𝗢𝘁𝗽𝗼𝗿 𝗸𝗮𝗼 𝘀𝗺𝗶𝘀𝗮𝗼: 𝗙𝗿a𝗻𝗸𝗹, 𝗚𝗮𝘇𝗮 𝗶 𝗽𝗼𝘀𝗹𝗷𝗲𝗱𝗻𝗷𝗶 𝘃𝗶𝘁𝗲𝘇

Don Kihot je lik iz slavnog romana Miguela de Servantesa – ludi vitez koji se bori protiv vjetrenjača jer vjeruje da su džinovi,. Iako ga svi ismijavaju, on ne odustaje od svojih ideala: pravde, časti, ljubavi. Umjesto da vidi svijet kakav jeste – ružan, okrutan, ciničan – Don Kihot svijet vidi onakvim kakav bi trebao biti. Naizgled lud – ali možda zapravo najnormalniji. “Sloboda… sloboda, Sancho, jedna je od najdragocjenijih stvari koje je nebo ljudima dalo. Ni blaga koje zemlja skriva, ni more pokriva, ne mogu joj biti ravni.”

Viktor Frankl je bio austrijski psihijatar, Jevrej, koji je preživio nacističke logore. Iz tog iskustva je razvio logoterapiju – terapiju smisla. Govorio je da čovjek može preživjeti i najveću patnju – ako zna zašto živi. Po njemu, smisao se ne nalazi u komforu, nego u odgovoru na patnju. U tome kako se čovjek postavi prema nepravdi.

U svijetu u kojem su vjetrenjače postale dronovi, a dvorci ruševine, Don Kihot bi danas bio ubijen. Ne zato što je opasan, nego zato što je smiješan. Ne zato što ima moć, nego zato što još vjeruje. Danas, kad se sjećanja brišu u realnom vremenu, a istina filtrira kroz algoritam, Don Kihot nije samo literarni lik – on je posljednja metafora za čovjeka koji ne odustaje od smisla u svijetu koji se pomirio s besmislom.

Frankl je tvrdio da patnja ima smisla ako čovjek u njoj ostane čovjek. Gaza je danas prostor u kojem smisao – ako postoji – ne dolazi iz pobune oružjem, nego iz same volje da se sačuva ljudsko dostojanstvo. Da se ostane otac pod ruševinama, pjesnik pod opsadom, dijete koje i dalje crta sunce. “Sve se može čovjeku oduzeti, osim jedne stvari: posljednje ljudske slobode – da izabere svoj stav u bilo kojim okolnostima.”

Smisao, kaže Frankl, pronalazimo ili u djelu, ili u ljubavi, ili u načinu na koji podnosimo patnju. U Gazi, ponekad ostane samo treće. I baš tada – dok svijet traži racionalna objašnjenja, pravne formulacije, geopolitičke balanse – pojavljuju se ljudi koji, poput Don Kihota, ne pristaju da šute. Ne zato što vjeruju da će pobijediti, nego zato što znaju da šutnja znači saučesništvo.

Don Kihot je išao protiv realnosti. Frankl kaže da to nije ludost, već najviši izraz slobode. U Gazi danas, svako dijete koje ne zaboravi da voli – dok gubi roditelje – jeste Don Kihot. Svaka majka koja odbija da svoju tugu pretvori u mržnju. Svaki novinar koji ne izjednači zločin i odgovor. Svaki glas koji ne traži ravnotežu, nego istinu.

U očima svijeta, Don Kihot je bio poražen. Umro je razočaran i „izliječen“ – vraćen u svijet bez snova. U Gazi, oni koji ostanu ljudi, čak i kad im sve oduzmu – nisu poraženi. Jer su pokazali da čovjek može izgubiti sve – osim slobode da kaže NE.

Ako je Don Kihot lud, onda neka ludilo bude moralna obaveza. Ako je Gaza obesmišljena, neka otpor bude ono što smisao iznova stvara.

E. B. Neretljak