Autor: Sead Alić
U očekivanju Purima, svečanosti koja bi trebala biti karnevalskog tipa i koja bi trebala podsjetiti Židove na obrat u kojemu žrtve postaju osvetnici i pobjednici – Izrael je, zajedno s SAD-om krenuo u napad na Iran koji će eskalirati i koji će još jednom pokazati karakter cionističkog režima.
Globalna hegemonija teokratsko-političko-ekonomske sprege Izraela i njegovih javnih i skrivenih pomagača i ovaj je put pronašla način da uvede SAD u rat, suprotstavi arapske zemlje jednu drugoj, te da svom ubijanju da religijske dimenzije koje bi ga trebale osloboditi krivnje. Bog je tako htio… Ovaj put, na samom početku novoga rata, Bog je htio, uz Purim, ubiti najmanje 165 iranskih djevojčica. Nije istina više od 75.000, ali rat se nastavlja.
U predvečerje rata Netanyahu izjavljuje: „Danas se židovski narod suočava s još jednim pokušajem još jednog perzijskog moćnika da nas uništi“. Tu bi trebao biti motiv za aktualno ubijanje Iranaca (koji su trenutno jedini dovoljno snažni suprotstaviti se izraelskim ubijanjima u Palestini i namjeri širenja svog utjecaja na Bliski istok, a posredstvom zapadnih saveznika i šire). Mitskom se pričom poziva vlastiti narod u rat. Mitska se poruka iz godine u godinu pronosi svijetom da bi se svijet priviknuo na činjenicu da će do novog preventivnog rata ponovno doći. Da će na oltaru slave jednog naroda biti još žrtava drugih naroda.
Purim je metafora cionističkog instrumentaliziranja teoloških činjenica. Žrtva koja je postala pobjednik trebala je karnevalski slaviti ideju da pravda uvijek pobjeđuje. Umjesto toga cionisti su zajedno s Amerikancima započeli bliskoistočni Biblijski rat, proračunato očekujući da će na snažne odgovore Irana narcisoidni klaun reagirati najrazornijim oružjem. Tako je i bilo.
Kakogod interpretirano, ispada da je prevelika simbolika Purima kao ‘dana legitimne osvete’, dana kada se ‘sve preokrenulo’ i napada na školu u kojoj je ubijeno 165 djece. Događaj koji je trebao biti karnevalskog oblika, koji bi trebao povećati samosvijest jednog naroda – pretvoren u preventivnu osvetu i najavu pokušaja istrebljenja.
Iranci su postali Amaleci kojima se treba osvetiti i to tako da ih se pokuša istrijebiti. Ubojstvo škole i učenica skida nam mrenu s očiju. Razgolićuje se stoljetni napor cionizma, terorizam tog pokreta, igra na karte snage britanskog a onda američkog imperija, proizvodnja islamofobije u svijetu, medijsko pripremanje svjetske javnosti na šutnju, industrijaliziranje javnosti genocidom nad Židovima (koji se danas ne smije propitivati jer je uzdignut na razinu religijske činjenice)… Razgolićuje se projekt lukavo ukrašen religijskim simbolima, usmjeren prema dominaciji one vrste odnosa koje su najbogatije cionističke obitelji prepoznale kao potencijalno sredstvo trajne i sigurne dominacije u svijetu.
Nije dakle riječ samo o Palestini, pa niti samo o velikom Izraelu. Riječ je o vjerskoj dogmi koja se izvrće u politički cilj. Ubijanje je shvaćeno kao dokazivanje istinitosti doslovnog čitanja svetih i pridruženih spisa. Istinitost tekstova koje su pisari okupili u knjigu koja je postala sveta (iz onih vremena kada je riječ bila sveta) želi se postići proizvodnjom nove simbolike, ratnim akcijama kojima se izaziva ponovni dolazak mesije.
Legitimna osveta potlačenih uzima se kao krinka za vjerski rat, širenje životnog prostora i pokušaj je da se sakralizira/preuzimanje dominacije od SAD-a čija se uloga trojanskog konja uskoro završava. Istinitost staroga zavjeta se dokazuje ratnim/zločinačkim djelovanjima, kao što se eshatološka istina o zadnjim danima dokazuje ratnim aktivnostima kataklizmičkih namjera.
Vlastiti narod tjera se u balon vjerske netolerancije i slijepog obožavanja lažne interpretacije. A narod naviknut na najsnažniju propagandu svih vremena, vjeruje u ono što mora vjerovati. Odustajanje od balona cionističkih ideja rušenje je svijeta kolonizacije, rušenje privilegija rasističkog režima, rušenje politike koja židovskim doseljenicima nudi palestinske kuće, zemlju, odnosno sve ono što otmu.
Državna vlast Izraela svjesno i namjerno je vezala vojni napad na državu druge vjere (kao i ubijanje djece te države) uz religijski simboličan datum – time se sakralizira nasilje. Ponovno se događa ista situacija kao s Holokaustom: jedan fenomen se nepravedno uzdiše na razinu religijskog da bi se spriječila kritika.
Datum je to koji nam pojašnjava kukavičko povezivanje vojnih namjera i iskrivljene teološke činjenice. Država Izrael koja je nastala isključivo zaslugom prevara Britanaca i Amerikanaca u Ujedinjenim nacijama, ta rasistička tvorevina koja je uspostavljena nakon desetljeća rada terorističkih izraelskih skupina – krenula je u vojno pripitomljavanje svijesti svjetskih građana na židovsku teologiju. Rat je postalo sredstvo podsjećanja na ideologiju kojom se želi vladati. Bog je ponovno postao onaj osvetnički Bog koji tjera na istrebljenje drugih naroda.
Mitovi su od početka cionističkog pokreta (Pappe, Shlomo) bili motivirajući instrument cionizma koji nije i još uvijek ne prihvaća odluke međunarodnih pravnih institucija. Ratna invazija na Purim opasan je presedan koji se jedino može čitati kao priznanje prelaska u vojno-teološki rat. Izraelska vlada je probudila Jahvea da zaprijeti ostatku svijeta. Na građanima svijeta je dokazati da je riječ o politizaciji religije koja vjeru vodi u zločin.