Autor: Dino Perica
U vremenu kad se riječi isprazne, kad molitve postanu fraze, a Crkva se pretvori u neutralnog promatrača umjesto glasa Raspetoga – duhovni pad postaje očitiji od svih ratova i gospodarskih kriza.
Ovaj tekst, pisan u duhu svjedočanstva i opomene, povezuje jedan trenutak vjerske uznesenosti s Poljuda 2013. s današnjom šutnjom Crkve pred zločinom u Gazi.
Jer ono što je započelo kao vapaj „Maranatha“ – Dođi, Gospodine! – pretvorilo se, desetljeće kasnije, u prazan eho iz usta onih koji su zatajili Krista.
A kad Crkva zataji, civilizacija pada.
Gaza je pokazni primjer. Maranatha je postala ogledalo.
„Maranatha, pastiru dobri, rabi, učitelju,
dođi na polja, more, gore,
na zipke i grobove raspelom Tvojim označene,
krvlju i znojem ispaćene,
isplakane suzama naroda moga.
Budi početak i svršetak, prvi i posljednji, uskrsla pobjeda, Alfa i Omega naroda moga.
Dođi, Gospodine – neka oni koji se u ljubavi obiteljskoj rode
žive i rastu sretni u Tvom blagoslovu,
u slobodi, miru i vjeri roda i doma, puka hrvatskoga.
Maranatha, dođi Gospodine.
Osnaži mladenačke grudi, učvrsti ruke na veslima
da kroz bespuća zemaljskih muka doveslaju do nebeskih luka.”
Te je riječi grmio bijeli vitez sa zlatnim mačem, dok je zemlja podrhtavala pred pedeset tisuća ljudi na Poljudu.
Vitez se zvao Zlatko. Godina je bila 2013, a pjesma – Maranatha.
Bio je to trenutak snage, mladenačke sile usidrene u kršćanskoj vjeri.
Jer kršćani nisu kršćani samo po vjeri u Boga – u Boga vjeruju svi.
Kršćani se prepoznaju po vjeri u Isusa Krista.
To zasijano sjeme, Poljud 2013., trebalo je roditi.
I rodilo je – 2025. godine, na zagrebačkom Hipodromu.
Više od pola milijuna ljudi. I opet – Maranatha.
Ali ovaj put, riječ izgovara njen autor, šibenski biskup u miru, Ante Ivas.
No zemlja ne drhti. Grudi se ne nadimlju.
Recitacija je umorna, prazna.
Je li se prepao čuda koje je uslišano?
Ili završetka života – znajući da je Krist pred njim živ i stvaran,
a on dolazi iz Crkve koja, poput Petra, Krista danas zaniječe?
Zar Maranatha nije trebala biti trenutak pobjede? Jest. Ali čije?
Moramo se vratiti u 2013. – zadnju godinu hrvatske samostalnosti.
U srpnju je Hrvatska anektirana u ustroj Europske unije.
Na osnovi referenduma, naravno.
I nije aneksija – nego ulazak?
Kao i Austrija 1938. u Treći Reich, također „na referendumu“.
Da bi prošao, Vladimir (Aleksandra) Šeks je morao promijeniti zakon o referendumu.
U EU nas je uveo Zoran Milanović. I Lex Perković – koji nije imao veze s Markom Perkovićem.
Do sljedeće Maranathe iz Hrvatske je iselilo pola milijuna mladih i sposobnih.
Zračna luka Zagreb data je Francuzima, uz državno obeštećenje za njihove eventualne gubitke.
Croatia osiguranje prodano je za manje nego je imalo gotovine na računu.
Iz Hrvatske je prema sirijskim džihadistima (koji su bili pod izraelskom kontrolom) otišlo 3000 tona oružja – jer su to „tražili Amerikanci“.
A Amerikanci su zauzeli ININA naftna polja (u kojima je imala 100 milijuna dolara neto zarade mjesečno), krali naftu i predavali je Izraelu. To čine i danas.
Jedan od Milanovićevih pobočnika palio je menoru s rabinom na Britanskom trgu, pa na Trgu bana Jelačića, a na koncu je paljenje menore organizirano i u Hrvatskom saboru – pod pokroviteljstvom Jandrokovića.
A Thompson?
Zamijenio je Viteza Zlatka u pjesmi „Duvanjsko polje nažimlje grudi“ drugim recitatorom – poslovnim partnerom čovjeka iz Zaklade koja posredno kontrolira katoličke portale. Taj isti izrađuje menore i krunice od antičkog stakla iz Palestine – darove za papu.
U video-spotu jedne pjesme zahvaljuje Družbi braće hrvatskog zmaja.
U međuvremenu, Hrvatska s Izraelom potpisuje memorandume o strateškom partnerstvu i razvojnoj suradnji.
Izrael investira u turizam i energetiku, a hrvatska Vlada se ponosi time što je zemlja „omiljena destinacija izraelskih turista“.
Sve to možda izgleda nepovezano. No zajednički nazivnik je jasan:
judaizacija Hrvatske.
Ali da bi se to dogodilo – najprije je morala pasti Crkva.
Već u 4. stoljeću sv. Ivan Zlatousti je upozoravao:
„Židovi su ubojice Gospodina, razbojnici duha, mrzitelji Boga. Njihova sinagoga nije ništa drugo nego kuća idola i demona.”
(Homilija I, 2)
„Molitve njihove nisu ni po čemu loše po formi – ali Bog ih se gnuša jer dolaze iz duše koja mrzi Sina.”
Zlatousti nije govorio iz mržnje, nego iz obrane Krista.
Ne protiv naroda, nego protiv religije koja odbacuje Mesiju, a sada dolazi Crkvi kao učiteljica.
Crkveni sabori stoljećima su to znali.
Katekizam Tridentskog sabora jasno kaže:
“Zakon Starog Zavjeta bio je privremen. Krist ga je ispunio i nadvladao. Nitko se ne spašava putem Mojsijeva zakona nakon dolaska Spasitelja.”
Papa Pio XI., u enciklici Mit brennender Sorge (1937.), poručuje:
“Tko odbacuje Krista, odbacuje sve otkupiteljske planove Božje.”
Ali s Drugim vatikanskim saborom (1965.), i dokumentom Nostra Aetate, Crkva počinje povlačenje.
Krist se zamjenjuje humanizmom, križ se skriva, a Židovi postaju „naša starija braća“ – izraz koji je uveo Ivan Pavao II.
I tako “starija braća” danas vode teologiju iz pozadine:
kroz međureligijske institute, rabinsko-katoličke seminare, prepravljene prijevode Svetog pisma.
Krist više nije temelj, nego smetnja.
Papa Franjo prima europske rabine dok Izrael razara Gazu.
No civilizacija ne propada kad padne vojska ili banke.
Civilizacija pada kad padne savjest.
Savjest pada kad većina svjesno stane na stranu zla.
Gaza to dokazuje.
Gaza nije rat, nije obrana, nije sukob. Gaza je ogledni primjer genocida –
sustavno uništenje naroda, podržano od cijelog Zapada: vojno, medijski, diplomatski, financijski.
Najgore od svega – šutnjom Crkve.
Crkva nije više glas Krista. Nego – neutralna. Ili još gore – suučesnica.
Gdje su danas pastiri koji govore riječ “genocid”?
Umjesto toga – biskupi se smješkaju uz izraelske ambasadore.
Papa u svibnju 2024. izražava “zabrinutost”, ali i podržava “pravo Izraela na sigurnost”.
Kako Crkva može stajati uz one koji zabranjuju vodu, lijekove, ubijaju djecu?
Gaza je poruka: Ako može njima, može i svima.
To nije kraj. To je početak.
To je ogledalo.
I ono što danas dopuštamo da se dogodi njima – sutra će se dogoditi nama.
Crkva je pala onog trena kad je šutjela.
Kad je Talmud zamijenio Evanđelje.
Kad je htjela biti moć, a ne glas Raspetoga.
To je stvarni pad civilizacije.
Sve ostalo – ratovi, kolapsi, glad, samo su simptomi.
Ako Crkva šuti dok Izrael ubija Krista u svakom palestinskom djetetu,
tko će progovoriti kad dođu po nas?
Sad je jasnije zašto je Ivasova Maranatha 2025. zvučala suho.
Znao je – sve ovo.
I znao je da s Maranathom mora spomenuti djecu u Gazi. A kukavički nije.
Maranatha nije samo pjesma. Nije ni samo molitva.
To je zaziv Kristova povratka – i istovremeno pitanje nama:
Što smo učinili s Crkvom?
Što smo učinili s istinom?
Tko smo postali, kad nas tišina o Gazi ne boli?
Kada vjera više nije obrana malenih, nego diplomacija s moćnima?
Ako Crkva šuti dok se Gospodin ponovno razapinje, ovaj put u svakom gladnom djetetu Gaze,
onda je „dođi, Gospodine“ postao krik iz pustoši.