𝗠𝗘𝗦𝗜𝗝𝗘 𝗕𝗘𝗭 𝗕𝗢𝗚𝗔

Cesare Lombroso i Max Nordau nikada nisu dijelili učionicu, ali su dijelili nešto mnogo dublje – vjeru da se bolest društva može izmjeriti, klasificirati i – što je najvažnije – izliječiti. Jedan je gledao u lobanju, drugi u književni stil, ali su obojica gledali kroz istu evolutivnu leću: sve se mora urediti, označiti, očistiti – da bi preživjeli najprilagođeniji.

Njihova “nauka” nije bila hladna analiza stvarnosti, već sekularni ritual: nova teologija bez Boga, ali s istim apetitom za spasenjem. Umjesto grijeha – degeneracija. Umjesto pokajanja – dijagnoza. Umjesto mesije – doktor.

Lombroso je učeći od Darwina, mjerio nosni luk da bi pronašao ubicu; Nordau je čitao Nietzschea kao da lista medicinski karton civilizacije. Prvi je pronalazio zločin u strukturi lobanje, drugi dekadenciju u strukturi rečenice. Jedan je patologizirao tijelo, drugi duh. A obojica su – kao i svaki dobar prorok bezbožne epohe – nudili iscjeljenje. Po mogućnosti: odmah i kolektivno.

Ali najveći paradoks nije bio naučni – bio je biblijski. Obojica su, Jevreji po rođenju i uvjerenju, sudjelovali u izgradnji diskursa koji je generacijama stigmatizirao Jevreje. Lombroso je Jevreje nazivao “nervno iscrpljenim narodom” koji se može obnoviti tek kada siđe s knjige i stupi na zemlju. Nordau je Evropu vidio kao bolesnu, a jevrejsku dijasporu kao klinički slučaj impotencije. Lijek? Palestina, sunce, oružje, oranice, muskulatura. Novi Jevrej, sa starozavjetnom odlučnošću – ali bez mesije.

Njihov jezik nije odbacio patologiju – on ju je prigrlio. Samo je preusmjerena. “Mi nismo bolesni,” poručivali su, “mi smo u procesu regeneracije.” I ne više uz Toru – već uz topografsku kartu, vojni logor i higijenski manifest.

Degeneracija je tako postala dijagnoza nade. Lobanja nije bila samo dokaz, već nacrt budućnosti. Stil nije bio dekadencija – već simptom kolektivne neuroze. I sve je moralo biti izmjereno, kategorizirano, evaluirano. Jer kada nauka počne govoriti jezikom mita, mit se vraća – s grafikonima i referencama. Umjesto “I bi svjetlost” – “I bi empirijska potvrda”.

Njihova “iscjeljenja” nisu vodila prema oslobođenju, već prema prilagođenju. Nisu razotkrivali laž, nego su pokušavali postati istina. I ta istina nije bila oslobađajuća – bila je korisna, mjerljiva, militarizirana. S planom prehrane i idealnim indeksom tjelesne mase.

A ono što je počelo kao nauka, završilo je kao sekularna liturgija: u početku bijaše dijagnoza, i dijagnoza bijaše s narodom, i dijagnoza posta narod – a zdravlje bijaše obećana zemlja.