Autor: E. B. Neretljak
U savremenim društvenim i političkim procesima publika često zauzima međuprostor između pasivnog posmatranja i aktivnog djelovanja. Psihološki mehanizam identifikacije omogućava pojedincima da se poistovjećuju s akterima otpora – bilo s učesnicima flotile za Gazu, koji direktno rizikuju živote pokušavajući probiti blokadu, ili s predsjednicima Brazila i Kolumbije koji na zasjedanju Ujedinjenih nacija izgovaraju riječi što ih mnogi doživljavaju kao glas vlastite savjesti. Međutim, ta identifikacija najčešće ostaje na simboličkom nivou: kroz dijeljenje sadržaja, izražavanje podrške i „virtuelno prisustvo“ u borbi. Na taj način publika stvara osjećaj da je uključena, iako realni doprinos otporu ostaje ograničen. Ova napetost između identifikacije i angažmana otvara pitanje granica simboličke solidarnosti i psiholoških razloga zbog kojih je poistovjećivanje lakše od preuzimanja rizika stvarnog djelovanja.
Psihološki gledano, proces identifikacije nudi niz prednosti koje čine da pojedinci radije biraju poistovjećivanje nego konkretno djelovanje. Prije svega, identifikacija ne nosi neposredan rizik: dok aktivisti na flotili za Gazu ili politički lideri na međunarodnoj sceni izlažu sebe opasnostima i političkim posljedicama, publika kroz simboličko poistovjećivanje ostaje u sigurnosti vlastitog okruženja.
Drugo, identifikacija pruža emocionalnu satisfakciju uz minimalan napor. Dijeljenje sadržaja, lajkovanje i komentarisanje stvaraju osjećaj pripadnosti i angažmana, iako je stvarni doprinos promjeni marginalan. Ovaj mehanizam možemo razumjeti kao oblik iluzorne participacije, gdje simbolički čin zamjenjuje realnu akciju.
Treće, izražavanje vlastitih stavova ili poduzimanje djela zahtijeva kognitivni i moralni napor: artikulisati vlastite riječi, zauzeti poziciju ili rizikovati sankcije podrazumijeva preuzimanje odgovornosti. Identifikacija, naprotiv, omogućava da se ta odgovornost prebaci na druge – akteri govore i djeluju, dok publika dijeli njihovu poruku.
Na taj način se uspostavlja jasna psihološka razlika: identifikacija održava identitet i vrijednosnu orijentaciju, dok stvarno djelovanje podrazumijeva izlazak iz zone sigurnosti i spremnost na posljedice. Upravo u toj razlici leži razlog zašto savremeni oblici otpora često ostaju u okvirima virtuelne solidarnosti, dok realna akcija ostaje ograničena na manjinu.
Jedna od najnajvažnijih posljedica ovakvog obrasca jeste paradoksalna pozicija publike. S jedne strane, ona je emocionalno i simbolički uključena, a s druge faktički ostaje izvan djelovanja. Upravo iz te pozicije publika nerijetko postavlja pitanja: kako je moguće da se određeni zločini dogode, zašto nisu spriječeni ili zašto se ne sprječavaju? Odgovor se krije u samoj njihovoj ulozi: publika nije sudionik. Dokle god ostaje na nivou identifikacije, bez preuzimanja stvarnih rizika i odgovornosti, publika može svjedočiti i komentarisati, ali ne i bitno uticati na tok događaja.
„Onaj ko ostaje u publici može svjedočiti i poistovjetiti se, ali ne može promijeniti ishod – jer promjene stvaraju sudionici, a ne posmatrači.“