Autorica: Ružica Ljubičić
Rađanje djece glorificira se u brojnim kulturama, bez obzira na religiju, nacionalnost ili životne uvjete. Bili siromašni ili imućni, mnogi ljudi žele imati i odgajati djecu. Dolazak novog života doživljava se kao katarza, prekretnica – trenutak u kojem se sve prethodno čini beznačajnim u odnosu na to novorođeno biće, potpuno ovisno o ljubavi, pažnji i zaštiti, ne samo roditelja, nego i djedova, baka, cijele zajednice. Majkama se govori da se trebaju čuvati trauma, da se ne uzrujavaju, jer najvažnije je da one budu snažne, da dobiju podršku, da osjete najdublju empatiju i razumijevanje. Tako bi barem trebalo biti, zar ne? To su naši ideali. Puna su nam usta Boga, vjere, domovine, ljubavi, časti…
A ipak, svakodnevno svjedočimo i često sudjelujemo u ubijanju onoga što tvrdimo da nam je najsvetije.
Neki to čine nesvjesno, neki vrlo svjesno. Uvukli smo se u režim koji podržava ubijanje trudnica, majki, nerođenih fetusa u utrobama žena tamnije maslinaste puti. Djecu se gađa čim se rode. Jer, navodno, i te majke, i ta djeca, neki su „potencijalni opasni teroristi“. Djeca koja će, ne daj Bože, jednog dana doći i do nas – civilizirane Europe, kršćanske kolijevke demokracije i sofisticiranosti. Zato, kažu, nema smisla boriti se za njih. Pravdamo bombardiranja bolnica u trenutku dok se djeca rađaju. Dok artiljerija raznosi maternice, pupčane vrpce, živote. Djeca i majke Palestine rađaju se i umiru u krvi. Nikoga nije briga – ni one bogate šeike u regiji koji, istodobno, u svojim zlatnim kulama žele da njihove robinje rađaju što više sinova, da se loze održe, da se moć prenosi. Godinama. Stoljećima. Tisućljećima.
Genocid je postao trijumf ove napaćene civilizacije. Mučenje, izgon, glad – sve to nije dovoljno. Potrebno je istrijebiti djecu prije nego se rode. Da se ne bi slučajno rodio još neki mali „terorist“ koji bi mogao ugroziti privilegirane. Izabrane.
Strašno je što se uopće događa reproduktivni genocid. Strašnije je što imamo taj pojam. Još strašnije – što ga se više nitko ni ne srami. Unatoč svim deklaracijama o ljudskim, pa i ženskim pravima – pred očima svijeta, ubijaju se životi prije nego uopće započnu.
Majka, žena i dijete
Krenut ćemo dublje u analizu vrijednosti i usmjereno razmatranje tri ključna pojma: majka, žena i dijete. Svaki od tih pojmova nosi svoju težinu, ali u kontekstu rata i genocida njihova značenja postaju daleko složenija.
Majka je prva osoba koja, ako je imalo sreće i zdravlja, omogućava djetetu da dođe na svijet. Ona je izvor života, ljubavi i pažnje. Njezina uloga kao voditeljice i zaštitnice, oblikuje temeljni svijet za dijete. Rumi, poznati duhovni učitelj i perzijski islamski filozof, u svojoj mudrosti reče: „Rođeni smo od ljubavi; ljubav je naša majka.” Ove riječi podsjećaju na temeljnu ulogu koju majka igra u životima svih nas. George Washington, prvi američki predsjednik, dao je majci čast, rekavši „Ona je bila najbolja žena koju sam ikada poznavao. Sve ono što jesam, dugujem svojoj majci. Njoj zahvaljujem na uspjehu, moralu, intelektu i obrazovanju koje sam dobio u životu.“ Njegova izreka naglašava duboku zahvalnost i poštovanje koje društvo duguje majkama, ali i podsjeća na društvenu odgovornost da im osigura moralnu, psihološku i materijalnu potporu.
Međutim, majka je i patnica. Dok društvo često idealizira majčinstvo, stvarnost majki koje žive u ratnim područjima poput Gaze pokazuje sasvim drugu sliku. Te žene ne uživaju luksuz mirnog roditeljstva. Svakodnevno se suočavaju s strahom, nesigurnošću i traumama koje prate ratne uvjete. Kada saznaju da su trudne, njihova prva pitanja nisu samo: Kako ću nositi dijete?, već i hoće li preživjeti do trenutka kada dijete bude rođeno; hoće li ih pogodi bomba prije nego dijete dođe na svijet ili će biti ubijeni dok čekaju u redu za hranu ili medicinsku pomoć?
Svjedočanstvo majke iz Gaze, objavljeno u članku „Erasing Gaza’s Future: Why the ICC must explicitly charge all forms of reproductive violence in Gaza“ objavljenog 9. svibnja 2025. prikazuje jezu i ozbiljnost situacije. Žene u Gazi ne samo da se bore za vlastiti opstanak, već se suočavaju sa sustavnom i strateškom erozijom njihove reproduktivne autonomije.
Iako su međunarodne organizacije poput Međunarodnog kaznenog suda (ICC) još uvijek nedovoljno odgovorne za činjenje genocida u kontekstu reproduktivnog nasilja, izvještaji o bombardiranjima bolnica i klinika, prisilnim porodima u improviziranim uvjetima i nedostatku osnovne medicinske njege dokazuju da reproduktivno nasilje u Gazi nije slučajno – ono je sustavni i strateški alat za uništavanje života. Iz izvještaja „Reproductive Health under Genocide: The Struggle of Palestinian Women in Gaza“ iz siječnja 2025. godine, znamo da su žene prisiljene rađati u uvjetima u kojima je osnovna medicinska pomoć nedostupna, a sanitarni uvjeti gotovo nikakvi. Carski rezovi i druge hitne operacije obavljaju se bez anestezije, a novorođenčad često umiru zbog nedostatka inkubatora i osnovne njege.
Svjedočanstvo Warde Ward, žene koja je rodila dok je bježala od bombi, također ilustrira duboku patnju koju žene doživljavaju.
„Kada me kirurg vidio, rekao mi je da neću rađati prirodno: mora biti carski rez. Osjećala sam nevjerojatnu bol, nikada prije nisam iskusila takvo nešto, sve dok nisu obavili operaciju. […] Kada sam izašla iz operacije, bila sam pri svijesti jer su koristili lokalnu anesteziju. Jedino što sam željela bilo je vidjeti svoje dijete. Bila sam toliko uzbuđena što ću ga upoznati, već sam mu kupila odjeću, pelene i mnoge stvari. Sljedeći dan me nazvao moj brat iz sjeverne Gaze i ponudio mi sućut. Nisam znala – tako sam saznala. Rekli su mi da je dijete imalo ozbiljne poteškoće s disanjem i teške infekcije. Rekli su da je to od čili papričica koje sam jela i fosfora koji sam udisala.“
Njezin slučaj nije izoliran; stotine tisuća žena u Gazi svakodnevno prolaze kroz slične traume. U ovom okrutnom okruženju, reproduktivno zdravlje postalo je oružje koje se koristi za sistemsku eroziju sposobnosti Palestinaca/ki da prežive. Ovaj genocid nije samo pitanje fizičkog nasilja. Reproduktivni genocid u Gazi nije samo ubijanje žena i djece, to je strateško uništavanje naroda. Ovdje ne govorimo samo o ratnim žrtvama; govorimo o sustavnom pokušaju brisanja budućnosti jednog naroda. Cilj nije samo uništiti tijelo majke i djeteta, već i spriječiti rađanje novih generacija, osiguravajući da Palestina ostane bez naroda koji će naslijediti svoju borbu za opstanak.
Selektivna solidarnost: Feministički pokreti i šutnja o Palestinkama
Danas, više nego ikada, svjedočimo snažnoj prisutnosti feminističkih pokreta, inicijativa i udruženja koja se zalažu za prava žena diljem svijeta. Redovito izvještavaju o femicidu, nasilju nad ženama, uskraćivanju reproduktivnih prava, nejednakim plaćama, obrazovanju i općoj društvenoj opresiji. Ove inicijative su važne jer ističu da žena nije samo uloga nego cjelovita osoba s pravom na izbor, dostojanstvo i ostvarenje vlastitih potencijala.
Feministički pokreti pokazali su impresivnu mobilizaciju u podršci ženama u Iranu. Slogan „Žena, život, sloboda“ odjeknuo je diljem svijeta, a solidarnost sa ženama koje su se suprotstavile režimu Mahse Amini postala je globalna poruka otpora. Feministkinje su javno podržavale njihovu borbu, organizirale proteste, pisale peticije i istupale u medijima. Takva podrška bila je brza, glasna i široko prihvaćena.
Međutim, kada su u pitanju žene Palestine — osobito u kontekstu brutalnog rata u Gazi — feministička reakcija ostala je uglavnom tiha. Dok se žene u Gazi suočavaju s iznimno teškim oblicima nasilja, uključujući reproduktivno nasilje, prisilne porode bez anestezije, gubitak djece i sustavno uništavanje zdravstvene infrastrukture, izostala je šira solidarnost koja bi im bila itekako potrebna.
Ova šutnja nije slučajna. Brojne analize ukazuju na ono što se naziva „selektivnim feminizmom“ To je pristup u kojem se prava žena priznaju i brane samo kada su politički ili kulturno prihvatljiva u zapadnom okviru. Drugim riječima, dok su žene Irana prepoznate kao heroine otpora, Palestinke se često zanemaruju, pa čak i dehumaniziraju. Kritičarke poput Nesrine Malik i Maryam Aldossari govore o „kolonijalnom feminizmu” – onom koji bira koje su žene “vrijedne” pažnje, dok druge ignorira zbog njihove vjere, porijekla ili političkog konteksta.
Feminističke organizacije, koje inače upozoravaju na opresiju nad ženama u Afganistanu ili Iranu, trebale bi – upravo dosljedno vlastitim načelima – biti među najglasnijima kad je riječ o reproduktivnom nasilju koje se nad Palestinkama vrši sustavno, planski i brutalno. Srećom, neki glasovi postoje. Palestinske organizacije poput Tal‘at („Nema slobodne domovine bez slobodnih žena“) aktivno povezuju borbu za rodnu ravnopravnost s nacionalnim oslobođenjem. Među feminističkim inicijativama koje su stale uz Palestinke ističu se Global Fund for Women, UN Women i Palestinian Feminist Collective, koje dokumentiraju i pomažu ženama u ekstremnim uvjetima rata. No te inicijative i dalje ostaju u sjeni globalnog pokreta koji nerijetko zaboravlja na ovu bolnu stvarnost. Feminizam koji ne uključuje sve žene – osobito one najranjivije i najnezaštićenije – prestaje biti pokret za pravdu. Postaje selektivna ideologija. A upravo takvu selektivnost današnji svijet više ne može i ne smije tolerirati.
Ne možemo pozivati na kulturu života dok se djeca Palestine ubijaju
Djeca su uvijek najosjetljivija točka naše ljudskosti, a njihova patnja najviše nas pogađa. Djeca u Palestini svakodnevno umiru od gladi, izložena su bombama, nasilju i mržnji. Dok mi uživamo u udobnosti svojih života, ta ista djeca svijet napustiti neće. Usadila su u svoje male kosti otpornost i snagu koju mi, uljuljkani u vlastitu sigurnost, rijetko prepoznajemo.
Iako nemaju djetinjstvo kakvo poznajemo, djeca Palestine postala su simbol nade i otpora. Kada ih svijet napusti, oni se ne predaju, već nam pokazuju da unatoč svemu imaju snagu da prežive. U međuvremenu, mi se povlačimo u našu sigurnost, izbjegavajući stvarnost koju ne želimo vidjeti. Zamišljeni u vlastitoj potrazi za obiteljskom srećom, zaboravljamo da druga djeca umiru pred našim očima, dok mi živimo u blagostanju.
Pozivanje na „kulturu života“ postaje licemjerno ako ne uključuje svu djecu. Želimo poštovati život, ali ne činimo ništa da pomognemo onima koji ga najviše gube. Dok se gubimo u informacijama i sigurnosti naših života, istinska vrijednost života ostaje izvan našeg dosega.
Možda nam djeca Palestine, usprkos svemu, daju najveću lekciju: hrabrost, otpornost i vjeru u život. U tom otporu krije se istinska snaga koju moramo prepoznati kako bismo izgradili društvo koje poštuje život u njegovom najdubljem smislu.