Časopis za društvena pitanja i kulturu „BOSNA“ (19. okt. 2026) izgleda da je pronašao jedinstvenu, jednu i jedinu formulu kako začepiti usta cionističkoj propagandi u Bosni i Hercegovini: SPASAVANJEM KROVA AŠKENASKE SINAGOGE!
Ukoliko bi Kanton Sarajevo, a komotno može i Federacija BiH, osigurao potrebnih 250.000 eura (oko 500.000 KM), naravno, iz džepova građana, za hitnu sanaciju krova Aškenaske sinagoge, hasbara bi, prema toj čudotvornoj političkoj računici, ostala bez glasa i snage, poput ošišanog Samsona u filistejskom zarobljeništvu u Gazi.
Naravno, nije ni pogrešno ni sporno pomoći obnovu Aškenaske sinagoge. Naprotiv, ta građevina u kulturno-historijskom smislu pripada svim Bosancima i Hercegovcima, bez obzira na njihovu nacionalnu ili vjersku pripadnost. Ona je dio zajedničkog kulturnog naslijeđa i njeno očuvanje ne bi smjelo biti predmet političkog nadmetanja.
Dobro je i što je Federalno ministarstvo kulture i sporta, kako navodi „BOSNA“, već pomoglo obnovu sa 30.000 eura. Vjerovatno će svoj doprinos dati i Kanton Sarajevo, u šta ne treba unaprijed sumnjati.
Međutim, kako navodi „BOSNA“, „Jevrejska opština Sarajevo objavila je dramatičan, potresan apel upućen domaćim i međunarodnim institucijama, ambasadama i fondacijama.“
Prilično je teško razumjeti po čemu je poziv donatorima za sanaciju jednog krova toliko dramatičan i potresan. Jednako bi teško bilo pronaći primjer apela za obnovu neke džamije ili crkve kojem je unaprijed dodijeljena ovakva doza dramaturgije i emocionalne potresenosti. Kao da više nije riječ o građevinskoj sanaciji, nego o događaju čije bi posljedice mogle uzdrmati međunarodne odnose.
Valjda je sve to neophodno kako bi se, uz bakreni krov Aškenaske sinagoge, konačno ošišala i hasbara, zajedno s njenim ovdašnjim istaknutim predstavnikom Amirom Kabirijem.
Ali, čini se, najvažnije je internacionalizirati bakreni krov, podići dovoljno diplomatske prašine i, za svaki slučaj, ponovo nataknuti periku Samsonu. Jer, ako je već izgubio snagu u Gazi, možda će mu je vratiti sarajevski krovopokrivači.
A onda „BOSNA“ konačno otkriva puni geopolitički značaj sarajevskog bakrenog krova. Kantonalna vlast, saznajemo, propustila je historijsku priliku da jednim budžetskim potezom, vrijednim pola miliona maraka, „pred licem cijelog svijeta“ pokaže svoje poštovanje prema jevrejskom naslijeđu i, što je očigledno još važnije, „raznim kabirijima izbije iz ruku svaki argument“.
Dakle, pola miliona maraka, nekoliko građevinskih radnika, nešto bakrenog lima i međunarodna propagandna mašinerija ostaje bez argumenata. Teško je zamisliti ekonomičniju diplomatsku strategiju. Dok se svjetske diplomacije iscrpljuju u političkim pregovorima, Sarajevo je, prema ovoj računici, moglo riješiti jedan propagandni problem jednostavnom intervencijom na krovu.
Ali „BOSNA“ ide i korak dalje. Obnova krova postaje pitanje međunarodnog ugleda, historijske odgovornosti i odbrane obraza grada. Tako se jedna sasvim opravdana potreba za očuvanjem kulturnog spomenika pretvara u svojevrsni ispit političke zrelosti. Ko plati krov, razumije historiju. Ko ga ne plati, pokazuje provincijalni trgovački instinkt.
Jer, ako se obraz Sarajeva u međunarodnoj politici zaista brani bakrenim limom, onda bi bilo korisno da nam „BOSNA“ objasni koliko kvadratnih metara treba za jednu diplomatsku pobjedu.
Ipak, „BOSNA“ je u svojoj krovopokrivačkoj geopolitici previdjela jedan zanimljiv detalj iz biblijske pripovijesti. Samsonu je, naime, kosa ponovo počela rasti upravo u zatočeništvu u Gazi (Knjiga o Sudijama, 16:22). Dakle, ni šišanje nije bilo trajno rješenje. Ako je suditi prema toj biblijskoj simbolici, ni pola miliona maraka uloženih u sarajevski bakreni krov ne bi bilo dovoljno da hasbara zauvijek ostane bez snage. Samsonova kosa mogla bi ponovo narasti, a s njom i argumenti koje je „BOSNA“ namjeravala jednom zauvijek ošišati.
Ali jedno je spašavati krov sinagoge, a sasvim drugo vjerovati da se sanacijom krova može sanirati propaganda. Kulturna baština zaslužuje obnovu zbog vlastite historijske vrijednosti, a ne zato što bi njen bakreni krov trebao preuzeti ulogu političkih argumenata.
E.B. Neretljak