Snažna propagandna aktivnost cionistički orijentiranih institucija (u Izraelu, Americi i ‘ostatku svijeta’), nije mogla ne ostaviti otiske i na govoru o totalitarizmima općenito, pa i o fašizmu i nacizmu. Uzdizanje Židova na razinu „univerzalne žrtve“, genocida nad Židovima na razinu „religijske dogme“, te „antisemitizma“ kao naljepnice kritičarima cionističke politike etničkog čišćenja i širenja vlastite države – stvorilo je polugu za sljedeću dimenziju iskrivljavanja historijskih činjenica.
„Antifašisti“, prema nepisanim smjernicama židovskih organizacija, mogu biti samo oni koji ne napadaju Izrael i njegovu „politiku“ prema Palestincima. Po matematički zacrtanoj formuli svi koji kritiziraju Izrael su „antisemiti“. Kao takvi valjda ne mogu razumjeti dogmu židovske žrtve u Drugom svjetskom ratu, te ne mogu biti niti antifašisti. Logika je naravno besmislena, ali je učinkovita i prisutna u suvremenim aktivističkim (pa i u institucionalno-političkim gibanjima).
Problematičnost pojma „antifašizam“ dobila je svoju novu ali raskrinkavajuću dimenziju. Protiv starog fašizma, ali i bilo kojeg novog, mogu govoriti isključivo prijatelji Izraela i židovskih općina po svijetu. „Univerzalne žrtve“ prigrabile su pravo davanja licence antifašizma u svim zemljama Zapada. Nije važno koliko je Rusa poginulo u borbi protiv fašizma, koliko je Roma i Slavena istrijebljeno; koliko je Nijemaca ubijeno pred kraj rata (u osveti za pristajanje i izbor fašizma/nacizma kao politike).
Licenca se naravno dijeli samo onima koji odobravaju fašistički/nacistički/cionacistički režim u Izraelu. Licencu po svijetu dijele podružnice tog režima (institucije Židova vjerskog i građanskog karaktera), zadužene za provedbu pritiska na lokalnim razinama.
Članovi postojećih „antifašističkih“ udruga nisu na vrijeme zamijetili ideološke pomake nametnute od strane cionističke ideologije i židovskih institucija. Strah od naljepnica učinio ih je oslobođenim od uvida u pomake koji su im se nadvili nad glavama.
Nema analiza. Nema suptilnosti. Nema poziva na razgovore i raščišćavanje terminologije. Postoji samo svijet prijatelja ili neprijatelja cionističkog režima u Izraelu. Sve se svodi na pristajanje ili nepristajanje na zločine nad Palestincima (a samim tim i sve buduće zločine).
Cionizmom nadahnuti intelektualci uvijek su pokušavali spriječiti historijsku analizu nastanka nacizma (uz njega i fašizma). Na te se fenomene pokušavala uvijek baciti ideja „supstancijalnoga zla“ i „supstancijalne mržnje prema Židovima“. Nacizam i fašizam postali su takorekući urođene osobine naroda koji su ih prihvatili. Tako ih se barem željelo predstaviti.
Kako je nekad bilo, tako je i danas. Ljudi se nazivaju „antisemitima“, fašistima ili nacistima, a da se s njima ne pokušava argumentirano razgovarati. Fenomeni se ne promatraju u historijskom kontekstu nego u crno-bijeloj ideološkoj matrici: Tko je protiv izraelskih zločina taj je zasigurno na strani nacizma/fašizma, odnosno zaslužio je naljepnicu protužidova („antisemita“). Nitko osim Izraela nema pravo pozivati se na volju naroda da ima svoju državu. Nitko osim Izraela ne smije u svom historijskom razvoju učiniti nikakvu grešku. Osim Izraela. Nitko u povijesti nije smio surađivati s nacistima i fašistima. Osim njemačkih cionista koji su nacistima nudili tajne Britanaca u zamjenu za protjerivanje što većeg broja Židova u Palestinu. Nitko, pa niti za vrijeme rata, ne smije pjevati pjesme ohrabrenja. Osim cionisti u Izraelu koji glasno pjevajući po trgovima, zazivaju istrebljenje Palestinaca.
O ideologijama zla (fašizmu i nacizmu) još uvijek nije otvorena prava, slobodna diskusija koja ne bi bila ideologizirana. Tu prazninu koriste židovske vjerske i građanske institucije da bi ideologizirale prostor i unaprijed osudile svaki pokušaj. Zbog toga govorim o židoizaciji ne-fašizma (antifašizma).
Na djelu je dakle pokušaj da se prizna samo onaj antifašizam koji ne problematizira pitanje izraelskih zločina u Gazi, odnosno Izrael kao državu rasizma i aparthejda. Stvara se klima u kojoj svaka borba protiv svakog fašizma mora dobiti odobrenje neke od židovskih zajednica. Cilj je naravno sprečavanje pronalaženja fašističkih i nacističkih elemenata u rasizmu Izraela. Nasuprot tome: Treba se boriti za otvoreno, javno, svakodnevno suprotstavljanje tendencijama fašizma i nacizma gdje god se one pojave, jer te tendencije nisu pobijeđene nego su u ruhu ideje „odabranoga naroda“ nastavile živjeti svoju novu inačicu.
Konačno, kako se netko može smatrati protivnikom fašizmu i nacizmu ako u izraelskoj politici ne vidi sličnu, identičnu ili još goru ideologiju nego što je bio nacizam/fašizam?
„Antifašiste“ koji ne vide neki su nazivali „salonskim antifašistima“. Ja sam ih nazvao „kustosima muzejskog antifašizma“. Danas je sve jasnije da je riječ o židoiranim antifašistima koji glasno šute nad aktualnim cionacističkim pokretom ucjena, kupovine, etničkog čišćenja i osvajanja svijeta.