(Priče o ženama iz Gaze)
Piše: Ružica Ljubičić
Naša je dužnost prenositi svjedočenja ljudi iz Gaze i biti njihov glas u potrazi za epistemičkom pravdom. U nadi da ću kroz njihove priče osvijetliti stvarnost koju svijet često zanemaruje, započinjem serijal priča o ženama iz Gaze.
Ovo je priča o Aseel Ismail. Aseel je 25-godišnja Palestinke iz Khan Yunisa u pojasu Gaze. Prije genocida, Aseel je živjela miran život ispunjen obiljem, radošću, znanjem i osobnim uspjesima. Ona je visoko obrazovana i veoma načitana, stekla je dvije diplome: jednu iz edukacijske rehabilitacije, a drugu iz područja znakovnog jezika. Njezin život bio je usko povezan s intelektualnim okruženjem, njena starija sestra uređivala je sveučilišnu knjižnicu. No sve se to naglo prekinulo. Umjesto akademskog svijeta knjiga, čitanja, razgovora i druženja, suočili su se sa stravičnim bombardiranjima, rušenjem kuća, snova i ambicija, te ugrožavanjem budućnosti. Život je za njih praktički stao. Tijekom razdoblja genocida u Gazi, Aseel je istovremeno doživjela najpotresnije, ali i najvažnije trenutke svog života. Zaručila se, udala i rodila sina. Sve to je proživjela uz prisutnost jeze, cionističkog terora i neizvjesnosti u osvanuće sutrašnjeg dana.
Početak neizvjesnosti
Na početku rata, još je živjela u svojoj kući. „Tjedan dana nakon izbijanja rata, okupacijske su snage raselile stanovnike grada Gaze prema jugu, među njima i naše rođake“- prisjeća se Aseel. „Dva mjeseca kasnije stigao je novi signal okupacije: Da se u potpunosti isprazni kuća mog strica na jugu, gdje sam u tom trenutku živjela. Sjedili smo i samo čekali. Okupacija nam je ponovno poslala signal da nastavimo. Moj stric, kod kojega smo bili raseljeni, otišao je“ – opisuje mlada majka.
Nekoliko dana kasnije, stigla je naredba za evakuaciju cijele zgrade. „Izašli smo, okruženi okupacijskom vojskom, njihovim tenkovima, snajperima i oružjem. Vojnici u tenkovima dizali su prašinu prema nama, avioni su letjeli iznad nas, a snajperske puške bile su uperene u nas“ – navodi Aseel. Promatrala je kako vojnici odvode mladiće i izlažu ih ponižavanju na ledenoj hladnoći. Istodobno je svjedočila prizoru četvorice ljudi koji nose tijelo poginule osobe, umotano u tkaninu. „Bio je to vrlo težak prizor za mene i ne mogu ga zaboraviti do danas“ – naglašava. Nakon toga Aseel opisuje: „Izašli smo u nepoznato i započelo je naše iskušenje života u šatorima. Nismo imali vlastiti zaklon; spavali smo u skromnom šatoru rođaka. Nekoliko tjedana kasnije, jedna humanitarna organizacija pružila nam je financijsku pomoć. Tek tada saznali smo ono od čega smo strepili. Naša kuća je potpuno srušena, pretvorena u hrpu ruševina, ne samo naših materijalnih stvari, nego naših uspomena, sjećanja, dobrih i loših trenutaka, mjesta gdje smo gradili život.“
Zbog stalne opasnosti, obitelj se preselila u jednu sobu zgrade Palestinskog Crvenog polumjeseca. Nekoliko dana kasnije prekinute su internetske i telefonske veze, a okupacijske snage ponovno su opkolile zgradu tenkovima. „Svakoga dana okupacijske su snage ranjavale i ubijale ljude unutar zgrade. Vidjela sam osobu koja je poginula. Upucali su ga i pao je odmah“ – navodi Aseel. Jednoga dana, vraćajući se iz bolnice Crvenog polumjeseca, svjedočila je još jednom primjeru genocida: „Na koledžu postoji kapija koja vodi do bolnice. Okupacijske snage digle su u zrak kuću na stepenicama niz koje sam silazila. Da sam bila nekoliko minuta kasnije… Bog najbolje zna… bila bih među onima koji su stradali“- opisuje Aseel.
Bračni zavjeti i porod pod zvukom tenkova
U tim teškim okolnostima Aseel se udala za svog zaručnika, Karama Sarima „Nisam mogla imati svadbeno slavlje kao bilo koja druga djevojka. Samo sam odjenula tradicionalnu palestinsku haljinu“ – prisjeća se mlada Palestinka.
Nekoliko mjeseci kasnije ostala je trudna, a dva dana prije poroda ponovno je raseljena. „Rodila sam u vrlo teškim okolnostima: nije bilo hrane, a ono malo što je bilo dostupno bilo je jako skupo“ – nastavlja Aseel. Nakon poroda završila je u bolnici zbog visoke temperature i provela tamo još pet dana. Prve mjesece majčinstva obilježili su velika glad i iscrpljenost. „Moje dijete bilo je pothranjeno i nezadovoljno. Kako i ne bi kada ja nisam mnogo jela? Omogućiti mu mlijeko bilo je ekstremno teško. Moja financijska situacija bila je vrlo teška, a cijena formule za bebe značajno se povećala“ – objašnjava Aseel. Unatoč svemu, zahvalna je što je najgori val gladi prošao i nada se da se nikada neće ponoviti. U trenucima nemoći, iskustvo Aseel oslikava univerzalnu majčinsku bol, podsjećajući na riječi Seada Alića da su „sve boli jedan bol. Majke su majka. Molitve su molitva“ (Alić, 2025: 349).
Kako žive majke Palestine?
Nažalost, u ovim trenucima to doživljavaju sve žene koje žive u pojasu Gaze. Na njihova pleća pao je ogroman teret nemilosrdne iscrpljenosti. Palestinke ne stignu predahnuti i odmoriti se jer se moraju brinuti za svoju djecu koja su preživjela. One kojima su djeca ubijena u genocidu, moraju prihvatiti gorku stvarnost da nikada neće vidjeti osmijehe svoje djece. Neke od njih nemaju čak ni fotografije jer je sve ugušeno zbog smoga IDF tame. Ipak, neslomljivi duh otpora osnažuje Palestinke.
Aseel ističe kako joj najviše nedostaju privatnost i toplina njenog doma: „Prije nego što je bombardiranje sve pretvorilo u prašinu, živjela sam sa svojom obitelji i rodbinom u kući koja je danas u ruševinama. Sada je biti žena i domaćica izuzetno teško. Kuhanje se obavlja pod vatrom, bez ikakve moderne tehnologije, a posuđe se pere hladnom vodom koja je ograničena. Nedostaje mi privatnost moga toplog doma koji je srušen, ali se borim za svog sina. Moje dijete me treba.“ Život u šatoru dodatno je rizičan zbog kiše, poplava i nepodnošljive hladnoće.
Aseel kaže da sve žene u Palestini nose ogromnu bol. Tu je fizička bol. Bole ih leđa i noge zbog neprestane brige i borbe za preživljavanje u uvjetima koje bi za svaku ženu bile nepodnošljive. Tu je i emocionalna bol jer se trauma još nije procesuirala. Trauma traje jer dolaze nova bombardiranja, nove prijetnje. No unatoč tome Aseel ima nadu u vjeri „Naravno da ne posustajemo. Odgajani smo prema Kur’anu, a Kur’an nas uči strpljenju i podsjeća da će nam Bog nadoknaditi, bilo u ovom svijetu ili u onome koji dolazi“- zaključuje Aseel.
Priča će živjeti, svjedočanstvo ostaje zapisano
Priču Aseel ne prenosim kako bi izazvala patetiku ili očaj, nego iz dubokog poštovanja prema njezinu integritetu i dostojanstvu. Kao žena, majka i Palestinka, Aseel ima pravo na slobodu, na dostojanstven život, hranu, sigurnost i mogućnost oporavka. Njena priča mora biti ispričana kako bismo spoznali stvarno stanje. Drugim riječima, da genocid i ratne strahote ne promatramo kroz hladne brojke i statistike, nego kroz živote stvarnih ljudi, žena, njihove boli, patnje, ali i duha otpora, vjere i nade. Svjedočanstva poput Aseelina podsjećaju na univerzalnu ljudsku dimenziju stradanja, ali i na snagu koju ljudi pronalaze u trenucima najveće nevolje. Ona nas uči empatiji i odgovornosti. Obvezuje nas da ne zatvaramo oči pred nepravdom i da budemo glas onih čiji glas svijet želi ignorirati. Kroz priče poput njezine oblikuje se istinska spoznaja i poziv na djelovanje, na pružanje pomoći, traženje pravde i afirmaciju ljudskih prava, ne samo u Gazi, nego i u svim dijelovima svijeta gdje se ljudski životi sustavno negiraju i potiskuju.
Ružica Ljubičić