Sead Alić
- Mesijanska sila
Neozbiljno je danas skrivati se iza zidova ‘ozbiljnih’, odmjerenih a praznih riječi, iza ‘politički korektnih’ riječi koje umanjuju zločine i skrivaju politike i dublje (teološke) slojeve. Osmjeh vojnika IDF-a, koji diže u zrak školu, snajperom gađa djecu ili pleše u odjeći svojih (ženskih) žrtava – stavlja u pitanje ozbiljnost ozbiljnosti.
Na boga i nebeski savez s njim pozivaju se čelnici zemaljskih vojnih saveza. Snaga vojnog saveza upire se dokazati snagu saveza s nebesima. Teološka je moć pronašla svoju materijalnu polugu u oružanoj sili a politika u religijskim pričama. Zemaljsko i nebesko postali su poprište globalnog spektakla samouništenja.
Zbog toga politička i vojna pozivanja na boga moraju dobiti svoj odgovor i od politike i od teologije. Tamo gdje to izostane svjedočit ćemo igrama riječi koje će samo podsjećati na značenja koja su nekada imale. Govor mržnje koji je Trumpa doveo na vlast traži konkretne odgovore a ne nemuštost i izgubljenost u labirintu nemoći.
Rečenice koje nam sugerira sustav medijskog posredovanja podsjećaju danas na kolektivnu sahranu masakriranih (ubijenih) riječi. ‘Dobro’ je izopćeno. ‘Moral’ je postala riječ koja sugerira neke ‘zastarjele’ poglede na svijet. Novinari i urednici se utrkuju tko će prenijeti veće količine govora mržnje svjetskih moćnika. Bez komentara, kritike, osude…
Smrt značenja predznak je dolaska novog mesije. Predznak je zapravo znak. Novi mesija je već došao. Došao je na Bliski istok. Skriven je u zrakoplovima, tenkovima i u vojnim operativnim centrima. Upravlja raketama i odlučuje o ciljevima. Novi je mesija neizmjerno moćan. Njegova sila raste na tlu američkih poreskih obveznika, na lažnoj vrijednosti dolara, na centraliziranom upravljanju svjetskim financijskim tržištem, na proizvodnji straha, na ‘uvođenju demokracije’ u države koje posjeduju naftne izvore, kao i drugim sličnim ‘čudima’.
Sila kao sredstvo najavljuje novi sustav vrijednosti. Ona razotkriva novoga mesiju kao istinsku vrijednost i kao odgovor na sve patnje židovskog naroda. Ona se poziva na Theodora Herzla i njegovo zagovaranje snažne židovske države. Ta će sila pomoći u zabludi izraelskom vojniku algoritmom koji je uspostavljen puno ranije. Taj algoritam operira idejama odabranosti, obećane zemlje, idejom saveza s bogom, te idejama supremacije i isključivosti.
- Epidemija opsjednutosti
Dok gledamo izraelskog vojnika kako se smiješi dok diže u zrak palestinsko selo ili sa svojom jedinicom slavi ‘ubijanje škole’ – jasno nam je da je riječ o zločinačkom ponašanju indoktrinirane osobe. No, koliko duboko se mora kopati da bi se došlo do korijena zla koje je opsjelo gotovo svakoga vojnika, gotovo svakoga rabina, koje ima potporu kod gotovo svih građana Izraela i u gotovo svim židovskim institucijama diljem svijeta? Koliko krakova ima taj korijen i na koje se ideologije oslanja?
Priča o zločinu priča je o zlu. Na razini pojedinaca može se objašnjavati moralnim pravilima, odnosno odsustvom morala. Ali na razini organiziranih društava nužno je historiografsko, teološko, kulturološko i filozofijsko… – zagledanje u povijest ideja koje su nadahnjivale zlo, te detektiranje puta kojim je zlo iz prošlosti dolazeći do nas raslo. Naprosto, vojnik koji se iživljava nad svojom žrtvom (bila ona musliman, kršćanin ili židov) traži dijagnozu. Da bi mu se jednom možda moglo pomoći neophodno je izaći na kraj s razgranatim korijenom zla u ljudskom biću. Ali i društvo i njegovi zakoni traže dijagnozu. Upozorenja velikih židovskih imena da Izrael klizi u fašizam nisu bila dovoljna. Danas je cijeli svijet svjedok svojevrsne opsjednutosti cionističkog projekta (a onda i američke vlasti) idejom uloge Izraela kao kolektivnog božjeg poslanika na zemlji.
Nisu samo Netanyahu i Trump socijalno bolesne osobe, niti se krug zatvara s njihovim suradnicima. Klima koja ih je iznjedrila plodno je tlo kolektivno prihvaćenoga totalitarizma. To plodno tlo totalitarizma zahtijevaju potpuno novi pristup, jer su stari pristupi zaobilazili bitne dimenzije problema. Njih će istražit neka nova kritička teorija društva. Sličnosti s tridesetim godinama 20 stoljeća upozoravaju da se ovaj put ne smiju zaboraviti i povezanosti totalitarnih sustava s inicijalno totalitarnim stavovima onih teoloških interpretacija koje su svijet usmjerile prema zlu. Pritom ponajviše mislim na teologiju židovske vjere, židovsku teologiju, odnosno onu teološku interpretaciju koja je skliznula u polje realne politike. Politika instrumentalizira i odvodi na put mržnje i osvete. Ta je teološka interpretacija pronošena kroz stoljeća idejama odabranosti, božjeg obećanja, shvaćanja nevjernika kao rasno nižih bića, idejom sklopljenog saveza s bogom i isključivošću koju je taj savez donio u ponašanje židovske zajednice i židovskih pojedinaca.
3. Teološki karakter skrivenoga algoritma
Iza zločinačkog ponašanja izraelskih vojnika stoji režim skrojen na izborima u Izraelu. (Da su na tim izborima pravo glasa imali i Palestinci Gaze i Zapadne obale, zločin zasigurno ne bi bio realiziran). Dakle u pripremama zločina sudjelovao je onaj dio izraelskog naroda koji prema izraelskom zakonu ima pravo izaći na izbore. Oni su odabrali režim koji im je obećao više nego smije. Glasači su prihvatili rizik i svoj dio odgovornosti. Dovedena je na vlast osoba (a s njim i politička orijentacija) koja je znala udovoljiti kolektivno nesvjesnom generacija koje su pohrlile u obećanu zemlju (koja nije Amerika)
Za stvaranje atmosfere u kojoj je za jedno društvo prihvatljivo traženje smrtne kazne za one koje prijeki sud osudi kao teroriste (ali samo inovjerce), te istovremeno zahtijevanje zakonskoga prava silovanja tih inovjeraca u zatvoru – bilo je potrebno da se kroz duže vrijeme slože linije politike i teologije. Netanyahu je operirao dovršetkom procesa tog povezivanja. Obećavao je stvoriti uvjete za pojavljivanje mesije i istovremeno koristio tu retoriku za širenje političke moći. Ne samo u Izraelu.
Zlo aktualne izraelske politike razvijalo se u desetljećima preuzimanja segmenata nacističke ideologije. Zajedničke točke nacizma i cionizma bile su u obostranoj volji da se Židovi isele iz Njemačke (Europe), u jednakom zakonskom izbjegavanju/zabrani brakova između ‘odabrane nacije’ i onih drugih (nekada Židova danas nežidova), u ideji borbe za ‘životni prostor’ (osvajanju), te u uspostavi rasističkoga društva i rasističkog zakonodavstva. No sama podudarnost ili sličnost ne znači previše. Za realizaciju cionističkih ciljeva bitna je bila politička potpora cionističkoj politici od strane Velike Britanije u početku, a poslije Sjedinjenih američkih država i država na koje je SAD mogao utjecati. Ideja Izraela nosi biljeg Zapada.
Riječ je naravno o interesu Zapada za održavanje i sigurnost ‘garnizonske države’ Izraela na Bliskom istoku. Ti su interesi odraz povezanosti geopolitičkih i ekonomskih potreba Zapada. Te potrebe međutim ne mogu opravdati zločinačko ponašanje vojnika IDF-a kao niti kolonijalne aspiracije cionista. U tom je ponašanju bio neki skriveni algoritam do kojeg se misao mora probiti unatoč visoko podignutim zidovima medija, strahu od naljepnice ‘antisemitizma’, isključivanja iz intelektualne zajednice, a u nekim državama i različitim oblicima kažnjavanja.
Taj skriveni algoritam teološkog je karaktera. Riječ je o cionističkom religijskom algoritmu mržnje iz kojega kao iz neke historijske ponornice izvire želja za osvetom i mržnja koja se projicira na sve koji ne prihvate cionističke ideje i projekt dominacije Izraela kao ‘božjeg naroda’.
Tu priča/analiza prestaje ili počinje. Bitno je to mjesto suvremenosti jer se na njemu lome koplja prava na slobodnu interpretaciju i stečena prava religijskih autonomija.
Stoljeća šutnje došla su na naplatu. Ravnoteža je uništena kada je jedna od teoloških strana interpretirala svoje ciljeve političkim zahtjevima, te kada je propagiranje političkih ciljeva obučene u teološko ruho uzdigla na globalnu razinu.
Na ovoj točki moramo se upitati tko može i smije postaviti pitanje o strukturnom zlu prikrivenom jednom teološkom interpretacijom. Kako je moguće razgovarati o zlu pretvaranja teološke interpretacije u političke ciljeve ako sprega politike i teologije po hitnim postupcima kritičare napada i osuđuje kao osobe koje napadaju vjernike jedne vjere? Kako je uopće moguć razgovor ako je strana s kojom se želi razgovarati istovremeno i teološkog i političkog karaktera. Prema potrebi se politika hrani teologijom, a pred argumentiranom kritikom ta politika bježi u teologiju.
Svi rabini svijeta (čast rijetkim iznimkama) su zastupnici cionističke političke ideje. Svi izraelski političari (čast još rjeđim iznimkama) nositelji su teološke interpretacije rasističkog karaktera. Na slobodnom je kritičkom mišljenju da prijeđe podignute zidove te da iz perspektive porobljenih progovori bez straha.
Riječ je o mržnji, skrivanoj i projiciranoj, mržnji koja će se pripisivati svakoj kritici cionističkoga religijskog algoritma.
(Više u Palestini 3)