Otpor u savremenom svijetu rijetko se neutralizira direktnom silom; mnogo češće biva uklopljen u tržišne i institucionalne mehanizme. Theodor Adorno je zajedno s Maxom Horkheimerom zapisao da „kultura danas sve zaražava istim“ i da industrija kulture posjeduje sposobnost da i razliku i bunt pretvori u varijantu iste robe.[1] Pobuna, kada jednom uđe u tokove industrijske kulture, prestaje biti prijetnja i postaje proizvod. Primjeri koji jasno pokazuju ovu dinamiku mogu se pronaći u figurama Mahatme Gandhija, B. R. Ambedkara i Arundhati Roy. Njihove biografije ilustriraju različite oblike kooptacije, marginalizacije i komodifikacije otpora.
Gandhi je u globalnom predstavi postao simbol nenasilja i nacionalnog oslobođenja. Međutim, kako podsjeća Arundhati Roy u svom uvodu u Ambedkarovo djelo Annihilation of Caste, njegovi stvarni stavovi i praksa otkrivaju značajne kontradikcije. Podržavao je kastinsku hijerarhiju, nazivajući je „najgenijalnijom tvorevinom“ i insistirajući da su nasljedna zanimanja „božanski određena“.[2] Osuđivao je nedodirljivost, ali nikada nije osporio samu strukturu kaste. Roy pokazuje da njegovi zapisi iz Južne Afrike dodatno otkrivaju duboko problematične stavove: crno stanovništvo nazivao je „kafirima“, protivio se miješanju Afrikanaca i Indijaca u javnim prostorima, te zagovarao njihovu segregaciju u pošti.[3][4] Tokom Holokausta, otišao je toliko daleko da je Jevrejima savjetovao kolektivno pasivno samoubistvo, vjerujući da bi to probudilo svijest svijeta.[5] Gandhi je, dakle, inkorporirao dogmu nenasilja do tačke u kojoj je normalizirao zločin, što se može razumjeti kroz Arendtinu kategoriju „banalnosti zla“. Njegovi rituali posta i molitve funkcionisali su kao disciplina koja prikriva i reproducira društvene hijerarhije. Industrija kulture pretvorila je takvu figuru u globalni simbol, „sveca“ koji je mogao poslužiti i kolonijalnim i postkolonijalnim narativima.
Royino istraživanje Gandhija u kontekstu polemike s Ambedkarom pokazuje i koliko je taj sukob bio ključan za razumijevanje indijskog društva. Dok je Gandhi branio poredak, Ambedkar je pozivao na njegovo potpuno ukidanje. Njegovo djelo Annihilation of Caste iz 1936. godine frontalno je osporilo same religijske i kulturne temelje kaste. Pisao je da nijedan „moderatni hinduista ne može vjerovati u śāstras (svete hinduističke spise) i istovremeno biti pravedan“, jer ti tekstovi sami sankcionišu društvenu hijerarhiju.[6] Ambedkarov zahtjev nije bio ograničen na ublažavanje nedodirljivosti, nego je ciljao na potpuno ukidanje kaste kao sistema. Upravo zbog toga nije mogao biti kooptiran. Za razliku od Gandhija, kojeg je sistem pretvorio u globalnu ikonu, Ambedkar je ostao marginaliziran, reproduciran uglavnom u dalitskim izdanjima i odsutan iz šire kulturne industrije. Saidova opservacija da „sistem ne guši sve disidente; neke pripitomljava“[8] ovdje dobija empirijsku potvrdu: Gandhi je pripitomljen, Ambedkar je potisnut.
U savremenom kontekstu, primjer Arundhati Roy ilustrira kako industrija kulture apsorbira i savremene oblike otpora. Nakon svjetskog uspjeha romana The God of Small Things, Roy se afirmirala kao politički esejista i kritičar imperijalizma, Hindutva (ideologija hinduističkog nacionalizma) i izraelske okupacije. Edward Said ju je opisao kao „savjest svijeta“. No, upravo zato što je svojim istraživanjem raskrinkala mit Gandhija – najmoćnijeg simbola statusa quo – odluka da novu knjigu objavi kod Penguin-a stavlja u još snažniji kontrast njen politički angažman. Penguin je korporacija koja istovremeno objavljuje Narendru Modija i autore povezane s ratnim zločinima. Sama Roy je 2014. kritikovala Penguin zbog povlačenja knjige Wendy Doniger pod pritiskom desnice, pitajući „Šta vas je uplašilo?“ Danas se isto pitanje može postaviti njoj. Mbembeov koncept nekropolitike, prema kojem „konačni izraz suvereniteta leži u moći da se odluči ko smije živjeti, a ko mora umrijeti“,[7] može se primijeniti i na izdavačku industriju. Kada Penguin istovremeno distribuira tekstove koji legitimiziraju represiju i tekstove koji je kritiziraju, smrt i otpor bivaju uključeni u istu mrežu distribucije. Tržište funkcioniše kao konačni pobjednik, jer obje strane proizvode profit i legitimitet instituciji.
Adornova teza da industrija kulture oblikuje samu formu distribucije pokazuje se i ovdje: nije presudno šta tekst sadrži, već kroz koju infrastrukturu cirkulira. Arendtina banalnost zla pomaže nam razumjeti kako izdavačke institucije, kroz rutinsko objavljivanje najrazličitijih sadržaja, istovremeno normaliziraju i represiju i njen diskurzivni otpor. Mbembe razotkriva da takva distribucija nije neutralna: uključena je u mreže moći koje odlučuju o životu i smrti. Said nas upozorava da disidenti nisu uvijek ušutkani; često su glasni, ali pripitomljeni kroz kanale koji im oduzimaju subverzivni potencijal.
U slučaju Gandhija, sistem je pronašao „sveca“ čija se kritika mogla uklopiti u kolonijalni i postkolonijalni poredak. U slučaju Roy, sistem pronalazi „savjest“ koja može nastaviti govoriti, ali isključivo kroz infrastrukturu tržišta. Ambedkar pokazuje kako izgleda kada otpor ostane previše radikalan da bi bio kooptiran – tada biva marginaliziran. Sva tri slučaja pokazuju isti mehanizam: pobuna postaje roba, osim kada je toliko subverzivna da je industrija kulture ne može preraditi.
Otpor koji ne uspije razviti materijalnu praksu distanciranja od infrastrukture moći neizbježno završava kao inventar. Gandhi je postao globalna ikona, Roy je postala komercijalni naslov, a Ambedkar je ostao izvan kanona. Adorno, Arendt, Mbembe i Said nude teorijski okvir za razumijevanje ovih procesa: industrija kulture koja sve pretvara u robu, institucije koje banaliziraju zlo, nekropolitičke mreže koje upravljaju životom i smrću, i kooptacija intelektualaca koji od kritičara postaju dekor sistema. Ako „savjest svijeta“ treba ostati vjerodostojna, nužno je prekinuti vezu s infrastrukturom koja pobunu pretvara u tržišni artikal. U protivnom, knjige ne svjedoče otporu, već postaju spomenici tržištu koje profitira od nasilja.
E.B. Neretljak
[1] Adorno, Theodor W. & Horkheimer, Max. Dialectic of Enlightenment. Stanford: Stanford University Press, 2002 [orig. 1944].
[2] Gandhi, Mohandas K. Collected Works of Mahatma Gandhi (CWMG), Vol. XX. New Delhi: Government of India, 1965.
[3] Gandhi, Mohandas K. Letter to Natal authorities, 1894. In: Collected Works of Mahatma Gandhi (CWMG).
[4] Gandhi, Mohandas K. Indian Opinion, 1904. In: Collected Works of Mahatma Gandhi (CWMG).
[5] Gandhi, Mohandas K. Letter on Jews and Hitler, 1938. In: Collected Works of Mahatma Gandhi (CWMG).
[6] Ambedkar, B. R. Annihilation of Caste. Bombay: 1936.
[7] Mbembe, Achille. Necropolitics. Durham: Duke University Press, 2019 [orig. 2003].
[8] Said, Edward W. Representations of the Intellectual. New York: Vintage, 1996.