U savremenoj izraelskoj izvedbi, cionizam ne funkcioniše samo kao politički projekat, nego kao psihološki mehanizam koji oblikuje stvarnost kroz dva ključna procesa: šovinizam kao pokretačka sila i judaizam kao moralni štit. Ta kombinacija stvara zatvoreni sistem u kojem nasilje nije samo dopušteno, već i emocionalno nagrađeno – kao znak lojalnosti, pripadnosti i svetosti.
Erich Fromm u djelu “Anatomija ljudske destruktivnosti” piše da šovinistički um nalazi sigurnost u preziru prema drugome, jer mu taj prezir omogućava da potisne vlastiti strah. U izraelskom slučaju, taj strah se ne izražava kroz traumu, već kroz silu. Napad postaje terapija. Odbrana postaje napad. A u kolektivnoj svijesti stvara se uvjerenje da je sigurnost moguća jedino kroz potpunu dominaciju. Kampanje poput one iz 2008. nazvane “Lijevano olovo” ili “Božji gnjev” (2006), nisu samo vojne operacije – one su simboličke poruke, psihološke operacije s ciljem afirmacije kolektivne moći.
Tu dolazimo do suštine propagande: ona zamjenjuje lično iskustvo nametnutom činjenicom. Albert Bandura, analizirajući mehanizme moralnog distanciranja, pokazuje kako ljudi mogu učestvovati u nasilju bez osjećaja krivnje ako vjeruju da je nasilje moralno opravdano. Zato izraelska propaganda koristi rečenice poput: “njihova kultura slavi smrt”, “koriste vlastitu djecu kao štit” ili “mrze nas jer smo slobodni” – kako bi omogućila emocionalnu udaljenost od posljedica vlastitog identitetskog angažmana. Propaganda, dakle, ne prikriva nasilje – ona ga moralno dezinfikuje.
Stanley Milgram je 1961. pokazao da većina ljudi može nanijeti bol drugome ako osjeća da to čini iz dužnosti prema autoritetu. Izraelska kultura obaveznog vojnog roka, gdje svaki građanin mora služiti u vojsci, upravo stvara takvu psihološku konfiguraciju: poslušnost, šutnju i povjerenje u autoritet. U tom okviru, propaganda ne uvodi nove ideje – ona održava postojeće emocionalne reflekse.
U školskim udžbenicima, prema istraživanjima organizacija Adalah i Human Rights Watch, palestinske teritorije često se prikazuju bez jasno označenih granica, a palestinska kultura je izbrisana ili predstavljena kroz prizmu nasilja. Djetetu se nudi slika svijeta u kojoj drugi ne postoji – ili postoji samo kao prijetnja. Psihološki gledano, to stvara sliku neprijatelja koji je svuda i nigdje – neuhvatljiv, ali stalno prisutan. To je klasični obrazac paranoidne svijesti.
U digitalnom dobu, propaganda više ne dolazi samo odozgo. Izraelske odbrambene snage (IDF) prisutne su na TikToku i Instagramu, gdje svoje vojne aktivnosti predstavljaju kroz estetiku influensera: uniforme, oružje i filteri uz popularnu muziku i humor. Tako se nasilje estetizira, normalizira, pa čak i erotizira. Uništenje doma prikazano usporeno, uz zvuke hit pjesama, više ne izaziva užas – već privlači pažnju. Hannah Arendt bi rekla da je to vrhunac banalnosti zla: kada represija više ne izgleda monstruozno, nego zabavno.
Slavoj Žižek ističe da ideologija ne služi da prikrije istinu, nego da nas zaštiti od njene boli. Cionistička propaganda to radi redefiniranjem moralnih pojmova: ubistvo postaje “neutralizacija”, okupacija postaje “sigurnosna zona”, a raseljavanje “dobrovoljna evakuacija”. Jezik ne opisuje stvarnost – on je prilagođava tako da je podnošljiva. Savjest se ne mora ugušiti silom – dovoljno je da se preformuliše.
Jedan od najmoćnijih psiholoških alata cionističke propagande je pozicija vječne žrtve. Izraelski narativ ne dopušta dijeljenje patnje – on je monopolizira. U psihoanalitičkom smislu, to je regresivna pozicija narcističkog uma koji ne priznaje bol drugog jer bi to podrazumijevalo dijeljenje pažnje, empatije i odgovornosti. Zloupotreba vlastite traume služi kao emocionalna iznuda. Odbijanje da se prizna patnja drugog biva oblik moralne superiornosti. Takva dinamika je poznata i u kliničkoj psihijatriji: osoba koja svoje rane koristi kao oružje protiv svakog pokušaja kritike često ulazi u zonu toksičnog odnosa sa svijetom.
Norman Finkelstein je u knjizi “Industrija Holokausta” ovaj fenomen opisao ovako: “Holokaust je postao ideološki kapital, licencirani proizvod patnje koji se eksploatiše ne da bi se spriječili novi zločini, nego da bi se opravdali novi oblici dominacije.” To nije negiranje zločina – to je zloupotreba sjećanja. U cionističkom šovinizmu, patnja postaje oružje, a sjećanje sredstvo ucjene.
Kad se nasilje nad drugim predstavi kao briga za vlastiti opstanak, ono postaje dužnost. Kad se taj narativ ritualno ponavlja, on se internalizira. Kad se internalizira, više nije potrebna propaganda – postaje identitet. Tada više nije važno da li je nešto istina. Važno je da nas umiruje.
Na kraju, cionistički šovinizam opstaje jer djeluje duboko psihološki: oslobađa kolektiv od sumnje, odgovornosti i empatije. Judaizam se koristi kao sveti simbol – ne da bi otvorio dijalog s drugim, nego da bi zatvorio vrata svakom preispitivanju. A propaganda je alat koji taj zatvoreni sistem čini ne samo funkcionalnim, nego i emocionalno prihvatljivim. Ne samo za one koji ga podržavaju – već i za one koji o njemu šute.
Zato ovaj tekst nije samo poziv na razumijevanje cionističkog šovinizma i propagande. On je poziv na ličnu provjeru: Koliko puta smo i sami prihvatili narativ koji nas oslobađa nelagode, iako znamo da prikriva nepravdu? Koliko puta smo zlo nazvali nužnošću? Koliko puta smo šutnju zamijenili mudrošću, a ravnodušnost hrabrošću?
I nije važno da li se radi o cionizmu, o našoj zemlji, vjeri ili ideologiji. Psihološki mehanizmi su isti. A ono što propagandu čini moćnom – nije samo laž koju prenosi, nego potreba u nama da u tu laž povjerujemo.
E.B. Neretljak