U kolektivnoj svijesti mjesta ima za Don Corleonea, Al Caponea i mafijaške legende koje su dio “opće kulture”. Ali tko odlučuje što postaje opće znanje, a što ostaje u mraku povijesti? I zašto među najprofitabilnijim i najokrutnijim kriminalnim mrežama modernog doba nema mjesta za – Zwi Migdal?
Zwi Migdal bila je međunarodna mreža trgovine ženama koju su krajem 19. stoljeća osnovali židovski kriminalci iz tadašnje Poljske i Rusije. Djelovala je gotovo 80 godina, s centrima u Argentini, Brazilu, SAD-u, Južnoj Africi i Indiji. Njihov je poslovni model bio jednostavan: lažna obećanja, lažni brakovi, podmićeni dužnosnici, sustavna prisila i ropstvo. Sve pod krinkom “dobrotvornog društva”. Naime, grupa je zakonski registrirana u Argentini kao Varšavsko židovsko društvo za uzajamnu pomoć – Varsovia. Osnivači su bili dakako Židovi Noe Trauman i Simon Rubinstein (rođen u Odessi).
U svojim “najboljim” danima, Zwi Migdal je upravljala s više od 1.000 bordela i do 30.000 žena, uglavnom siromašnih Židovki iz istočne Europe koje su bile obmanute, prisiljene ili prodane u seksualno ropstvo.
Zašto nikada nismo čuli za njih?
Jer su povijest i kolektivna memorija selektivni. Talijanske mafije postaju filmovi, knjige i serije. Zwi Migdal nestaje iz narativa. Nema holivudskih produkcija, nema Netflix serija. Iako je mreža bila organizirana poput korporacije, s financijskom snagom današnjih milijardi dolara, njezina priča ostaje marginalna. Jer bi otkrivanje istine otvorilo pitanje: gdje je završio sav taj novac?
Kriminal, propaganda i obavještajne metode – ista škola
Zwi Migdal nije djelovao kao kaotična banda – bio je to sustav: hijerarhijski, međunarodno umrežen, korumpiran na najvišim razinama, sposoban za logističke i psihološke operacije, propagandu i ucjene. Ovakav oblik djelovanja ima izravne paralele s operacijama obavještajnih službi – i to ne slučajno.
U povijesti obavještajnog djelovanja (od CIA-e do Mossada), kriminalne mreže su često bile i regrutne baze i partneri. Razlozi su jednostavni: ljudi iz podzemlja već znaju kako šutjeti, manipulirati, vrbovati, ucjenjivati, sakrivati novac i podatke. Zwi Migdal je bio savršen model za to – i mnogi njegovi mehanizmi kasnije su uobličeni kao “crne metode” raznih državnih aparata.
Mossad, primjerice, poznat je po korištenju tzv. “honey trap” operacija, gdje se političare ili znanstvenike dovodi u seksualno kompromitirajuće situacije, koje se potom koriste za ucjene. Zwi Migdal je to radio desetljećima prije – sa sucima, novinarima i dužnosnicima koji su postali redovni klijenti njihovih bordela. Sličnost je zapanjujuća. Ne i slučajna.
Pitanje koje se logično postavlja glasi: ako su te metode već bile razvijene i međunarodno primijenjene u vremenu bez interneta, kamera i mobilnih uređaja – što sve mogu učiniti danas, s višestruko većim budžetima i sofisticiranijim alatima?
Zločin ne nestaje – on mutira
Godišnji prihod Zwi Migdala na prijelazu u 20. stoljeće bio je oko 50 milijuna dolara – ekvivalent današnjoj milijardi godišnje. Tijekom desetljeća djelovanja, to znači da je ova mreža akumulirala ekvivalent preko 50 milijardi dolara.
To nije nestalo. Takav kapital ne ispari. On se preoblikuje: u medijsko vlasništvo, političko lobiranje, investicije. I ne samo to – metode koje je koristio Zwi Migdal (ucjene, infiltracije, podmićivanje, društveni pritisci) nisu nestale. One danas imaju sofisticiranije oblike i institucionalnu zaštitu.
Raquel Liberman: Ime koje su pokušali zaboraviti
Godine 1929., prostitutka i žrtva organizacije, Raquel Liberman, prijavila je Zwi Migdal argentinskoj policiji. Unatoč dubokoj korupciji, njezina je prijava pokrenula sudski postupak, što je dovelo do uhićenja 108 članova, a 334 su pobjegla iz zemlje.
Sudac je presudio da organizacija “direktno prijeti društvu”. No mnogi su pušteni, a osnivač Simon Rubinstein, šef najokrutnijeg dijela mreže, nikada nije odgovarao. Umjesto toga – postao je vlasnik tvornice kondoma i trgovine svilom i umro 1965. kao ugledni građanin Buenos Airesa.
Između zaborava i ponavljanja
Zwi Migdal nije samo kriminalna epizoda – to je ogledni primjer kako sustavi nasilja opstaju kad se prerušavaju u legalne strukture. A kada se društvo ne suoči s vlastitom poviješću, ista logika opstaje – samo pod drugim imenima i s drugačijim zastavama.
Zato pitanje ostaje:
tko danas koristi metode nekadašnjih makroa?
I tko sve šuti jer je taj stari novac još uvijek u opticaju?
I vjeruje li tko vlasnicima društvenih mreža, Google-u, Microsoftu, WhatsAppu, da svoje usluge ne stavljaju na raspolaganje nasljednicima kapitala i metoda Zwi Migdala?
Dino Perica