Jugoslavija, pod vodstvom Josipa Broza Tita, koja je dozvolila korištenje svog zračnog prostora i aerodroma Kapino Polje kod Nikšića za tajne prelete. Operacija, kodno nazvana “Velveeta”, uključivala je slijetanje Spitfirea iz Čehoslovačke u Nikšić, njihovo opskrbljivanje gorivom, prekrivanje jugoslavenskim oznakama i zatim daljnji prelet izraelskih pilota ka novoj državi. Tajna baza u Nikšiću dobila je kodni naziv “Alabama”, a operaciju su vodili izraelski obavještajci i bivši RAF-ovi piloti, u suradnji s jugoslavenskim snagama i UDBA-om.
Tito je tu uslugu naplatio Izraelcima 600.000 dolara.
Jugoslavija je 1948. godine kroz luku Šibenik i putem Nikšića (zračna ruta) ilegalno transportirala značajne količine oružja iz Čehoslovačke za novoformiranu izraelsku vojsku (IDF), kao dio akcija „Balak“ i „Velvetta“.
Stvarni mjenjači igre postoje i danas. Ali za njih nema medijskog prostora kojeg su zauzeli lažni mjenjači igre.
Izraelski proturaketni sustavi Iron Dome, Arow, Davidova praćka – najbolja protuzračna obrana na svijetu koja je trebala garantirati Izraelu neranjivost u njihovim agresorskim izletima i raketiranjima civilnog stanovništva i meta po onima koji nemaju s čim uzvratiti . Od Gaze, Libanona, do Sirije (u kojoj je Izrael instalirao svoju vlast preko terorista koje su stvorili, financirali) – tek nakon iranskog raketnog odgovora na izraelsku agresiju je pokazao kako stvari stoje.
Željezna kupola ne postoji, Izrael nije neranjiv, a još manje nepobjediv. Iron Dome nije game changer.
Ali, izuzmemo li istinskog mjenjača igre, a to je društvena mobilizacija u pravednom ratu, postoje i stvarni mjenjači igre na terenu.
Iran je vlastitim znanjem, resursima, proizvodnjom došao do nekih. Balističke rakete, dronovi, hipersonične rakete.
Arsenal o kojem Družba Izraelova može samo sanjati. Ne i proizvesti.
Upravo zbog razorne moći i iranske demonstracije te moći po vojnim ciljevima u Izraelu je Trump bio prisiljen proglasiti ‘primirje’ između Izraela i Irana. ‘Primirje’ je bila Trumpova molba Iranu da prestane s napadima koji su prijetili urušavanju Izraela. Otprilike onakvog kakvog je Biden svojevremeno predviđao Rusiji.
Američki napad tomahawcima po unaprijed najavljenim ciljevima po Iranu je trebao prikriti američku nemoć. A Iran je uzvratio objavom SAD-u: gađat ćemo vašu bazu u Kataru, tad i tad, u toliko sati, obavijestit ćemo vas o trenutku lansiranja projektila, a vi ih oborite, ako možete. Amerikanci nisu oborili ni jedan. Nebitno je to što je baza bila prazna.
Dakle, Iran ima u svom arsenalu mjenjače igre.
Još mu je nedostajao jedan.
Zrakoplovstvo.
A onda se dogodio kratkotrajni pakistansko-indijski okršaj.
Pakistanci su ekspresno završili s Indijom koristeći kineske zrakoplove J 10- C protiv francuskih rafala i američkih F 35 koje su uništili.
Iran je u postupku nabave kineskih zrakoplova J 10-C. Njihovim pristizanjem u Iran će i zadnja prednost Družbe Izrael (SAD, NATO, EU) biti poništena.
Cijeli ovaj tekst je bio onaj koji opisuje ‘kako’, ne i ‘zašto’.
O tomu ‘zašto’ bi i knjiga bila premalo.
No, sve to ne znači da Družbi Izrael nije ostalo oružja iz arsenala Zla za dalju bitku.
More se crveni od krvi palestinske djece. Pijesak prepun čestica natopljenih palestinskom krvlju periodično nanesu vjetrovi i do nas. Prljave kiše? Žrtvovanja na sotonskom oltaru se vrše danonoćno. Okultna oligarhija ne staje.
“Game changeri” nisu ono što nam prodaju. Nisu alati dominacije, nego trenutci otpora – povijesni, društveni, ponekad i geopolitički, koji preraspodjeljuju moć iz ruku imperija u ruke naroda.
Mjenjači igre su Dabke, Thobe i kulturno povijesno naslijeđe koje se ne da kupiti.