(Stanimo uz iranski narod protiv agresora, subota, 28. 6. 2025. Trg Bana Jelačića, Zagreb)
Napada na Iran, kao ni etničkog čišćenja u Palestini ne bi bilo da nisu pokupovani mediji, urednici i novinari na Zapadu.
Ubijanja djece i majki ne bi bilo da je svaki čovjek na planetu Zemlja mogao čuti i vidjeti kritičare cionističkih prevara. Medijski zidovi međutim dopuštaju samo ideološku, propagandnu, lažnu priču. Da je kritičarima laži, aparthejda, rasizma i zločina dano prostora na medijima, ne bi bahatost zločina napredovala.
Svaka je ‘sloboda medija’ neslobodna na svoj način. Nesloboda zapadnih medija skriva se u uniformnosti globalno umreženih medijskih kuća, ideološkim igrama proizvodnje pristanka svojih gledatelja, te u uništavanju kritike spektaklom, niskim strastima i svim oblicima banalnosti..
Napada na Iran ne bi bilo (kao ni etničkog ‘čišćenja’ u Gazi i na Zapadnoj obali) da doseljenički kolonijalni cionizam nije krenuo u agresiju na Palestinu, državu koja je Židove prihvaćala i s kojima je u miru živjela stoljećima. Apetiti doseljenika rasli su sa svakom provokacijom, svakom prevarom, svakom osvetom na reakciju stanovništva izloženog teroru. No teško je bilo glumiti demokratsku državu koja je izgrađena na ukradenoj palestinskoj zemlji. Otuda strah Izraela. Otuda potreba da se sigurnost ukradenoga ugradi u sef zakona zapadnog imperija.
Strah od upitnosti i opravdanosti lažnog identiteta stvorio je strah od svih zemalja u okružju, a ponajviše Irana.
Napada na Iran ne bi bilo da je svijet svojevremeno, još prije uspostave države Izrael, reagirao na terorističke aktivnosti grupa kao što su Hagana, Irgun, Šternova grupa. U deset krvavih godina prije nastanka Izraela izvedeno je na tisuće terorističkih akcija ovih grupa od kojih je nastala izraelska armija. Prešućivanje terorizma omogućilo je podizanje terorizma na razinu državnih institucija države koja je politikom aparthejda nastavila rasističku ideologiju svojih terorističkih grupa.
Terorističkom djelatnošću i lukavstvom američke administracije uspostavljena je država koja je sve koji su bili na putu njenim ambicijama proglasila teroristima. Svoj je terorizam skrila u državu bez granica, a teroristima proglasila one koji su ostali bez države i onima koji su to smatrali nepravednim.
Napad na Iran upotpunjuje sliku ambicija politike koja se pozivala na svete spise i ubijala, pozivala na Toru i nacije oko sebe smatrala nacijama niževrijednih bića, pozivala na Talmud i osvajala svoj novi ‘životni prostor’.
Šire se koncentrični krugovi susjednih zemalja koje izraelski režim želi pokoriti. Proba s Iranom nije uspjela a vjerujem da neće uspjeti ni novi pokušaji koji se po svemu sudeći pripremaju. Izrael je država koja nema granice, koja mijenja granice svojim osvajanjem i etničkim čišćenjem. Terorizam Izraela arapske zemlje nikada neće jednoglasno prihvatiti, unatoč svim ucjenama, prevarama, strahovima, promjenama režima… Zbog toga je trajna cionistička intencija – porobljavanje ‘niževrijednog’ arapskoga svijeta – samoobranom.
Što je važno istaknuti uz dugo najavljivano proširenje agresije na Iran?
Svijet mora kritički propitati svoju grižnju savjesti proizvedenu pritiscima zbog Holokausta. Ne može patnja biti izgovor za zločine. Ne može i ne smije Holokaust postati industrija koja rezultira zločinima. Ne može i ne smije se stradanje vlastitog naroda pretvoriti u opravdanje za imperijalnu kolonijalnu politiku ubijanja domorodačkog stanovništva Palestine.
Sjedinjene se američke države moraju osloboditi gvozdene čizme Mosadovih ucjena AIPACovog kadroviranja, kupljenih političara, okova straha i korupcije. Bez oslobađanja Amerike danas nema slobodnoga svijeta. SAD su postale feudalna kraljevina čiji kralj ovisi o odlukama svojih ucijenjenih, kupljenih, korumpiranih feudalaca.
Iran je zemlja kulture koja zbog svog nenapadanja susjednih država u moderno vrijeme, zapravo predstavlja svojevrstan izuzetak u svom ratobornom okruženju. Otuda je naizgled čudnija odluka da se Iran napadne.
Iz straha da bi se mogla braniti i nuklearnim oružjem, napadaju je države koje imaju nuklearno oružje.
Iz straha da kulturni Iranci ne šire svoj utjecaj i štite slabije, beskrupulozni cionizam plete mrežu sumnji intriga, najava i osuda koje svijet uvlače u sveopći nuklearni rat.
Kao građani svijeta moramo tražiti ista pravila za sve: Transparentnost izraelskog nuklearnog naoružanja. Prestanak svakodnevno ubijanja Palestinaca. Poštovanje institucije Ujedinjenih maroda i posebno Međunarodnog kaznenog suda. Ravnopravnost svih nacija svijeta. Ograđivanje židovskih institucija u svijetu od zločina u Gazi, a ne ograđivanje od kritičara tih zločina.
Na razumnim je ljudima svake društvene zajednice tražiti politike i političare koji će jasno i glasno zločinu u lice reći da je zločin. Tražiti i zahtijevati slobodne medije koji bi najviše mogli pomoći u ostvarenju ovih ciljeva. Jer, malo vrijede pojedinačni glasovi u sustavu proizvođenja javnosti financiranim medijima, dodatno kupljenih kupnjom pojedinaca u tom medijskom svijetu.
Iran nije napadnut zbog opasnosti od skrivenog nuklearnog naoružanja kao što ni Irak nije bio napadnut zbog skrivenog biološkog oružja. Na djelu je globalna prevara cionizma. Tu prevaru svi moramo osvijestiti i o njoj govoriti. Svijest o toj prevari mora rezultirati globalnom sviješću o izvorima zločina cionizma koji je u svojoj zadnjoj fazi ušao u svoju nacističku dimenziju, u fazu koja se može i mora nazvati – cionacizam.
Nadu daju stavovi Prvog židovskog anticionističkog kongresa u Beču koji pokazuje da je anticionističko sjeme židovskih teoretičara i njihovih prijatelja u svijetu, počelo pokazivati vidljive rezultate.
Sve je povezano: naša sreća povezana je s ljudima u kojima rezonira…
naša eventualna sutrašnja nesreća povezana je s današnjim nesrećama palestinskoga ili iranskoga naroda.
Naša je sutrašnja nesreća povezana s našom šutnjom o agresiji na ovaj ili onaj dio svijeta. Tako nam se šutnja o takozvanom biološkom oružju u Iraku vraća bombama u Iranu (na isti način optuživanom već više od 30 godina)
Građani smo ovog zrna prašine u svemiru. Jednim svojim šamarom Sunce nas može zauvijek uništiti.
No nismo izgleda još uvijek sposobni shvatiti da smo sestre i braća i da se natjecati trebamo u umjetnosti i činjenju dobra drugima.
U nekim glavama danas još uvijek nema umjetnosti i dobra, pa smo osuđeni natjecati se bojevim i nuklearnim glavama.
Danas iskazujemo potporu iranskom narodu. Ne zato što smo navijači, nego zato što ćemo uvijek biti na strani napadnutih, na strani onih koji žele mir.
Tu smo također poslati poruku da i u ovom dijelu svijeta, unatoč šutnji političara, ima ljudi koji vide, čuju i znaju.
Mi smo svjedoci da i ovdje i danas živi vjera u ljudsku pravednost, vjera u bratstvo ali ne političara nego ljudi.
“Tvoja zloća nije tvoje pravo lice” pjevao je veliki Rumi. Neka ova rečenica bude koplje koje će probosti najokrutnije zločince današnjeg vremena. Poželimo im Dobro, poput ovog stiha, jer će ih to dobro razoriti iznutra.
Moja poruka je sljedeća: Kultura se ne može pobijediti bombama. Čak i da netko vojno nadjača iranski narod – morat će preuzeti jednu od najvećih kultura ovoga svijeta.
Bilo tko tko napadne Iran unaprijed je izgubio.
Sve je povezano. Naše nam se riječi vraćaju poput bumeranga. Otuda nada da će velika iranska kultura znati uzvratiti agresiji koja se proširila na cijeli Bliski istok i da će to učiniti s dignitetom i pravednošću koju bi od nje zahtijevala velika imena iranske kulture.