Civilizacijske, istorijske, demokratske i kulturološke razlike svjedoče između ideje slobode govora na Agori u staroj Grčkoj, one oličene stajanjem za govornicom Speakers’ corner u Londonu ili na mreži digitalnog doba XXI vijeka. Samim tim odgovornost za javnu riječ ne postoji od juče već ona spada u praprobleme zajednice. Tek, svijet i dalje iz različitih uglova, pobuda i interesa raspravlja o pravnom, sociološkom i filozofskom (i ne samo) uglu gledanja na slobodu govora. U različitim djelovima svijeta sloboda izražavanja se tumači na različite načine, različito se sankcionišu i kršenja te slobode, no ono što današnju eru medijskog globalizma spaja jeste nesumnjivi rast govora mržnje i medijskog nasilja dominantno na društvenim mrežama.
Evidentno je da se koncept i filozofija slobode izražavanja pod uticajem digitalne agore izmijenio te otuda često isključivi stavovi dvaju škola, jedne koja govori o „gušenju slobode govora“ i druge o „zaštiti društva od opasnosti govora mržnje“. U svakom slučaju do izražaja, tj. nužnosti i potrebe nameće se pitanje i „obaveza posebne pažnje“ prevashodno tehnoloških kompanija koje će morati da zaštite korisnike od štetnog sadržaja. Riječ je dakako o novim prostorima i novim izražajnim formama gdje je sve veći broj čitateljskih objava u odnosu na žanrovski jasne novinarske priloge. Sledstveno rečenom etički principi samoregulacije tradicionalnog novinarstva nijesu današnje djelujuće forme, što otvara i generiše prostor raznih politika mržnje, nasilja i diskriminacije. Tako primjera radi umjesto religijskog učenja o svijetu dobra, tolerancije i pomirljive snage riječi, u ime iste religije širi se mržnja, potiru se moralni zahtjevi religijskih zapisa zaokruženih u religijski sistem. Tek, doslovni doživljaj slobode u ime koje se svjesno plasiraju laž, mržnja i neprimjereni sadržaj poništavaju i obesmišljavaju sami duh slobode pa samim tim i slobode govora. „Ono što izlazi iz čovjeka je ono što ga oskrnavljuje. Jer iznutra, iz srca čovjekovog, dolaze zle misli, blud, lopovluk“… (Marko 7: 18–21)
Šta to produkuje i širi govor mržnje? Kao propagandno sredstvo ova vrsta govora utiče na širenje laži, obmana, huškanja, loših osjećanja, mržnje, stanja straha, panike, do stvaranja mentalnih stanja kod pojedinaca i društvenih grupa koje prerastaju u agresiju i destrukciju do organizovanog zla. Treba li podsjećati da konflikti, posebno građanski, počinju verbalnim sukobima koji se prenose i stvaraju posredstvom medija. Ako znamo moć uticaja medija te isto tako ako znamo da se nijesu obistinile tvrdnje mnogih sociologa koji su tvrdili da će širenje naučnog znanja dovesti do slabljenja religijskog faktora kao bitnog činioca društva, onda se smislenim postavljaju opravdana pitanja vizije društva u kome svedominirajuću ulogu dobijaju novodigitalne naprave u kome svaki čovjek sam za sebe (i za društvo) postaje medij, i to bez ograničenja, kodeksa i standarda kojim bi se sankcionisao govor mržnje.
Takav pristup i takvo stanje inauguriše nove komunikacione modele koji uključuju različite aspekte mišljenja, osjećaja i djelovanja čovjeka preoblikovanog djelatnošću i porukama novih medija. Ako se prisjetimo Heraklita koji će reći da je sve više „spavača“ koji ne prepoznaju glas razuma, onda govor mržnje u medijima postaje opasna naprava sa kojom čovjek i društvo teško da mogu naći pravi odgovor posebno na kratak rok.
Kao takva, zlo–upotrijebljena mržnja a posebno u prizmi i situacijama napetih religijskih i međuetničkih odnosa, mržnja se maskira u navodno odlično rješenje za sve ljudske nedaće te se finalno uspostavlja materijalizujućim medijima, manipulacije i dominacije nad kolektivnom psihologijom masa u cilju transformacije politike tj. preuređenja po modelu poželjnog čovjeka kao političkog bića. Istorija govora mržnje konačno je prikaz svijeta u kome je čovjek dugo i dugo oblikovan u potrebne medijske oblike poput masa ili „javnosti“.