adminapunitzaktuelnosti-2025, Istaknute vijesti, Novosti
Povijest ljudskoga roda „iznenađuje“ nas, uporno i opako, čovjekovom nesposobnošću da prevlada nagone zla u sebi. Očito su meleki imali pravo u onome času kada im je Bog saopćio Svoju odluku da na Zemlji postavi Čovjeka pa su Mu kazali: „Zar ćeš postaviti na Zemlji onoga što će nered praviti i krv proljevati po njoj?!“
Genocid u Srebrenici – u Evropi koja sebe smatra civiliziranom, pa još u 20. vijeku – bio je fatalan i globalni poraz humanosti i civiliziranosti jer su Evropa i cijeli svijet nijemo posmatrali taj evropski genocid. Da bi apsurd bio potpun, ili – da bi poraz globalne humanosti bio potpun – valja imati u vidu da je bošnjačka enklava Srebrenica u tom času bila, navodno, „zaštićena zona“ Ujedinjenih Nacija. Usavršavanje toga apsurda, zapravo toga kolapsa međunarodnog prava i humanosti, okončano je tako što je enklava Srebrenica dodijeljena administraciji i institucijama dželata a na masovnim grobnicama je uspostavljena Republika odlukom moćnih političkih faktora koji su time pokopali i humanost, međunarodno pravo i vjerodostojnost UN, ovjeravajući praksu u svijetu o neosporivom pravu jačega. Nakon toga, kao i nakon drugih genocida, uslijedilo je verbaliziranje: Nikada i nikome više!
Nijedan genocid nije strogo lokalni: on ima značaj za humanost kao univerzalnu vrijednost, ili opće nasilje; on jest patnja jednog naroda u totalnom istrebljenju, ali je on univerzalna poruka ljudskome rodu o humanosti i etičnosti, o čovječnosti. Genocid u Srebrenici odašilje takvu vrstu poruke svijetu, ali je on više od genocida budući da je učinjen u tzv. zaštićenoj zoni najviše međunarodne institucije i da je potom to stratište dodijeljeno dželatima. Zločin, ili genocid, time je usavršen na destruktivan način kakav jedva da bi mogao zahvatiti totalitet antičkoga epa.
Mi danas živimo s tim činjenicama. Pamćenje toga užasa mora se kultivirati, ali ne kao nefunkcionalno sjećanje zatočeno u prošlosti već radi perspektivne i humane budućnosti. Povijest jednog naroda je uvijek više od prošlosti: ona je neotuđiv dio identiteta i osnova za izgradnju budućnosti. Tragedija Bosne devedesetih godina i genocid nad Bošnjacima, kojima je bilo namijenjeno istrebljenje u cijeloj zemlji, ne pripada samo prošlosti već mora biti faktor osviještenosti za izgradnju egzistencijalno sigurne budućnosti. Prijetnja o istrebljenju ni danas nije minula. Dramatična prošlost može biti prevladana u osviještenoj i perspektivnoj budućnosti. Stoga su opake namjere onih, a nije ih malo, koji Bošnjacima podmeću – kao kompleks – osjećaj navodno neobjektivne viktimizacije.
S velikim žaljenjem, valja priznati da je genocid redovna praksa ljudskoga roda. Na našoj prelijepoj a ne baš sretnoj planeti bilo ih je mnogo, a na tlu Evrope su bila dva u povijesno kratkim intervalima: holokaust i potom genocid u Srebrenici. Neke evropske zemlje su izvan Evrope učinile genocide, a većina evropskih vlada, evo danas, bestidno i totalno nehumano podržavaju genocid u Gazzi. Iz toga se ponovo nameće zaključak o sklonosti ljudske zajednice da povremeno ali konstantno tokom povijesti vrši genocidna istrebljenja onih preko svoje granice. Nema opasnijeg ljudskog izuma od granice, ili međe, na kojoj Mefistofel crpi svoju mitsku i stvarnosnu snagu.
Povijesno gledano, od pradavne prošlosti do Srebrenice i Gazze, historija ljudskoga roda zapravo je historija ratova, masovno istrebljivanje drugih naroda i kultura, a najčešće zbog pogrešnih procjena nekih psihopata, ili onih koji uništavaju druge čak u ime svoga Boga, a upravo to je najgora blasfemija. S obzirom na te činjenice, valja reći da je jedna od najvećih ljudskih (dakako, i akademskih) obmana ona koja kaže da je historija učiteljica života. Čovječanstvo nije izvuklo pouke iz povijesti jer njene greške uporno ponavlja. Velike agresije u Evropi i svijetu na kraju su završile tako što su agresori sa ekstremno velikih daljina koje su dosegnuli morali se povući. Pri tome je ginulo mnoštvo ljudi, uništavana su materijalna dobra, zatirane su čitave kulture i td. Prokletstvo međe odnosno granice ostalo je kao konstanta. Dakle, ljudska nesposobnost da iz prošlosti uči o kosmopolitizmu i humanosti ostala je konstantnom. Pokazuje se kako je u osnovi svega toga, zapravo, upitna čovjekova sposobnost za etičko stasanje jer je čovjek u stanju čak i svome Bogu, ili svojim božanstvima, podmetnuti navodni nalog za agresivnost prema Drugom i Drukčijem. Štaviše, u ekstremnim, ali ne i rijetkim slučajevima zločini i genocidi proglašavaju se naročitom formom pobožnosti, bogosluženja. Etička perverzija je time usavršena. Naš svijet, ovaj u modernome dobu, tehnološki silno napreduje, ali njegov etički, njegov humanistički napredak je nesrazmjeran tome. Štaviše, tehnološki napredak se vrlo često i u mnogim aspektima stavlja u funkciju destrukcije, dehumanizacije, razaranja međunarodnog pravnog poretka i humanosti.
Prije Srebrenice a još više nakon genocida u njoj, koji je izvršen naočigled vlada Zapada, svjedoci smo uznapredovale globalizacije nasilja, naročito onoga državnog, umjesto da svjedočimo globalizaciji humanosti. O tome u ovome času najuvjerljivije svjedoči tragična sudbina Gazze čiju patnju i prepuštenost beznađu ne bi mogao artikulirati čak ni antički ep u svome totalitetu. Sada svjedočimo i agresiji na Iran. Dakle, našim svijetom sve više vladaju zakoni džungle, zvjerske proždrljivosti i modernoga kanibalizma. Taj ubrzani pohod Zla u našem svijetu nije iznenađenje jer je on već u Srebrenici nagoviješten budući da su – tada i tu – najviše međunarodne instance (UN, Savjet bezbijednosti te većina evropskih vlada) uskratili žrtvi pravo na samoodbranu i da su potom dodijelile dželatu oblast u kojoj je izvršio genocid. Time je odaslana jasna poruka budućnosti i otvoren je put ka tragediji Gazze a potom i drugih kolektivnih stratišta. Pri tome se protagonisti destrukcije u totalitetu i dehumanizacije pozivaju na svoju navodnu civiliziranost i demokratičnost. To je također obmana. Naime, mjera moje civiliziranosti nije u tome koliko sam civiliziran u svojoj „avliji“, u svojoj društvenoj zajednici, već je mjera moje civiliziranosti moj odnos prema Tebi i Njemu – prema onima izvan moje zajednice, odnosno preko „međe“. Jedina valjana mjera moje etičnosti i humanosti jest to koliko sam u stanju shvatiti i prihvatiti bratstvo ljudskoga roda i ponašati se u skladu s tim. No, jučer u Srebrenici i „sarajevskom safariju“, a danas u Gazzi, imali smo i imamo „trofejne lovce“ iz navodno civiliziranih zemalja koji sladostrasno ubijaju i sakate „tuđu“ djecu, a potom u svojoj kući miliju vlastitu djecu. To je više zvjerski od svake zvijeri: to je ljudsko zvjerstvo.
Žalim što ovako sumorno predstavljam naš etički poremećeni svijet, ali ako hoćemo imati svijetliju, humaniju budućnost, moramo biti realni, objektivni prema našoj realnosti jer time stičemo pravo na humanost i zagrljaj sveopće pravde. U ovom kontekstu prisjećam se izvrsne Hegelove opaske. Kada je završio jedno svoje predavanje, neki slušalac mu je prigovorio riječima: „Ali, gospodine Hegel, stvarnost se uopće ne slaže s tim o čemu govorite!“ Hegel mu odgovori: „Utoliko gore po tu stvarnost, gospodine!“
Genocid u Srebrenici, kao i svaki drugi, morao bi kultivirati čovječnost u nama, podsticati nas na sveopću empatiju, na humanost i Vrlinu. Ovo može zvučati kao fraza, ali je ne izgovaram i ne osjećam kao frazu jer vjerujem da od Dobra, od Vrline, ne smijemo odustati, inače smo na oba svijeta tragično izgubljeni.
Valja reći i sljedeće.
Genocid jest za najveću moguću osudu jer je zločin u totalitetu. Međutim, nikada ga ne treba koristiti kao motiv za srazmjernu osvetu već kao upozorenje, kao predostrožnost, budući da se on, nažalost, pojavljuje gotovo zakonomjerno. To je kolektivno uništenje jednoga naroda, a to ne može učiniti pojedinac, već mnogo njih, čitave institucije ili državni aparati, ali se ne smije upasti u zlikovačku matricu i logiku pa čitav narod iz kojeg su ti monstrumi i njihove institucije poistovjećivati s njihovim partijama i ideologijama. Bila bi to pogrešna pouka jer oduvijek i u svakom narodu ima ljudi koji se silno stide zlikovaca iz svoga naroda, ali treba ih pozivati na to da budu optimalno aktivni u otporu onima koji vrše ili planiraju izvršiti masovne zločine.
Neka ovo bude poruka Srebrenice i svakog drugog kolektivnog stratišta: Valja se boriti protiv Zla koje je – čini se – bolje organizirano i agresivnije od Dobra jer ovo drugo se zavarava u samodovoljnosti. U tom smislu izričem pohvalu sintagmi „marš mira“ u nazivu ovoga okruglog stola. Naime, pojam „marš“ ima snažne vojničke konotacije pa se u prvi mah čini nekompatibilnim pojmu „mir“, ali – za mir se zaista valja boriti; on se mora osvajati suvislim i organiziranim otporom Zlu koje je sudbinski nasrnulo na naš svijet. Stoga apeliram da i sada, odavde, gazimo strojevim korakom ka miru.
Da nikada ne odustanemo.