Autor: Sead Alić
- Ubijanje s osmjehom
Istraživanje korijena zla koje se s posebnom snagom sručilo na Palestince u Gazi i na Zapadnoj obali, bilo je dodatno motivirano fotografijama nasmiješenih vojnika IDF-a koji su ubijali, hapsili, dizali u zrak sela, sveučilišta, škole, bolnice… Njihova lica i nasmiješene oči zračile su čudnom, neprirodnom sigurnošću u ispravnost onoga što rade. Budući da je ono što su radili bio zločin (u tome su suglasne bile i međunarodne institucije, i javnost gotovo cijeloga svijeta), poseban je izazov bio pronaći razloge takvog, u osnovi šizofrenog ponašanja.
Pitanje koje se nametalo, pitanje je izvora uvjerenosti Židova u ispravnost postupanja čak i onda kad su ta postupanja nemoralna, kao takva neprihvatljiva za suvremeno društvo, pa i osuđena od tog suvremenog svjetskog društva/zajednice.
Dodatni stimulans bile su gotovo svakodnevne izjave s ulica izraelskih gradova u kojima su Židovi Izraela iskazivali svoj osjećaj superiornosti prema Palestincima, a nekad i prema svim nežidovima svijeta.
Riječ je očigledno o snažnom uvjerenju koje nije moglo biti izazvano dnevnom politikom ili političkom ideologijom neke stranke. To uvjerenje u pravilu imaju samo religiozni fanatici kojima je mišljenje drugih irelevantno za njihove prosudbe, te koji se prema drugome i drugačijem u pravilo postavljaju isključivo.
Iskristaliziralo se i ponovno postavilo pitanje židovske isključivosti, ovaj put u kontekstu odbijanja bilo kakve kritike za zločine učinjene u Gazi i na Zapadnoj obali. Teološka isključivost odvela je Izrael u odbijanje bilo kakve kritike. Iznad Vlade Izraela bio je i ostao samo židovski Bog odnosno interpretacija Boga koju je prihvatila Vlada Izraela.
Oba ova pitanja upućivala su pogled prema teologiji židovstva. Sasvim je jasno da u Tori ima dovoljno mjesta koja pružaju osnovu za kritiku židovske teologije u cjelini. Istovremeno ne treba zaboraviti dapostoje pristupi koji zastaju na duhovnoj dimenziji Tore i ne povezuju vjeru s politikom. Oni su, međutim,onoliko tihi koliko je propaganda politizirane teologije jaka.
Koja je onda prava židovska teologija, a koja je eventualno isfabricirana, nametnuta vanjskim interesima, politikom ili ekonomijom. Vrijeme je ponovno postaviti već postavljeno pitanje: Tko je Židovima ukrao Boga.
Teza s kojom sam godinama ulazio u tekstove glasi: Za najveće zločine čovjek se priprema vjerom u Boga. Bog mu je opravdanje za one stvari koje bez prisutnosti Boga ne bi mogao učiniti. Utoliko je važno usuditi se u svakom trenutku kritički promišljati svaki rukavac kolektivne svijesti ljudskih zajednica. Svaka od religijskih zajednica sposobna je za velika postignuća, ali je podložna i velikim padovima. Židovska je zajednica nakon stoljeća podređenosti u svim državama svijeta u zadnjih stotinu i pedeset godina eksplozivno najavila svoje visoke političke domete, uspostavljanje države, te ekonomsku, medijsku, vojnu, političku i teritorijalnu ekspanziju. Je li ta eksplozija bila kontrolirana? Tko je namjestio eksploziv i gdje? Tko je odlučio stisnuti gumb i zaigrati na sve i ništa?
- Država Izrael kameleonski se skriva u ideji biblijskog Izraela
Cionistički pokušaj potpunog preuzimanja Palestine, te protjerivanje milijuna Palestinaca izvan Izraela, nepobitni su pokazatelji nacističke faze cionizma. Cionacizam je rezultat nastojanja cionističke ideje da se židovi svijeta dovedu u Palestinu, da imaju svoju državu, te da i židovi konstituiraju svoju naciju.
Srozavanje cionističkog pokreta u zločin započeo je još dvadesetih godina prošlog stoljeća osnivanjem Hagane koju su Britanci smatrali terorističkom organizacijom. Teško je vjerovati da svijet neće prepoznati teroristički karakter izraelske armije kojoj je temelje postavila upravo Hagana. Svijet će osuditi režim Netanyahua. No ostat će mnogo otvorenih pitanja. Njihovo će eventualno nerješavanje biti sjeme budućih nesporazuma, a možda i sličnih pokušaja. Ključno je pitanje uloge židovske religije, rabina, teologa, kao i uloga protestantizama u snaženju ideje osnivanja nacionalne države židova.
Cionistički je pokret u svojim počecima bio manje više pokret ateista i lijevo orijentiranih zanesenjaka. Od dvadesetih godina i Hagane započinje prvo simboličan a onda sve snažniji ulazak na političku scenu predstavnika religijske zajednice. No, skeptičnost religijske hijerarhije prema pokretu zadržala se čak i nakon osnivanja izraelske države. Pa ipak, bilo je pitanje dana ili godine kad će religijska hijerarhija stati uz pokret koji se i sam pozivao na religijsko proroštvo Staroga zavjeta (koje se može različito interpretirati, pa i onako kako je to učinio Scofield). Šestodnevni rat 1967. godine donio je jedinstvo ‘knjige i mača’. Religijske strukture židovstva u Izraelu i u svijetu stale su uz cionistički pokret, državu Izrael i vlade koje su, svaka na svoj način, radile na realiziranju biblijskog proročanstva.
Točnije je naravno govoriti o interpretaciji proroštva jer se proroštvo na koje se cionizam poziva u bitnim stvarima razlikuje od onog najavljenog Starim zavjetom.
Biblijski Izrael je božji narod kojemu se ništa ne daje bezuvjetno. Obećanja Boga su nagovor na vjeru i odanost božjim zakonima. Cionisti su ispunjenje proroštva vidjeli u državi imenovanoj imenom osobe/plemena/naroda/nacije.
Ultraortodoksni židovi i danas smatraju da okupljanje židova mora biti posljedica pojavljivanja mesije koji će doći a ne priprema za njegov dolazak. Njihov je stav da ne može čovjek donositi odluku o vremenu pojavljivanja mesije.
Biblijski židovi trebali bi biti odabrani da ponesu teret duhovnosti i vjere i da ga prenose drugim narodima. Cionizam je instalirao ideju političkih židova koji će se snagom kapitala, oružja, lobiranja, propagande i biblijskog proročanstva nametnuti svijetu.
Kad se propituje uloga religijske hijerarhije, pa onda i različitih interpretacija vjerskih tekstova, treba imati na umu ne samo Stari i Novi zavjet. Nego i utjecaj protestantskog vjerskog nauka.
- Interpretacija Staroga zavjeta po mjeri cionista
Da su na vrijeme reagirali suvremenici Cyrusa Ingersona Scofielda (1843 – 1921) židovska vjerska isključivost ostala bi vjerojatno na razini vjerske isključivosti i ne bi se realizirala u političkom obliku koji je na kraju eksplodirao svojim cionacističkim zlodjelima u Gazi i na Zapadnoj obali.
O čemu je riječ. I kakve veze ima jedna osoba za koju je njeno vrijeme tvrdilo da je sklona alkoholu, koja je imala problema sa zakonom, te koja je u teškoj životnoj situaciji prešla na kršćanstvo – s agresijom Izraela na ostatke Palestine u Gazi i na Zapadnoj obali?
Kada bi se u najkraćem i pojednostavljeno trebalo reći onda bi to izgledalo ovako. Cionistički odabir Palestine kao destinacije za zajedničku Židovsku državu zaživio je kao politička ideja ulaskom Rotschieldovih u tu priču. Inicijativa Rotschielda išla je jednim svojim krakom prema Balfouru i to je i dokumentirano i uglavnom poznato. No još važnija ali nezabilježena inicijativa vodi preko bankara i odvjetnika Samuel Untermeyera, ili Jacoba Schiffa, bogataša i članova cionistički nastrojenih udruženja – do Scofielda koji će nakon prelaska na kršćanstvo napisati vjerojatno najprodavaniju Bibliju u Americi do danas. (O ovoj liniji ne postoje službeni dokumenti. O njoj se može govoriti samo na temelju istovjetnosti interesa protagonista usmjeravanja Biblije i protestantskih vjernika u smjeru cionističkih političkih planova.)
Riječ je o Bibliji s komentarima Cyrusa Ingersona Scofielda, koja radi teološki rez, te u koricama Biblije nudi potpuno novu interpretaciju Božjeg nauma i s njom nove upute za vjernike. One su političkog karaktera i odgovaraju željama cionista. Je li riječ o božjem nadahnuću ili narudžbi koja je rezultirala proizvodom koji se na tržištu pokazao konkurentnim – na svakoj je osobi da donese vlastiti sud. Prosuđujući po krajnjim rezultatima ovog proizvoda s dosta prava može se tvrditi: Scofieldova biblija je cionističko kukavičje jaje podmetnuto u gnijezdo vjere.
Što je novum Scofieldove Biblije (Scofield Reference Bible) koji će posebno odgovarati cionističkom pokretu? Više je stvari, no jedna je ključna: Riječ je o podjeli i uspostavljanju razlike između novozavjetne crkve i Izraela. Pojednostavljeno rečeno, crkvi se ostavlja nebo ali Židovima se daje uloga na ovozemaljskome svijetu. Oni će biti narod sa središnjom historijskom ulogom. Bog s njima još nije završio svoj naum…
Na teološki prikriven način novozavjetnoj se interpretaciji uskraćuje ingerencija postavljanja okvira djelovanja u ovozemaljskoj zbilji. Plan za Crkvu je jedno, a božji plan za židove nešto sasvim drugo. Kompilacija stavova Staroga i Novoga zavjeta vjernicima je obećala uznesenje na nebo prije velike nevolje, a Židovima povratak u Palestinu. Oblikovanje židovske nacije tretira se kao uskrsnuće božjeg naroda.
Riječ je o ‘dvostrukom božjem planu’. Scofield je kompilirajući niz prethodnika, kršćanskoj crkvi ponudio nebeska pitanja i nebesku sudbinu. Židovskom narodu ponuđena je Palestina.
Time su stvorene teološke pretpostavke za realiziranje intencija cionističke politike. Seoba Židova svijeta prema Palestini postao je projekt ispunjenja biblijskog proročanstva. Biblija je reinterpretirana ali se nova interpretacija pozivala na doslovno čitanje Biblije (pritom se mislilo na Stari zavjet)
Scofieldova Biblija u mediološkom smislu je posebno interesantna. Donijela je bilješke priređivača koje su promijenile i iznova definirale način čitanja i razumijevanja, prvenstveno Starog zavjeta. No da bi bila prihvaćena bilo je potrebno puno više od bilježaka (interpretacija) koje je pridodao Scofield.
Na pitanje tko je Scofieldu mogao pomoći u medijskom pozicioniranju i propagiranju ovog djela, odgovor bi se možda mogao potražiti u nekoj orijentaciji koja je ovom idejom stekla veliku korist.
Seoba ili ‘povratak Židova u Palestinu’ postalo je implicitna biblijska zapovijed. Jedan politički projekt postao je prihvatljiv i za kršćane i židove. Buduća država Izrael postaje ispunjenje Božjeg obećanja. Rađa se pokret kršćanskog cionizma čiji je glavni zadatak, u konačnici, država Izrael. Utjecaj se širi i na američku politiku koja daje bezuvjetnu potporu cionističkoj ideji. Milijuni protestantskih vjernika u Americi postaju najsnažnija potpora ‘realiziranju Božjeg obećanja’ – uspostavljanja države Izrael.
Riječ je naravno o interesima cionističkog pokreta.
U Scofieldovoj Bibliji sve je interpretirano na način koji danas prepoznajemo kao interpretaciju koja je omogućila politički zamah cionizma.
Kada Stari zavjet piše o sabiranju iz svih naroda, Scofield to usmjerava prema nacionalnom okupljanju Židova. Listanje drveta smokve je oživljavanje židovske nacije. ‘Kosti koje oživljavaju’ su nacionalno uskrsnuće Izraela.
Kosti koje oživljavaju slika su obnove Izraela. Kosti koje oživljavaju postale su putokaz za tenkove, zrakoplove, dronove, rakete, pješadiju, snajperske metke… Država Izrael otplesala je uz zvukove ratnih truba u svijet biblijskih mitova tražeći u njima opravdanje za etničko čišćenje.
Nagovor na moral čita se kao političko obećanje koje se mora ispuniti bez obzira na ponašanje židova: Postanak 12:1–3 kaže: “I reče Gospod Abramovu: Iziđi iz zemlje svoje… i učinit ću od tebe velik narod… i u tebi će se blagoslivljati svi narodi na zemlji.” Scofield to interpretira kao ugovor koji se mora realizirati s narodom/nacijom židovske države/ Izraela.
Nagovor na moral pretvorilo se u opravdanje političkog projekta koji je nažalost završio u zločinačkom režimu. Svakodnevna su ubijanja postala pravilo. Glad je postala sredstvo ubijanja. Osmjesi vojnika dok uništavaju Palestinu i njihove oči obasjane vjerom ostat će u historiji čovječanstva trajnom opomenom na opasnosti vjerskog fanatizma ohrabrenog pozicijom sredstva jedne oružano moćne državice.
Jesu li bankari skloni cionizmu i sam Rotschield imali upliva na stvaranje religijske knjige koja će biti prihvaćena od ogromnog broja protestanata, koja će osvojiti SAD, te koja će biti teološka osnova za političko osvajanje Palestine?