𝗦𝘃𝗮𝗸𝗼𝗱𝗻𝗲𝘃𝗶𝗰𝗮 𝗽𝗿𝗼𝘁𝗶𝘃 𝘀𝗮𝘃𝗷𝗲𝘀𝘁𝗶: 𝗚𝗮𝘇𝗮 𝗻𝗶𝗷𝗲 𝗱𝗮𝗹𝗲𝗸𝗼

Većina ljudi danas ne misli o Gazi. Misle o rati kredita koja stiže za tri dana, a plata kasni. O tome hoće li moći kupiti novi pribor djetetu prije početka škole. O kvaru na autu koji se ne isplati popravljati, ali ga moraju voziti. O frižideru koji zuji kao da umire, ali još hladi – jedva. O glavobolji koja ne prolazi, nesanici koja se šulja svake noći, o onom osjećaju da se danima samo preživljava, a nikad ne živi.

Umorni su od borbe koja nema ime. Od tišine u kojoj se gubi vlastita misao. Od svijeta koji im stalno govori da moraju biti zahvalni, iako jedva sastavljaju kraj s krajem. Gaza im je daleka – ne zato što su ravnodušni, već zato što su iscrpljeni.

Ali niko im nije rekao da su svi ti problemi – posljedica jedne mnogo dublje eksplozije. To nije bila eksplozija bombe. Bila je to eksplozija smisla – trenutak kada je svijet prešao iz zajednice u tržište, iz solidarnosti u konkurenciju, iz istine u narativ.

To je ono što je Weber prepoznao još početkom 20. stoljeća: “Sudbina našeg vremena je racionalizacija, intelektualizacija, i prije svega, raščaranje svijeta.” To raščaranje nije filozofska fraza. To je svakodnevica: kada više ne znaš zašto nešto radiš, samo znaš da moraš. Kada dijete postane “investicija”, a prijatelj “kontakt”. Kada ne možeš da osjetiš tuđu bol – jer ni vlastitu ne stigneš sabrati. U takvom svijetu, Gaza nije izuzetak. Gaza je koncentrat svijeta. Samo ogoljen, bez šminke, bez PR-a.

Ne šute dobri ljudi zato što su postali loši – već zato što su postali zasićeni, zbunjeni i uplašeni. U svijetu stalnih trauma, vijesti i poraza, um se brani tako što gasi osjećaje. To nije ravnodušnost – to je emocionalna paraliza. Ljudi osjećaju, ali više ne mogu da podnesu – i zato biraju šutnju. Gaza ih boli, ali su već izranjavani vlastitim životom. Uz to, sistem ih je učinio usamljenim. Ljudi danas misle da su sami. Da njihova empatija ne znači ništa. Da nijedan čin neće promijeniti ništa. To je proizvod društva koje je razbilo zajednicu i ukinulo kolektivni osjećaj moći. Gaza je daleko – jer je i komšija dalek. Otpor se čini besmislen, jer više niko ne vjeruje u “mi”.

Ali postoji još nešto dublje: u svijetu u kojem se svaka istina prikazuje kao “narativ”, više ne znaš kome vjerovati. Kada agresor kaže da je žrtva, a žrtva biva prikazana kao prijetnja – moralna orijentacija se gubi. U toj magli, čak i dobri ljudi šute – jer nisu sigurni da je njihova istina dozvoljena. Uz sve to, slika nasilja je postala svakodnevna – slike razorenih gradova, mrtve djece, spaljenih tijela, ponavljaju se toliko često da više ne paraju dušu – postanu navika. Gaza više nije vijest – ona je pozadina svakodnevice. A kad patnja postane pozadina, izgubi se alarm savjesti.

I dok gledamo sve to, zaboravljamo da ovo već viđeno. Mnogi vjeruju da je Gaza nešto “drugo” – daleko, specifično, nerazumljivo. Ali isti obrasci su se već dogodili. U Bosni, kad su izjednačavali genocid sa “građanskim sukobom”. U Ruandi, kad su svi znali, a niko ništa nije uradio. U Južnoj Africi, kad je režim aparthejda imao legitimitet Zapada. I sada, u Gazi – kad se otpor naziva terorizmom, a uništenje “samoobranom”.

Ali ako znamo uzrok, moramo tražiti i izlaz. Prvi korak je da ponovo naučimo govoriti. Da stvari nazovemo pravim imenom. Zid je zid. Dijete je dijete. Aparthejd je aparthejd.

Ko vrati jezik – vratiće orijentaciju.

Sljedeći je savjest – ne kao osjećaj, nego kao obaveza.

Ako znaš, a šutiš – nisi neutralan.

Ako vidiš, a okrećeš glavu – postaješ saučesnik.

Istinska savjest ne staje na suzi. Ona ne traži samo da osjeti – već da reaguje.

Iz osjećaja rađa se čin. A iz čina – zajednica.

Prestanak iluzije da si sam. Jer empatija nije privatni luksuz. Ona je most. Veza. Signal da nismo izgubljeni. Jedan glas ruši zid šutnje. Jedan otpor ohrabruje stotinu drugih. Zajednica počinje kad dvoje ljudi prepoznaju istinu – i više ne šute.

Zato Gaza nije samo mjesto. Gaza je ogledalo. Ako ne vidiš Gazu – ne vidiš ni sebe. Ako ne pomogneš njoj – izgubićeš ono što je još ljudsko u tebi. Jer pitanje Gaze nije pitanje politike. To je pitanje čovječanstva.