„Šta je s vama, pa se ne borite na Allahovom putu za potlačene – za muškarce, žene i djecu…..” (Kur’an, En-Nisa’, 75)
„Najveći džihad je riječ istine izgovorena pred nepravednim vladarem.” (Hadis)
„Duh Gospodnji je na meni, jer me pomaza: da donesem radosnu vijest siromasima… da pustim potlačene na slobodu.“ (Luka 4:18)
„Mrzim, prezirem vaše praznike… Nego neka pravda poteče kao voda, i pravednost kao bujica koja ne presušuje.“ (Amos 5:21–24)
Ovi navodi ne dolaze iz iste knjige – ali govore istim jezikom.
Pravda je, u svim tradicijama, važnija od forme.
Djelovanje za potlačene nije vjerska opcija – nego božanska naredba.
Kao što je to jasno izrazio i Immanuel Kant u djelu „Religija unutar granica samog razuma“: „Religija je priznanje svih naših dužnosti kao božanskih zapovijedi.“
U najvažnijim svetim tekstovima triju monoteističkih religija – Kur’anu, Bibliji i Tanahu – poziv na pravednost, pomoć potlačenima i otpor tiraniji formulisan je jasno, bez uvijanja. Etika otpora ne prikazuje se kao izbor, već kao temeljni zahtjev vjere: da se djeluje u korist obespravljenih, da se govori istina pred vlašću, te da se ne šuti pred zlom, bez obzira na njegove institucionalne, ideološke ili političke oblike.
Međutim, značajan diskontinuitet između tih tekstualnih temelja i savremenih institucionalnih praksi postaje uočljiv upravo na mjestima gdje se religije susreću u okvirima međunarodnih foruma, simpozija, multireligijskih savjeta i međuvjerskih konferencija. Iako formalno promoviraju dijalog, razumijevanje i mir, takvi događaji često postaju samodovoljni rituali bez realne političke ili etičke konsekvence.
U praksi, oni rijetko rezultiraju jasnim moralnim stavom prema konkretnim oblicima nepravde, posebno kada su u pitanju globalno prepoznati slučajevi represije, kolonijalizma ili etničkog nasilja. Umjesto da artikulišu kritiku moći u duhu svojih religijskih tradicija, organizacije ovakvog tipa često usvajaju neutralni, administrativni diskurs, čime proizvod njhovih okupljanja biva pseudo-politički i pseudo-moralni govor – govor koji ostavlja dojam akcije, ali izostavlja stvarni sadržaj.
Postavlja se opravdano pitanje: kako je moguće da se religijski predstavnici, okupljeni u ime pravednosti i milosrđa, slože oko jezika koji ne imenuje zločin, ne prepoznaje žrtvu i ne definiše odgovornost? Paradoks takvih skupova leži u tome što, pod krinkom “otvorenosti” i “dijaloga”, dolazi do suspendovanja moralne prosudbe – što je u direktnoj suprotnosti s duhovnim i etičkim učenjima koje nominalno predstavljaju.
U tom smislu, mnoštvo međureligijskih skupova ne predstavlja rješenje, nego simptom: simptom institucionalizovane nemoći da se reaguje na zlo u realnom vremenu i prostoru. Tako nastaje pseudo-stvarnost u kojoj se ozbiljna etička pitanja pretvaraju u proceduralne tačke dnevnog reda, a hitnost odgovora zamjenjuje se neodređenim terminima poput „zabrinutosti“, „izazova“, ili „kompleksnih okolnosti“.
Na ovom mjestu – gdje religije, svaka sa svojim svetim tekstovima, pozivaju na jasnoću, na istinu, na djelovanje – moderna institucionalna religijska praksa nudi protokol, deklaraciju, i apstinenciju od odgovornosti.
Na to bi Friedrich Nietzsche, bez mnogo ceremonije, samo slegnuo ramenima i rekao: „Bog je mrtav. A mi smo ga ubili.“ Ne ubija Boga onaj ko ga poriče, već onaj ko ga pretvori u formalnost.
Ko svede proročki gnjev na zatvorski protokol.
Ko zaboravi vapaj nemoćnog jer bi to moglo pokvariti ambijent multireligijske harmonije.
Kad Nietzsche izgovara tu rečenicu u „Veseloj nauci“, to nije trijumf – to je optužba.
Optužba protiv civilizacije koja više ne zna šta znači dobro i zlo, jer je zamijenila istinu terminima konsenzusa.
Religije, okupljene da govore u ime Boga, u toj ironijskoj perspektivi postaju njegovi grobari – drže govor, ali ne dignu prst.
Bog iz svetih knjiga traži pravednost. Bog iz konferencijskih sala traži kompromis.
Ironija je upravo u tome što, na simpozijima posvećenim vjeri, zlo ostaje neimenovano, a istina zamjenjiva.
I ako je, kako Nietzsche kaže, Bog mrtav – onda nije ubijen ateizmom, već neutralnošću.
Ubijen je svakim saopštenjem u kojem se nepravda opisuje kao „kompleksan izazov“.
Ubijen je svaki put kad se tišina zamijeni dijalogom koji ništa ne kaže.
Ako je Nietzsche sarkastično proglasio smrt Boga da bi ukazao na smrt savjesti, onda bi Spinozina ekskomunikacija mogla poslužiti kao rana dijagnoza smrti istine u institucionalnim religijama. Baruch Spinoza nije izbačen iz zajednice zato što nije vjerovao u Boga, već zato što je odbio da se pokloni administrativno definisanom Bogu, onom koji se, radi očuvanja reda, morao ponašati u skladu s interesima unutrašnje stabilnosti i vanjske reputacije.
Spinozina ekskomunikacija nije bila teološki odgovor – bila je menadžerska mjera.
Jevrejska zajednica u Amsterdamu bila je – poput mnogih zajednica danas – tolerisana pod uslovom tišine. Tolerancija nije podrazumijevala slobodu, već obavezu da se sloboda ne zloupotrebi protiv dogme, pa makar ta dogma bila privremeno usaglašena s političkim okolnostima.
Spinozina misao bila je neprijatna ne zato što je bila bogohulna, već zato što je bila previše dosljedna. U njegovoj filozofiji Bog nije nacionalni, nije tribalni, nije politički saveznik – Bog je beskonačna supstanca, jednak prema svemu postojećem, bez privilegija, bez izabranih.
Takav Bog ne može biti maskota zajednice.
Takva sloboda mišljenja ne može stati u zajednicu koja mora izgledati pristojno pred gradskim vlastima.
I tako Spinoza biva izbrisan – ne što je opasan, već što remeti sliku. Slobodni mislilac je previše rizičan kad zajednica pokušava dokazati da je poslušna, funkcionalna i integrisana. U tom smislu, Spinoza nije izgnan zbog kršenja svetog – nego zbog kršenja korisnog.
Njegov herem bio je tih, ali efikasan. Kao i većina savremenih suspenzija: ne zbog riječi koje ste izgovorili, nego zbog pitanja koja ste postavili. Ne zato što ste neprijatelj vjere – nego što ste nepredvidivi u sistemu koji funkcioniše po logici predvidivosti.
Možda bi neko rekao da pretjerujem. Da religijske institucije nisu cinične, već samo usporene. Da multireligijski forumi nisu prazni, nego kompleksni. Da su svi ti simpoziji, govori, memorandumi i partnerstva… trud da se nešto popravi.
Ali Ibn Khaldun bi bio sumnjičav. Ne ogorčen – nego historijski informisan.
Jer on nije sanjao o svijetu kakav treba biti – on je promatrao svijet kakav jeste, s okom što ne trpi iluziju.
U Muqaddimi je pisao da svaka vlast, nakon što se učvrsti, nastoji održati formu religije – ali bez njenog sadržaja. Religija postaje instrument autoriteta, a ne korektiv moći.
Šerijat se koristi kao dekoracija, a vjerski narativ kao sredstvo kontrole – da se poslušni nagrade, a nepodobni proglase ekstremistima, hereticima ili “komplikatorima”.
Po Ibn Khaldunu, institucije ne podnose istinu ako ugrožava poredak. Ne zbog zlobe, već zbog inercije: “Grupa koja dođe na vlast koristi religiju dok joj služi; kada joj zasmeta, zove se smutnja.”
I zato se danas može govoriti o genocidu – ali samo ako se izbjegne riječ „genocid“.
Može se izražavati zabrinutost – ali bez imenovanja zločinca.
Može se pozvati na vjeru – ali samo ako ne obavezuje na akciju.
Sve ostalo je „neproduktivno“, ili „štetno po međureligijski dijalog“.
I tu, u toj tišini koja je presvučena diplomatskim rječnikom, Ibn Khaldun bi prepoznao ne propast religije, nego njenu funkcionalizaciju. Religija više ne presuđuje – ona prilagođava.
E. B. Neretljak