Tony Blair Institute for Global Change (TBI) osnovan je 2016. godine, više od deset godina nakon što je Blair napustio funkciju britanskog premijera. Na prvi pogled, riječ je o klasičnom „think-tanku“ – platformi za promociju globalnih reformi, borbe protiv ekstremizma i modernizacije upravljanja. Ali suština ove institucije daleko je od neutralnog ekspertizma. TBI je sofisticiran politički instrument koji nastavlja doktrinu intervencionizma, tehnološkog nadzora i postimperijalne kontrole – samo u novom obliku: bez vojske, ali s podacima, partnerstvima i retorikom reforme.
Još dok je bio premijer, Blair je utjelovio ono što će kasnije postati ideološki okvir ovog instituta: spoj „moralnog pragmatizma“, neoliberalne ekonomije i spremnosti na geopolitičko nasilje – sve u ime viših vrijednosti. TBI je produžetak te logike. On ne interveniše direktno, ne vodi ratove, ne izriče presude – već ih priprema, oblikuje, racionalizira i komunikacijski legitimizira. Kroz niz operativnih jedinica, TBI savjetuje vlade, posebno u Africi, na Bliskom istoku i Balkanu, o „dobrom upravljanju“, „digitalnoj transformaciji“ i „ekonomskoj otpornosti“. U stvarnosti to znači: jačanje izvršne vlasti, privatizaciju, uvođenje nadzornih tehnologija i povezivanje s velikim korporacijama – sve bez demokratskog učešća.
Osnovni narativ koji TBI promoviše jeste tehnokratska stabilnost – ideja da se društva mogu unaprijediti bez sukoba, bez politike i bez ideologije. Upravo ta depolitizacija predstavlja njegov najopasniji učinak. Jer društva obilježena traumom, nepravdom i kolonijalnim naslijeđem ne traže digitalizaciju – već pravdu. Tamo gdje TBI nudi infrastrukturu, često se zapravo krije – infrastruktura tišine, odustajanja i zamjene slobode za stabilnost.
Ideološku i intelektualnu podršku ovom pristupu daju brojni akademski i filozofski promotori. Kanadski teoretičar Michael Ignatieff, kroz koncepte „imperijalizma ljudskih prava“ i „manjeg zla“, oblikovao je moralni vokabular za opravdanje intervencija. Filozof Bernard-Henri Lévy svojim istupima otvoreno podržava vojnu silu kao instrument oslobođenja, a Anne-Marie Slaughter i Samantha Power razvijaju koncept „odgovornosti da se zaštiti“ (R2P), koji omogućava djelovanje mimo međunarodnog prava – pod okriljem humanosti.
U toj mreži ideja nalazi se i izraelski historičar Yuval Noah Harari. Iako formalno nije povezan s TBI-jem, njegove ideje – o budućnosti bez privatnosti, o algoritamskom odlučivanju, o dataizmu i tehnokratskoj eliti – funkcionišu kao filozofska potpora onome što TBI institucionalno primjenjuje. Hararijeva vizija svijeta kojim upravljaju podaci, a ne volja građana, daje kulturni okvir tehnokratskoj rekonstrukciji društava koju TBI promoviše širom svijeta.
U tehnološkoj sferi, TBI sarađuje s velikim imenima poput Erica Schmidta (Google/Alphabet), promovišući ideju da digitalna transformacija može zamijeniti političku tranziciju. Programi poput „AI u javnoj upravi“ i digitalnih identiteta implementiraju se u društvima bez institucionalnih mehanizama zaštite prava građana – s tehničkom ekspertizom, ali bez političke odgovornosti.
U akademskim i političkim krugovima postoji i tiha, ali efikasna kolaboracija vodećih intelektualaca – profesora, istraživača i predavača koji, učestvujući u programima TBI-ja, jačaju privid intelektualne neutralnosti. Jezik reforme, otpornosti i inovacije, izložen na međunarodnim panelima i u publikacijama, često zamjenjuje jezik prava, otpora i odgovornosti.
U tom smislu, TBI nije puki savjetodavni centar. On je laboratorij za novi model globalnog upravljanja – bez parlamenta, bez naroda, bez sjećanja. Njegove smjernice ne proizlaze iz potreba zajednica, već iz algoritamskih projekcija prilagođenih interesima fondacija, partnera i „strateških realnosti“. A osnovna pretpostavka tog sistema je jednostavna: da je svijet u kojem Tony Blair nije odgovarao za Irak, upravo onaj u kojem može – savjetovati ostatak planete kako dalje.
U narednim tekstovima bavit ćemo se konkretnim slučajevima u kojima TBI i sam Blair igraju vrlo važnu ulogu: Irak kao ratni temelj, Afganistan kao tridesetogodišnja laboratorija intervencionizma, Palestina kao teritorij pod nadzorom bez suvereniteta, te Srbija kao simbol poraza sjećanja – i apsurda političkog savjetovanja.
E. B. Neretljak