To vam je tako. I uvijek bit će.
Nekom se mrači. Nekome sviće.
Taj netko tamo na kraju svijeta,
nikome vidljiv, nikome meta,
sjedi u kući, programe mijenja –
bez ljudskog stida, bez sažaljenja:
čas gleda pornić, to lice sivo,
čas rat u Gazi gleda uživo.
Čija je žrtva, koje je vjere
nije ga briga. On ruke pere
u sjaju zlata bez kapi krvi.
I šlic ga boli tko s kim se krvi.
Ne gleda patnju ljudi što sele.
Taj Gazu vidi k’o Zlatno tele
koje se sjaji sred ruševina,
pa novu bocu otvara vina.
Podiže čašu ratu u zdravlje.
I mir sa svijeta tjera što dalje.
A djeca plaču, plače Zid plača.
Bog sve to vidi. Bog grijeh svoj shvaća;
pa s lica, od stida crvenoga,
razdera crte naroda svoga.
U Zagrebu, 22. travnja 2024.
Enes Kišević