Autor Sead Alić | 4. jan. 2026. | Društvo
El Akkad govori o situaciji u kojoj se čovjek osjeća kao da gubi pamet. Govori o ‘orwelovskoj naravi’, ‘bezočnoj dvoličnosti’, ‘praznom parolaštvu’, oblicima ‘pasivnog kažnjavanja’ onih koji progovore, ‘oklopu niskosti’ (Donalda Trumpa), republikanskom ‘pogonu za snabdijevanje mržnjom’, ‘totemu straha od terorista’… Razotkriva ‘epidemiju ušutkavanja’, članke učenih koji zagovaraju potrebu ‘nijansiranog diskutiranja’, upute medijskim kućama da ne upotrebljavaju riječ Palestina, otkazivanje nastupa umjetnika u klubovima…
(Uz knjigu Omara El Akkada: Jednom će biti da su svi oduvijek bili protiv toga, Hena com, Zagreb, 2025.)
ČOVJEK U KOJEMU JE ŽIVIO ZAPAD
Sve rjeđe razgovaram s ljudima. Kada ih i sretnem u pravilu gledaju negdje u stranu, u daljinu, u tlo. Ako započnu razgovor u pravilu brzo i neuvjerljivo osude šutnju cijeloga svijeta o biblijskom ratu u Palestini. Počnu govoriti ‘kako je to strašno’, kako je ‘nevjerojatno da se to događa’, pa im ponestane daha. Slatke se riječi tope, karboniziraju tu pred nama, poput šećera na vatri ili tijela koja gore u zapaljenom šatoru u Gazi. Kratko odšutimo, svatko u svojim mislima, pa odemo, svatko svojim putem.
Iskustvo je to koje u sebi skupljaju i skladište svi oni koji su progovorili. Kojima je govor protiv zločina u Gazi, na Zapadnoj obali i u obližnjim državama bio moralni imperativ. To iskustvo suživota s licemjerjem zapadnog liberalizma tegobno-lijepo je opisao egipatsko-kanadski novinar i pisac, Omar El Akkad, u knjizi: Jednom će biti da su svi oduvijek bili protiv toga.
Desetljećima se autor ‘pripremao’ za ovu knjigu. Obitelj u kojoj je rođen migrirala je na Zapad. U traganju za poslom otac je mijenjao gradove i države – sin je prikupljao iskustva o politici, političarima, taktikama i strategijama, medijima, demokraciji, ljudskim pravima, pa i o odnosu zapadnjaka prema muslimanima. Kao novinar, Omar je bio u Afganistanu, ali i u državama koje je ‘zahvatilo’ Arapsko proljeće. Posjetio je i Guantanamo. Bio je na važnim konferencijama, političkim skupovima, na poslovima i u situacijama koji će definirati njegov stav prema tako poželjnom, a tako proturječnom Zapadu.
Omar El Akkad je vjerovao u ideale humanizma, slobodu govora, ljudskih prava, slobodu medija, ideju jednakosti, ideju progresa… Vjerovao je u ideje kojim su zapadna društva uspavljivala kritičku svijest svojih intelektualnih sredina. On je odrastao i educirao se unutar zapadnog horizonta. On je – živio Zapad.
Vremenom je shvatio da su temeljne ideje liberalne demokracije uglavnom prazne ljušture u kojima se skrivaju interesi onih koji su jednakiji od drugih. Shvatio je da se pomoću identitetskih okvira podižu zidovi među ljudima i da su velike i lijepe ideje zamijenjene njihovim nimalo lijepim surogatima.
Selektivna primjena prava došla je na mjesto pozivanja na pravo. Samorazumljivost korištenja vlastitog nasilja pojavila se kao rezultat osude nasilnog rješavanja konflikata u svijetu. Kroz pukotine na kulisama demokracije provirile su nedemokratske političke kreature.
Kao zapadni novinar imao je priliku svjedočiti o ratovima, nasilju, zatvorima, izbjeglicama, propasti morala, lažima medija, snazi sile i nemoći običnih ljudi. Uočio je dvostruke standarde kao pravilo odnosa Zapada prema ‘periferiji’ svijeta.
Zaljubljenik u proklamirane ideje Zapada u svom radu susreo se s bombardiranjima, logorima, proizvodnjom terorizma. Prepoznao je uzmicanje liberalnih vrijednosti pred ekonomskim i političkim interesima privilegiranih.
PITANJA ‘SMEĐIH’ LJUDI
Svaki predstavnik bilo koje nacionalne manjine u bilo kojoj državi svijeta danas kada se u prvi plan gura ideja nacionalnog, razvija posebnu osjetljivost prema (ne)ravnopravnosti. El Akkad to pokazuje na svom primjeru. Desetljećima je pokušavao biti što sličniji sredinama u kojima je živio i dati do znanja ljudima tih sredine da je poput njih, da nije stranac. No i njegovo iskustvo vezano uz događanja u Gazi i na Zapadnoj obali, doveli su ga do toga da se zapita: “Što to ne valja sa mnom da ne mogu živjeti normalno? Što ne valja sa svim tim ljudima koji to mogu?” Jasno mu je da nisu u pitanju pojedinci nego urušavanje tektonskih ploča ideologija.
Omar El Akkad nenametljivo postavlja pitanja koja mnogo toga stavljaju u pitanje: Kako to da je američki predsjednik ‘vidio’ fotografiju dekapitirane djece koja su izmišljena, a ne vidi svakodnevno uništavanje bolnica?
Zar je moguće da se za kolektivnu krivnju Palestinaca koristi činjenica da su na izborima glasali za Hamas ako se ima u vidu da su većina ubijenih u Gazi u vrijeme tih izbora bili djeca ili do tada nisu niti rođeni.
Kako to da se Palestince pretvara u naciste a “sedam mjeseci prije Hamasova napada… jedne izraelske novine… objavljuju, a onda brzo obrišu, pismo pod naslovom: Kada je genocid dopustiv”? (Inače iste te novine su 2014. godine su o palestinskoj djeci pisali kao ‘eksplozivu budućnosti’.)
Kako to da Zapad nije čuo i vidio riječi izraelskog ministra obrane Yoav Gallanta koji je rekao da se “Izrael bori protiv ‘ljudskih životinja’?
Je li moguće da Palestinci nisu protjerani iz svoje zemlje nego su je svojevoljno napustili?
Kako to da je krivnja za propast svih mirovnih pregovora uvijek na Palestincima, premda se dužnosnici Izraela cijelo vrijeme hvale da nikada nisu dopustili uspostavu/postojanje palestinske države?
Naravno riječ je o retoričkim pitanjima koja u sebi imaju već ugrađen odgovor. El Akkad konstatira stavljajući svoje tvrdnje u oblik naivnih pitanja.
Skreće pozornost i na formulacije u pasivu koje pokušavajući prikriti pravo značenje nekog fenomena raskrinkavaju ideologiju kojoj služe. Tako nema mučenja, na djelu su samo ‘pojačane mjere ispitivanja’; nema ubojstava civila, postoji samo ‘kolateralna šteta’; nema zatvorenika, samo su neki Palestinci ‘pritvoreni’; štrajk glađu postaje ‘asimetrično ratovanje’… nitko konkretno nije ubio djevojčicu nego se ‘zalutali metak slučajno probio u kombi’. Prema izraelskoj ideologiji svi ubijeni Palestinci su teroristi, jednako kao i svi ubijeni novinari.
UBIJANJE NOVINARA I NOVINARSTVA
El Akkad govori o situaciji u kojoj se čovjek osjeća kao da gubi pamet. Govori o ‘orwelovskoj naravi’, ‘bezočnoj dvoličnosti’, ‘praznom parolaštvu’, oblicima ‘pasivnog kažnjavanja’ onih koji progovore, ‘oklopu niskosti’ (Donalda Trumpa), republikanskom ‘pogonu za snabdijevanje mržnjom’, ‘totemu straha od terorista’… Razotkriva ‘epidemiju ušutkavanja’, članke učenih koji zagovaraju potrebu ‘nijansiranog diskutiranja’, upute medijskim kućama da ne upotrebljavaju riječ Palestina, otkazivanje nastupa umjetnika u klubovima…
Lažni novinari, pridošli iz propagandnih laboratorija Izraela, objavit će ‘vijest’ o Hamasovom okrutnom dekapitiranju četrdesetoro ubijene djece. Vijest će se prenositi od medija do medija. Istovremeno će dijelu novinara biti dopušteno “odlaziti u organizirane obilaske s istom onom vojskom o čijoj orgiji ubijanja ne smiju izvještavati iz prve ruke. Ali ta će priča o djeci odrubljenih glava u prvim danima genocida odrediti bit kasnijeg izvještavanja, koje je služilo i agregiranju duševne napetosti koju su stvorili ti najraniji opisi”.
El Akkad vidi laži, vidi i problem prelaska novinarstva u PR, ali za razliku od mnogih detektira i najdublju razinu problema novinarstva. Medijske kuće su pronašle financijski model koji živi, ne na vijestima, nego na proizvodnji gnjeva i straha. Na djelu je novinarska ‘lakirovka’ neutralnosti koja prikriva istinu. To je Master-copy koji nudi izmišljenu protutežu poradi ‘objektivnosti’ izbjegavajući kontekst.
El Akkadu je jasno kako prolaze osobe (umjetnici, novinari, predavači, intelektualci općenito), ukoliko progovore o zločinima: “Ljude koji pozivaju na prekid vatre degradira se, otpušta, naziva antisemitima i pristašama terorista”. Sve je već viđeno. Otuda strah i izbjegavanje. Otuda ograđivanje od onih koji su glasni. Fenomen ‘straha da se zločinci ne uvrijede’ isplivao je na površinu.
Gotovo pa usput ali snažno i uvjerljivo El Akkad spominje kišnicu koja je postala državna imovina, autobuse i ulice apathejdski podijeljene za vjernike i goyime, kontrolne točke na kojima se umire čekajući. Prisjeća se “kako je zarana u predizbornoj kampanji 2016., Donald Trump razmišljao o prisiljavanju američkih muslimana da nose posebne identifikacijske iskaznice…”
Akkad se osvrće i na povezanost proizvodnje straha i odrednice terorizma. Etiketa terorista u pravilu je namijenjena ‘za ljude smeđe boje kože’. Države se mogu baviti terorizmom ali se o tom (državnom) terorizmu ne smije govoriti. Otvorenost prema analizi terorizma mogla bi odvesti u područja ‘imperijalnog velikoga zla’. Moglo bi se shvatiti “da na koncu nema međunarodnog poretka na osnovi pravila, nema univerzalnih ljudskih prava, nema jednake pravde za sve, nego samo privremenih pogodnih aranžmana u kojima se bilo koju količinu usputnih ljudskih žrtava smatra prihvatljivim pod uvjetom da djeluje u interesu imperija”.
Uz jedno predavanje Billa Clintona (godinama nakon predsjednikovanja) Akkad se osvrće na primjedbe Zapada o ‘neuspjehu palestinske imaginacije’, o licemjernom pozivanju na ljubav, o traganju za ‘palestinskim Martinom Luterom Kingom. Akkad se naravno pita ‘kakvo to društvo ima potrebu za takvim čovjekom’. “To je – kaže ironično – prešutna optužba da su neki ljudi nesposobni milostivo, strpljivo, s ljubavlju reagirati na zlostavljanje i da je upravo ta nesposobnost, a ne neka vanjska nepravda, odgovorna za jad koji ih je snašao.” Američki domorodci su bili ‘strpljivi’ pa su bili istrijebljeni. Bez krađe rada crnačkih zajednica u Americi, države u sadašnjem obliku ne bi bilo.
SOCIOPATSKO DRUŠTVO LIBERALNE DEMOKRACIJE
Nikada do sada čovječanstvo nije bilo izloženo tako snažnoj propagandi. Danas se tom snažnom propagandom pokušavaju prikriti nikada do sada u ljudskoj povijesti tako vidljivi i tako javno samoprezentirani zločini jednog političkog projekta. Na rubu provalije, čovječanstvo bira: život u laži o sebi i svojoj političkoj zajednici ili ponovno preispitivanje temelja na kojima je ljudska zajednica moguća.
Sudar svijesti o zločinima i snaga globalne propagande rađaju podjele, ali i nude prepoznavanja. S jedne su strane potrošači propagiranih ideologija, a na drugoj uporni zagovornici kritičke misli i otpora dogmama ideologija. U tom rascjepu svatko od nas naginje se na jednu ili drugu stranu.
Društvo koje pristaje na strah smatra El Akkad, postaje sociopatsko društvo. U njemu se gnjev pred ‘eklatantnom hipokrizijom’ proglašava nečim radikalnim.
Sociopatsko imperijalno društvo vode političari koji ne osuđuju granatiranja bolnica i ubijanja medicinskog osoblja i pacijenata. Oni se bune samo ako pred njihove bolnice dođu ljudi koji protestiraju protiv njihove politike šutnje, skretanja pogleda, odobravanja zločina. Oni se bune jedino kada u opasnost dođe njihova pozicija u kastinskom poretku koji im omogućuje da svaki zločin kolonizatora proglase samoobranom.
Temeljni problem El Akkad vidi u liberalnoj demokraciji koja je razvila društvo ‘moći bez morala’: “Moć bez morala počiva na nepokolebljivoj sposobnosti i želji da kazni aktivni otpor – da mlati i hapsi i nastoji upropastiti živote ljudi koji blokiraju ceste ili postavljaju šatore i suprotstavljaju se zakonodavcima”.
Kritika američkog liberalizma provlači se kroz cijelu knjigu. Možda su najsnažniji dijelovi u kojima skreće pozornost na utjecaje fašista: “Fašisti koji prejako pritišću republikance i njihovu politiku shvatili su da je taj premaz liberalizma izrazito ranjiv…” El Akkad ne želi dublje u problem je se zapravo zna tko najjače pritišće ne samo republikance nego i demokrate. Zna se također tko upravlja američkom vanjskom politikom. U tom kontekstu pomalo navijački zvuči govor o ‘demokratskoj stranci i fašističkom republikanstvu’
Omar El Akkad piše knjigu koja je svojevrstan nadgrobni spomenik imperije u odumiranju, spomenik kojega smješta pored iskopanog groba modernog liberalizma i kapitalizma od kojega sve više ljudi u svijetu želi pobjeći: “Kada gledaš vođu najmoćnije nacije na svijetu kako prigrljuje i financira genocid, to ne traži tek prolazno gađenje ili bijes, nego raskid… Ono što se dogodilo, uza sva buduća krvoprolića koja će izazvati, bit će upamćeno kao trenutak u kojem su milijuni ljudi gledali prema Zapadu, poretku zasnovanom na pravilima, ljušturi modernog liberalizma i kapitalizma kojem služi, i rekli: S ovim ne želim imati ništa”.
KAKO PRIPITOMITI BUDUĆNOST?
Bit će problem, El Akkad to vidi, Zapadu priznati jednom da je Zapad davao potporu režimu koji je ubijao, vršio genocid nad Palestincima te hapsio i kažnjavao na različite načine svakoga tko bi dao potporu Palestincima: “Od vas traže da ubijete dio sebe koji bi inače urlao protiv nepravde. Traži se od vas da demontirate mašineriju jedne funkcionalne savjesti. Koga briga što je u svrhu diplomacije bolje da slegnete ramenima pred prizorom raskomadane djece? Koga briga što velika udaljenost od zakrvavljene središnje točke omogućuje da zaboravite? Zaboravite sućut, zaboravite čak i mrtve ako morate, ali barem se borite protiv toga da vam ukradu dušu”.
Krajnje je vrijeme doista da se stvari nazovu pravim imenima. Živimo u različitim svjetovima. Politička laž pruža udobnost ali ona uvijek pluta na bačvama baruta. Zapad polako shvaća da bez rasta kolonijalnih prihoda neće moći nastaviti igru stalnog rasta svog imperijalizma i upravljanja svijetom. Kolonijalizam je zaigrao na kartu koju je stoljećima nosio u rukavu. Perjanica novog imperijalizma je politički projekt cionističkog imperijalizma zaogrnut u evangeličko-židovsko ruho odabranoga naroda. Obećana zemlja postala je svijet koji je obećan odabranima. Odabrani pak mogu biti svi oni koji laži mogu prihvatiti kao istinu, mitsku priču kao katastarski dokument, zločine kao sredstvo kojim se širi demokratska svijest u koloniziranim državama, poslušnost prema kolonistima kao oblik prihvaćanja uloge građana drugoga reda.
Svakodnevno susrećemo ljude kojima pogled bježi u stranu. Teško im je prihvatiti da su šutjeli dok se ubijalo, dok je biblijski rat prenošen uživo, dok se genocidno etničko čišćenje prenosilo uživo.
Uspravno hodajućim individuama, kakav je El Akkad, svako neko vrijeme postavlja se pitanje koliko ima smisla pokušavati, govoriti, protestirati, u svijetu u kojemu se mnogi skrivaju iza stava da njihov otpor ne bi ništa značio. El Akkad poziva na aktivan otpor. Ako je genocid postao nešto što je normalno onda kaže El Akkad, moramo iskakati iz tračnica.
Dogodit će nam se ono što je neminovno: nestat će mnogi ljudi koji su nam bili dragi. Ali pojavit će se neki novi ljudi s kojima smo bili prijatelji još dok se nismo znali. Bili smo prijatelji po uvjerenju da su svi ljudi svijeta jednakopravni bez obzira na vjeru ili naciju. Ljudi koji nisu rekli ništa o Palestini izgubili su kredibilitet. Oni su svoju sigurnost svoj komfor svoj balončić u kojemu razvijaju svoje iluzije stavili između sebe i svijeta kojega treba uspostavljati, na istinitosti kojega treba raditi.
Pred nama je knjiga koja postavlja neka od najtežih pitanja našega vremena. Danas kada neokolonijalizam pokušava nekim novim instrumentima osvojiti i osvajati, kada je uzrasla svijest smeđih ljudi, kada je razobličena imperijalna čežnja odabranoga naroda, kada je postalo jasno tko upravlja najvećom oružanom silom na svijetu – riječ i stavovi El Akkada bude, opominju, pozivaju ali i daju nadu. Veliku poput Istine.
ZAŠTO SU AKKADOVI STAVOVI VAŽNI DANAS
Cionistički kolonijalni projekt neće biti prekinut kritikom tog projekta, pa ipak kritizirati/raskrinkavati se – mora.
Svaka će kritika etničkog čišćenja u Palestini biti pretvorena u dokaz postojanja mržnje prema Židovima, premda je svaka kritika cionizma zapravo – kritika političkog projekta.
Cionisti će i dalje ‘grickati’ dijelove Palestine bez obzira na rezolucije, prosvjede i tužbe Međunarodnoga suda. Na kritici je ‘grickati ideologiju grickanja’ s kojom se prije jednog stoljeća krenulo u koloniziranje Palestine.
Cionisti su propagandom i industrijom Holokausta desetljećima razvijali imidž žrtve (Finkelstein). Kritiku skrivanja u ulogu žrtve danas tumače kao napad na istinu o genocidu nad Židovima, genocida uzdignutog na razinu dogme (Garaudy).
Židovi su se, u prošlosti smatrali nepoželjnim doseljenicima u zemlje Europe i SAD-a. Danas izraelski doseljenici palestinske domorodce smatraju nepoželjnima u njihovoj vlastitoj državi.
Cionističke se organizacije diljem svijeta, kao i procionističke institucije i pojedinci u svijetu, ne ograđuju od napada izraelskog režima na ljudski razum, nego se bave napadima na kritičare tog režima. Srećom među kritičarima izraelskog režima sve je više intelektualaca iz židovskog naroda.
Propagandni stručnjaci Izraela inzistiraju na ponavljanju priče o ugroženosti Židova, njihovoj žrtvi kroz historiju kao i na proizvodnji straha da će padom Izraela pasti zapadna demokracija. Kritičarima ciomitova ne preostaje drugo nego inzistirati na činjenicama: da je kakve-takve demokracije bilo i prije Izraela; da danas cionisti u ime Židova ugrožavaju svjetski mir i poredak; da je njihova žrtva u Drugom svjetskom ratu bila velika ali da nije jedina, niti najveća, te da se ne smije koristiti kao izgovor za vlastite genocidne namjere.
Propagandisti cionizma igraju na potrošenu kartu ‘antisemitizma’, koristeći tu riječ za političke i pravne pritiske. Osim što je ta riječ oduvijek bila lingvistički besmislena (i Palestinci su semiti) ta je riječ danas prekrivena naslagama mržnje velikog postotka naroda/nacije/vjere kojoj je cionizam ukrao Boga. (Sve se izravno svakodnevno prenosi iz Gaze i sa Zapadne obale u svijet)
Narod/nacija/vjera nad kojim je učinjen genocid i dalje uporno svoju genocidnu politiku skriva iza slike vlastitog naroda kao žrtve. Na ostatku je svijeta raskrinkati kontekst koji zločine skriva iza historiografije prilagođene potrebama oblikovanja židovske nacije (Shlomo Sand)
Cionistička propaganda koja je desetljećima pripremala teren za konačno rješenje u Palestini kupuje na rasprodaji zapadne intelektualce instruirajući ih da proizvode strah, grižnju savjesti i bespogovornu obranu zločina u Palestini. Ogledni primjeri za Hrvatsku su Havel i Kasapović.
Otvaraju se novi krugove paklenskoga razdora među nacijama, manjinama i religijama, jer je proizvodnja grižnje savjesti čitavih nacija pripremljeno oružje cioideologije. Proizvodi se nezdravo uvjerenje da su jedini pravi antifašisti – Židovi. (Prešućuje se i skriva suradnja njemačkih cionista s nacistima, kao i podudarnosti u pitanjima rasnih zakona, ideje odabranoga naroda, ideje osvajanja životnoga prostora…)
Cionistički režim će u Palestini iznalaziti nove oblike eliminiranja ljudi druge vjere pa će ubijati glađu, hladnoćom, nestašicom lijekova, sprečavanjem ulaska humanitarne pomoći… (Chris Hedges) Zahvaljujući cenzuri zemlje Zapada će imati odgovor da nisu znale…
Kritika će sve snažnijim formulacijama pokušavati skrenuti pozornost političkim elitama na neprihvatljivo necivilizirano i krajnje barbarsko ubijanje jednog naroda, no ta će kritika biti iskorištena kao ‘dokaz’ protužidovske djelatnosti.
Cionistički režim Izraela nastavit će i dalje proizvoditi islamofobiju projicirajući vlastiti terorizam u države čiji teritorij vidi potencijalnim prostorom za vlastito proširenje. Svaki otpor takvoj ideologiji proglašava se potencijalnom opasnošću po Židove koju treba ‘preventivno onemogućiti’.
Kritika cionističke politike dovedena je u situaciju da se mora pretvoriti i u praćenje geostrateških pomaka na karti Bliskog istoka, jer su najave izraelskih zvaničnika (u početku prikrivenog imperijalnog karaktera), vremenom poprimile oblik otvorenih najava osvajanja tuđih teritorija…
Cionistički režim, obučen u ruho ukradene židovske vjere, pozivat će se na onu interpretaciju Staroga zavjeta koja je početkom 20 stoljeća napisana kao teološko opravdanje osvajanja Palestine. Kritika te prevare mora ući u područje teologije, historiju bankarstva, pa i u historiju pojedinih obitelji i pojedinaca koji su bili prekretnicom u koloriranju kolonijalnog projekta religijskim dimenzijama. To će proizvesti nove valove proglašavanja te kritike teorijama zavjere (premda se nekada ‘teške kvalifikacije Izraela’ iz dana u dan pokazuju sve više točnima).
Cionistička je strategija – ne ulaženje u argumentiranu diskusiju. ‘Diskutiranje’ s kritičarima vrši se napadima na osobu, difamiranjem u institucijama, sprečavanjem manifestacija, onemogućavanjem predstavljanja knjiga i sličnim tihim ali učinkovitim aktivnostima. Kritici ne preostaje drugo nego staviti u pitanje kontekst u kojemu su takvi odnosi mogući.
Kako otkrivati taj kontekst kada se one koji protestiraju na ulici hapsi, i kada im se sudi, jer pokazuju na gologa cara? Gdje objavljivati kada procionistički novinari i urednici sprečavaju čak i ‘obične’ vijesti iz Gaze i sa Zapadne obale? Kome se žaliti kada su političari na vlasti uglavnom kupljeni ili ucijenjeni pa čekaju globalni preokret, kada će ustvrditi da su i sami to priželjkivali cijelo vrijeme, pa čak i radili na tome?
Kako pisati kada, poput Garaudyja nekada, morate sami objavljivati knjige o Palestini i sami se brinuti o distribuciji jer nakladnici ne mogu na sebe preuzeti teret ‘teških formulacija’?
Cionistički režim u Izraelu dao je sebi za pravo zločinački pretjerati u svakom pogledu. To će pretjerivanje pokušati prikriti stvaranjem mreže straha u institucijama i kod pojedinaca na Zapadu, čija će se kritika ocrniti kao pretjerivanje. To će imati učinka i kod onog dijela intelektualaca koji su protiv zločina ali koji se zaustavljaju na ograničenim mogućnostima protesta i na povremenim ‘lokalnim rezolucijama’.
Nažalost, korijeni zločina su puno dublji i svi će kritičari prije ili kasnije morati kooptirati i teološku, i historijsku, i ekonomsku, i medijsku, i političku dimenziju. Bez toga kritika se svodi na (inače neophodan) protest, ali granice tog protesta su ignoriranje od strane struktura koje donose odluke.
Akkadova esejistička teorija nudi leću kroz koju se mogu sagledati i one dimenzije koje protest ne može dohvatiti.
Oznake:Omar El AkkadPalestinaSead Alić