Sead Alić
Vjerujem da se i tridesetih godina, u vrijeme rasta fašizma i nacizma, u Europi dvojilo kako nastupiti prema nacijama koje su razvijale te, pokazat će se kasnije, zločinačke ideologije. Pretpostavljam da su se i tada kritičari tih novih ideologija susretali sa stavom da moraju biti objektivni, da trebaju govoriti uravnoteženo, da ima mnogo Nijemaca i Talijana koji ne podržavaju fašizam i nacizam. Ispostavit će se međutim kasnije da je ogroman broj građana Italije i Njemačke podržavao imperijalne težnje svojih vođa. Propaganda je pregazila kritičku misao. Strah je rađao poslušnost. Kazne su ustrojavale građanske stavove. Totalitarna uređenja stvorena su u državama u kojima je tiha većina odustala od zdravog razuma. Put je trasiran naizgled uravnoteženim, opreznim mišljenjem koje se pretvorilo u skeptičku uravnilovku.
Takvo misaono ishodište uglavnom primjećuje da ‘nisu svi fašisti ili nacisti’, da se ‘ne smije generalizirati’, te da se ne smiju zbog većine osuđivati oni koji su i sami protiv te većine. Sasvim točno i naizgled neupitno.
No to je istovremeno i mišljenje koje relativizira i onemogućuje kritiku. Takvo se mišljenje ne može suprotstaviti propagandno ponavljanim i umnažanim stavovima ideologije fašizma/nacizma koja će doslovce ubijati sve koji joj se suprotstave. U toj situaciji skeptička uravnilovka postaje oblik političke korektnosti kojim se, igrajući igru nepristranosti, pristaje na totalitarnu ideju.
U dva svjetska rata svijet je izgubio oko stotinu milijuna ljudi. Stotinu milijuna svjetova ubijeno je u nastojanjima totalitarnih društava kojima je jednim dijelom vjetar u leđa nudila i skeptička uravnilovka moralnih, dobrih, uravnoteženih, ali neodlučnih građana.
Stupanj totalitarnosti nekog društva može se među ostalim mjeriti i (ne)slobodom medija. Neslobodni mediji snažno podupiru i provode ideologiju, pretvarajući se u kanale propagandnih poruka. Propagandno ponavljanje snažno oblikuje svijest prosječnog građanina dovodeći ga u stanje unutarnje kolaboracije.
Intelektualci postaju ideološki obazrivi i razvijaju mentalni oportunizam. Sloboda erodira do konformističke šutnje. Takve pitanja neslobode ili patnje drugih naprosto – ne zanimaju. Etička opreznost vodi ih erodiranju sposobnosti da se bave Istinom, pa im u pravilu ostaju specijalistička cehovska pitanja.
Sve bi bilo drukčije da je svijet na vrijeme prepoznao zloćudnost cionizma i njegov nacistički karakter. No duh skeptičke uravnilovke ovladao je mnijenjem europskog čovjeka koji je morao prepoznati pad u nacizam. Traume sudjelovanja u istrebljivanju Židova za vrijeme Drugog svjetskog rata pomogle su neobjektivnom tumačenju agresije na ostatke Palestine. Industrija holokausta inzistirala je na proizvodnji grižnje savjesti u Europi. Cionistička propaganda, koordinirana Hasbarom, učinila je svoje. Sve je to otvorilo put realiziranju imperijalnih namjera cionističke politike. Žrtve nacizma krenule su putem nacista.
Sve bi bilo drukčije da je Njemačka na vrijeme prepoznala zločinački osvajački karakter nacizma koji je zajedno s fašizmom tridesetih godina prošlog stoljeća krenuo u osvajanje svijeta. Jedno od uporišnih mjesta za snaženje nacizma bilo je židovski pitanje. Na kritici nesrazmjerno velikog utjecaja Židova na njemačko društvo i ‘germanski duh’ izrastala je arijevska ideologija koja se nije bitno razlikovala od židovske. Nijemci su također postali odabrani narod. Uspostavili su zakonske razlike između arijevaca i niže rase. Krenuli su u iseljavanje i istrebljenja Židova.
Da je građanska kritička misao detektirala problem u njegovoj cijelosti, možda bi bila spriječena katastrofa Drugog svjetskog rata. No najsnažniji mislioci te građanske misli u to vrijeme u Europi bili su Židovi okupljeni oko Frankfurske kritičke škole. Za kritiku nacizma kao pokušaja preuzimanja židovske pozicije, članovi te škole nisu bili spremni. Horkheimer, Adorno, Benjamin, Fromm pa i Habermas, bili su spremni na kritiku simptoma. Napadale su se posljedice ali se nisu dirali uzroci. A jedan od ključeva za razumijevanje rasta nacističke euforije leži u suprotstavljanju uspješnosti židovskog poslovno, društvenog pa i kulturnog duha u Njemačkoj tog vremena. Mali postotak Židova upravljao je velikim postotkom poslova u bankarstvu, industriji, kulturi i medijima, a samim tim i u politici. Promjena je podrazumijevala micanje židovskih utjecaja iz tih najvažnijih segmenata društva.
Da je Kritička teorija bila kritički orijentirana i prema židovskom načinu poslovanja, da je sam prepoznala skrivenu imperijalnu logiku u židovskim metodama, da je oživjela Marxov stav o nužnosti oslobađanja od židovstva – možda situacija ne bi eksplodirala do razine svjetskoga rata. No uvijek je lakše analizirati posljedice nego istraživati uzroke.