Autorica: Ružica Ljubičić
U najtežim trenucima kada se palestinski narod suočava s neprestanim nasiljem, kada zrakom odzvanjaju jezivi zvukovi bombi, a nebrojeni životi se gase pod teretom genocida, tatreez – drevni palestinski vez star više od tri tisuće godina – ostaje jedan od simbola Palestine. Nije to samo drevna tkanina; to je povijesni izvor u šavovima, neizgovorena riječ koju Palestinke ne smiju izreći, ali je utkaju u svaki uzorak. Svaka nit u tatreezu svjedoči o boli, hrabrosti i nadi onih koji i u najmračnijim trenucima čuvaju svoje dostojanstvo. Tatreez je jezik kojim su žene komunicirale dok su im pod prijetnjom antisemitizma uskraćene riječi, a njihovi životi oblikovani okupacijom, migracijom i ratom. U vremenu kada slike nasilja i krvi nad palestinskim narodom zatrpavaju medijski prostor, a narativi otpora bivaju sustavno potiskivani, tatreez postaje politički čin pamćenja i opstanka.
Indigo koji spaja
Kombinacija tamne svile prekrivene indigom, pamučne gaze i motiva poput čempresa, naranči ili križića govori o maštovitosti, profinjenom ukusu i nevjerojatnoj kreativnosti palestinskih žena. Dizajner Ibrahim Muhradi u knjizi Svitanje u Gazi : Priče o palestinskim životima i kulturi (2024) podsjeća da slika žene koja veze tatreez danas simbolizira ne samo kulturni kontinuitet, nego i otpor – onaj tiši, svakodnevni, ali ne manje snažan (Muna, Teller, 2024: 34). Ta slika povezuje Palestince i Palestinke u domovini i raseljene diljem svijeta. Povijesni tragovi govore o dubokoj ukorijenjenosti tekstilne proizvodnje u ovom prostoru. Francuski filolog Charles de Fresne Du Cange u Glossariumu iz 1678. godine navodi da riječ gazzatum, koja označava tkaninu od svile i lana – danas poznatu kao gaze (francuski) ili gauze (engleski) – vuče etimološko porijeklo upravo iz Gaze. Naime, Gaza nije samo zemljopisna točka – ona je ishodište tradicije, simbol ženskog rada, tekstilne vještine i kulturne otpornosti.
Motiv naranče simbolizira izgubljene i ukradene od strane izraelskih doseljenika voćnjake Jaffe, dok ključevi upućuju na domove iz kojih su Palestinci istjerani tokom Nakbe 1948. godine. Ti simboli nisu samo dekorativni – oni su vizualne parole prava na povratak. Čempresi i križevi nose težinu kontinuiteta i tuge, podsjećajući na povezanost s domovinom i trajnu čežnju za slobodom. Različite regije Palestine imaju svoje specifične uzorke i boje u tatreezu. Na primjer, vez iz Gaze razlikuje se od onog iz Hebrona ili Nablusa po motivima i nijansama boja, što dodatno obogaćuje i naglašava raznolikost palestinske kulture. Svaki motiv i tehnika pričaju vlastitu priču o geografiji, povijesti te društvenom položaju Palestinki. U suvremenoj modi i umjetnosti tatreez upravo sada u vremenu genocida doživljava svoj preporod. Palestinski brendovi i umjetnički projekti koriste ga kao simbol nacionalnog identiteta ali i ženske snage, često ga spajajući s borbom za ljudska prava.
Palestinke
Tatreez je u rukama Palestinki preživio okupaciju, bombardiranja, sužanjstva, logore i egzil. Kada su utihnuli glasovi, kada su ušutkane i ugušene riječi tuge, bijesa i boli – nastavilo se vezati. U tom tihom radu šivan je protest, bunt, bijes, prkos ali i potraga za pravdom. U vremenima kada su žene ostajale bez sigurnosti, obrazovanja, zdravstva i doma, tatreez je govorio za njih. Vezle su naranče, ključeve, križiće i čemprese – biljege kontinuiteta i tuge.
Tatreez je, osim kulturnog izraza, bio i oblik ženske ekonomije i samostalnosti. Mary Kawar, direktorica centra Tiraz u Ammanu, ističe da je vrijeme tkanja u prošlosti označavalo društvenu stabilnost. Palestinke su na svojim pokrivalima nosile miraz ušiven u srebrne i zlatne kovanice – vlasništvo koje im nitko nije mogao oduzeti (Muna, Teller, 2024: 36). Ova praksa je bila revolucionarna, jer su žene u Europi u istom povijesnom razdoblju često bile lišene prava posjedovanja bankovnih računa ili samostalnog ekonomskog statusa. Tako je tatreez bio i simbol dostojanstva i ženske financijske nezavisnosti.
Presudni trenuci u tatrezu
Tatreez nije samo odjevni proizvod – on je proces. Stvaranje, pamćenje i svjedočenje utkano u svaki konac. On predstavlja tekstilnu arhivu ženske otpornosti i sjećanja. Danas, dok svijet svjedoči pokušajima brisanja palestinskog naroda s lica zemlje, tatreez ostaje jedan od posljednjih simbola dostojanstva. Koliko rana je u njemu previjeno? Koliko suza obrisano? Koliko mirisa djetinjstva, jasmina, lubenica, maslina, narandži, zemlje i krvi zapamćeno i udisano prije strašne smrti, raspadanja? Možemo zamisliti da ga je u trenutku smrti, od izraelskog zračnog napada, nosila i novinarka iz Gaze, Wala al Yabari. Možemo zamisliti da ga upravo sada nosi Rehan Khaled Elhayek, kojoj se kći opekle dok je pokušavala utažiti glad i žeđ čajem – jer dijete nije moglo čekati. Možemo zamisliti da se u tatreez umotava i Razan Kurraz, mlada inženjerka biomedicine, čija se budućnost pretvorila u čekanje – čekanje da bombe prestanu padati, da škole ponovno otvore vrata. Tatreez nosi i Amani, djevojčica koja jednako sanja hranu i početak obrazovanja, sada prekinutog pucnjevima, jezivim zujanjem dronova i redovima za hranu gdje izraelski vojnici upereni oružjem mogu pucati svakog trena. Tatreez također povezuje Palestince diljem svijeta. U dijaspori, gdje se često osjećaju rastrgano i izgubljeno, on je simbol pripadnosti i povratka. Prenosi se s majke na kći, čuvajući priče i tradiciju, usprkos udaljenosti i vremenu. Suvremene palestinske umjetnice i dizajnerice koriste tatreez kako bi osvijestile priče svog naroda, stvarajući most između prošlosti i sadašnjost.
Nastavimo njegovati sjećanje na tatreez, kroz kupnju palestinskih šalova, marama. Tatreez nije samo odjeća – to je puls naroda koji odbija nestati. U vremenu genocida, niti crvene, crne i zelene pređu ispisuju priče boli, ljubavi i otpora jače od oružja. Dok svijet šuti, palestinske žene iglom i koncem izvezle su ono što ne mogu izgovoriti: da su žive, da pamte i da se neće predati.
