Autor: Dino Perica
Izrael ima pravo na samoobranu – je prva rečenica u priručniku za odgovore na novinarska pitanja koja su podijeljena trećerazrednim političarima, od Ursule von der Layen, preko Starmera, do primatelja dividende od prerade strvina pola Grliću, pola Radmanu, pola Gordanu.
Iz tog ‘prava’ se onda kao nestašluk kvalificira ono što su već Haaški tužitelji i 99 posto čovječanstva okvalificirali kao genocid i ratni zločin. U tom cirkuskom nadmetanju luda za publiku, koje su na platnom spisku Izraela ili na Epsteinovom spisku, ističe se grobar američke hegemonije na planetu – sjajni, prekrasni Donald Duck, ops Trump. Malo je ljut na Netanyahua, malo je hladan prema njemu, a malo ga i posluša, ustreba li ovom angažman američke vojne sile za napad na Iran. Američke bombe su klasika – ugrađene u genocid nad Palestincima i prvo slovo su s kojim počinje izraelski ratni zločin, po svojoj bestijalnosti, po dosad neviđenim manifestacijama ponora ljudskog uma i neviđenim otkrivenjima psihopatije kojom su prožeti vladajući krugovi na Zapadu.
Pravu na samoobranu prethodi pravo na postojanje Izraela. Ono je neupitno jer proizlazi iz međunarodnog prava, iz Deklaracije UN-a iz 1948. U istoj deklaraciji je uspostavljeno i pravo PAlestine na postojanje i to na točno određenom teritoriju. Otad se Izrael nekažnjeno širio na palestinsku stranu, otimao prostor i ovo što danas provodi u Gazu je finale višedesetljetne okupacije. Bez ikakve reakcije međunarodne zajednice.
No, što je dovelo do neupitnosti prava Izraela na postojanje?
Zanemarimo li ono da je pravo u sili, za odgovor na ovo pitanje, morat ćemo se vratiti malo dalje u povijest. Ulazak u vremeplov i plovidba po linearnom vremenu unatrag je dopuštena svakom, kao i povratak. Samo što vremeplovci nemaju pravo na podnošenje izvješća, prije nego li ih pregledaju mossadovci.
Naime, ‘neupitnost’ prava Izraela na postojanje proizlazi iz Biblije. A ona je pravno gledajući presuda o ostavinskoj raspravi, nakon što je Jahve odlučio da mu je dosta gorućih grmova i javljanja u snu pojedincima iz svog izabranog naroda?
Ako se pomno prate izjave izraelskih vođa i predvodnika genocida nad Palestincima, vidjet ćemo da su vođeni upravo Biblijom, ne cijelom dakako – jer Biblija je djelomično njihova, onaj dio koji se zove Stari zavjet.
Netanyahu i Ben Gvir će se pozivati na međunarodno pravo, na odluke Skupštine UN-a? Naravno da neće, one su koliko toliko poštene, nakon gutanja knedle od ‘prava u sili’ koje je zahvaljujući terorističkim izraelskim skupinama, IRGUNU, HAGANI, LEHIJU i mnoštvu uspješno izvedenih terorističkih napada tih skupina i dovelo do stvaranja Izraela na području Palestine.
Zato će citirati riječi svoga Jahve, iz spisa napisanih prije, navodno 2500 godina:
“Ovako govori Jahve nad vojskama: ‘Odlučio sam osvetiti ono što je Amalek učinio Izraelu zatvarajući mu put kad je izlazio iz Egipta. Sada idi i udari na Amaleka, izvrši ‘herem’, kleto uništenje, na njemu i na svemu što posjeduje; ne štedi ga, pobij muškarce i žene, djecu i dojenčad, goveda i ovce, deve i magarce!”
Dakle, Netanyahu, Ben Gvir, Donald ‘kakve su reakcije medija danas’ Trump su samo herojski oporučni izvršitelji Jahvine ostavštine – u Gazi ubijaju muškarce i žene, djecu i dojenčad, goveda i ovce, deve i magarce, vrše etnocid, kulturocid, urbicid i svako zamislivo zlo.
Njihove reakcije na tiha, jedva promrmljana protivljenja takvim zvjerstvima, koja dolaze od trećerazrednih primatelja dividendi od strvinarenja, su naravno – čuđenje! Ne razumiju kako svijet ne razumije njihov papir o Jahvinoj ostavštini svijeta njima na raspolaganje, crno na bijelo. Evo piše u Tori, Starom zavjetu, što vam nije jasno?
Pa…ponajprije, znanstveni konsenzus je kako Stari zavjet nije knjiga o povijesti pa tako ni priča o izabranosti nije iz oporuke, već su pisci židovskih knjiga provodili ideološki projekt stvaranja identiteta naroda koji u tadašnjem obliku nije postojao. Pritom su ‘posuđivali’, odnosno krali tuđe mitove, od Epa o Gilgamešu, preko babilonskog ropstva koje nikad nije postojalo, kao ni egzodus u pustinji pa ni Mojsije, što rastvara i priče o Sinaju i Deset zapovijedi, kao i dolazak u Obećanu zemlju. Nije se ništa od toga dogodilo.
To ne priječi tom istom znanstvu da upravo iz Starog zavjeta ne izvlači neupitnost izraelskog prava na postojanje. Kognitivna disonanca ili konsenzus nastao potkupljivanjem i ucjenama?
Ne može se u isto vrijeme znati da su knjige Starog zavjeta izmišljene, nastale na krađi tuđih mitova i iz tih knjiga vaditi pravo Izraela na postojanje, što samorazumijevajuće vodi do izraelskog prava na genocid nad Palestincima.
Vidimo da može.
I tek sad dolazimo na početak.
Na ključni dio u Ivanovom Evanđelju, koji govori o radikalnoj Isusovoj osudi Židova i njihovog projekta stvaranja izabranog naroda na osnovu izmišljotina o Jahvi; koji uspostavlja jasnu razliku između Jahve, židovskog boga i Boga Oca u čije ime dolazi Isus:
Vi imate đavla za oca i hoćete da činite po željama oca svojega, On je bio krvnik ljudi od početka. On nije bio utvrđen u istini jer nema istine u njemu. Kad govori laž, od svojega govori, jer je lažac i otac laži.
Jer ja istinu govorim, ne vjerujete mi.
Kad ga farizeji optužuju, Isus im izravno kaže:
“Vi ne poznajete ni mene ni Oca mojega… Vi ste odozdo, ja sam odozgo… Vi imate đavla za oca… on je ubojica ljudi od početka… Kad govorim istinu, ne vjerujete mi.”
(Iv 8,14–45, sažeto)
Tvrdi da nije došao ispuniti Zakon, nego donijeti istinu koja oslobađa – ne kao obrezani potomak Abrahama, nego kao Sin Božji, poslan od Oca koji nije židovski Jahve.
Isus jasno razlikuje Boga Oca, koji je milosrdan i iznad zakona, od njihovog oca, koji je „krvnik ljudi“ i „lažac“. Tu više nema prostora za kompromis: Isusov Otac nije Jahve.
Nakon židovske aklamacijske osude Isusa Krista i njegovog ubojstva razapinjanjem na križu, nastavlja dalje otklon od židovskog Jahve i apostol Pavao:
„Znamo da se čovjek ne opravdava djelima Zakona, nego samo po vjeri u Isusa Krista.“
(Galaćanima 2,16)
„Ako se pravednost postiže po Zakonu, onda Krist uzalud umrije.“
(Galaćanima 2,21)
On time izravno ruši teološki temelj židovstva – da se svetost i spasenje zadobivaju vršenjem Zakona.
„Krist je kraj Zakona, da bi se pravednost dala svakome tko vjeruje.“
(Rimljanima 10,4)
To je eksplicitan raskid: Zakon je imao svoju ulogu, ali ona je okončana dolaskom Krista. Spasenje je sada moguće neovisno o židovstvu, jer je spasenje moguće svima.
Obrezanje je bilo znak saveza s Bogom u židovstvu. Pavao ga smatra sada bezvrijednim:
„Jer u Kristu Isusu ni obrezanje ni neobrezanje ništa ne vrijedi, nego vjera koja djeluje po ljubavi.“
(Galaćanima 5,6)
„Ako se obrezujete, Krist vam ništa neće koristiti.“
(Galaćanima 5,2)
Apostolsko Pavlovo propovijedanje nauka Isusa Krista i radikalni raskid s židovskim bogom nastavlja Marcion iz Sinoa (oko 85. – 160. g.). Oko 140. godine dolazi u Rim, gdje počinje propovijedati svoje viđenje Kristove poruke.
Marcion je tvrdio da postoje dva različita boga:
Demiurg: stvoritelj materijalnog svijeta, osvetoljubiv, pristran, krvožedan bog Starog zavjeta. On nije zao, ali je ograničen i ne-milosrdan.
Dobri Bog: otac Isusa Krista, donosi ljubav, milost i spasenje.
“Bog Starog zavjeta je stvoritelj, ali ne Otac Isusa Krista. Isus je došao spasiti čovječanstvo upravo od tog boga, ne po njegovu nalogu.”
Marcion je prvi sastavio kanon u kojeg je uključio Evanđelje po Luki i 10 Pavlovih poslanica, prije toga je ih temeljito očistio od judaiziranih dodataka koji govore o Isusovoj vezi s Davidovim rodom, ispunjenju židovskih proročanstava i o starozavjetnom bogu.
Njegovo najvažnije djelo, danas izgubljeno, bile su “Antiteze” – zbirka suprotstavljenih izreka i događaja iz Starog i Novog zavjeta u kojima je dokazivao kako židovski Jahve i Isusov Bog Otac nisu isto.
Cilj Antiteza bio je dokazati da se Isus ne može uskladiti s bogom Starog zavjeta te da je došao ukinuti, a ne ispuniti Zakon.
Marcionovo kršćanstvo završava njegovim izopćavanjem iz Crkve, ali njegov utjecaj će paralelno sa službenim kršćanstvom trajati stoljećima, od manihejaca, preko arijanizma do katara i krstjana u Bosni.
No kako je onda pobijedila „sjedinjena“ Biblija?
Na Prvom saboru u Niceji (325. g.), pod Konstantinovim pokroviteljstvom, počinje proces kojim Crkva prestaje biti vjera svjedoka i postaje ideologija carstva. Iako kanon nije ondje formalno zaključen, prihvaćen je kriterij jedinstva i političke podobnosti: u kanon ulaze samo spisi koji izbjegavaju raskol između Starog i Novog Boga.
Do kraja 4. stoljeća, pod carom Teodozijem, Crkva postaje državna religija. Biblija se zatvara, a Jahve i Bog Otac bivaju pomireni u dogmatskoj kontradikciji. Stari zavjet ostaje u kršćanskoj Bibliji kao otrovni kompromis s carem i njegovom idejom jedne religije koja ima kontinuitet od postanka svijeta, zanemarujući oslobađajuću ulogu Isusa Krista od jarma judaizma i osvete genocidnog Jahvea.
Uvođenjem Starog zavjeta u kršćanski kanon, Crkva nije samo izvršila kompromis, ona je dopustila da židovski teološki projekt preživi vlastiti povijesni slom. Nakon što je judaizam ostao bez političke snage, dolazi kršćanstvo kao spasitelj židovstva.
Slijede stoljeća kršćanske demonstracije tog kompromisa: Isus služi za privlačenje vjernika, Jahvina narav se demonstrira kroz hijerarhizaciju Crkve, križarske ratove i upliv Crkve u svaki vid života.
Glasovi svetog Ivana Zlatoustog i njegovog viđenja tog kompromisa, zapisanog u njegovim Homilijama o Židovima će biti marginalizirani ili ušutkani.
Židovstvo kroz kršćanstvo ne samo da preživljava, već se ostvaruje kroz formiranje židovstva kao nacije i religije, onako kako su plagijatori-pisci starozavjetnih knjiga imali izvorno na umu.
To se paradoksalno događa kroz reformaciju kršćanstva u 16.stoljeću. Umjesto da Reformacija izliječi kršćanstvo od posljedica trulog kompromisa učinjenog pri redakciji Biblije te da obuzda korupciju, ukine demonstraciju Jahvine osvetoljubivosti i genocidnosti kroz križarske ratove, istrjebljenja Katara, bosanskih Krstjana, ukine rasprodaju oprosta i nemoral u crkvenoj hijerarhiji, ono pravi otklon upravo prema veličanju Biblije, u kojoj veći dio zauzimaju programatski židovski spisi.
Židovi se na velika vrata vraćaju u kršćanstvo. Nakon poziva Martina Luthera za prihvaćanje židovstva, s ugrađenom nadom u njihovo obraćenje i dovođenje Biblije do konačnog smisla:
“Nije kršćanski progoniti Židove, spaljivati njihove sinagoge i knjige. Umjesto toga, treba ih poučiti ljubaznošću, Svetim pismom i primjerom.“
bilo mu je kasno pozivati na suprotno:
“Znajte, dragi kršćani, i ne sumnjajte da vam cijelo židovstvo laže i vara kada iznosi Sveto pismo, kako biste mogli čuti istinu.”
Umjesto raskida s judaizmom, Reformacija donosi židovsku izabranost svim kršćanima, a s tim naravno i podložnost onih koji vjeruju u Isusa Starom Zavjetu.
Nova obećana zemlja, sad svim ‘izabranima’ postaje Amerika u kojoj će se ostvariti novi židovsko-kršćanski poredak.
Paralelno s tim počinje i ‘racionalizacija’ znanosti. Neki će reći rađanje suvremene znanosti. U definiciji znanosti stoji: znanost je organiziran sustav sveukupnog ljudskog znanja stečenog opažanjem procesa i pojava u prirodi i društvu, a obrađenog racionalnim, znanstveno prihvatljivim metodama.
Iz znanosti se isključuje sve spoznajne metode koje proizlaze iz unutarnjeg prosvjetljenja, izgubit će duhovnu komponentu, zanemariti duhovni svijet i izbaciti iz stvarnosti sve pojavnosti koje se ne daju ponovo pokusima i eksperimentima dokazati.
Budući da je Reformacija otvorila širom vrata židovskom kapitalu i njihovoj religiji, to im je omogućilo ovladavanje procesima nastajanja kapitalizma u protestantskim zemljama, ovladavanje obrazovnim sustavima, kao i nadzor nad onim što se naziva znanost. Pritom za sebe ostavljaju znanje o okultnom, Talmud, Kabalu, o ritualima, pravoj stvarnosti ispod one nametnute znanošću, obrazovanjem, kao i kasnijim medijskim stvaranjem ‘realnosti’ i kontrolom nad tom realnosti.
Dolazimo do finala koje se ostvaruje kroz monetarnu kontrolu nad dolarom (a to znači i većinom svijeta), kontrolu nad 95 posto svih medija, kontrolu nad tajnim redovima (koji su tajni ne zbog tajnosti njihovog postojanja, već zbog posjedovanja tajni koje nisu za svijet izvan tih redova) i nad narativom – željenom percepcijom svijeta.
U toj percepciji tek Izrael ima pravo na samoobranu, prije toga pravo na postojanje iz kojeg se onda izvodi i pravo na genocid nad Palestincima u Gazi danas.
U javni diskurs će potvrdu židovske nadređenosti kršćanstvu prvi uvesti papa Ivan Pavao Drugi, nazivajući Židove ‘starijom braćom’.
Tako će svezati ruke papi Franji, kao i Papi Lavu koji nisu u stanju osuditi izraelski genocid danas.
Današnji papa, koliko god govorio o miru, sućuti i solidarnosti, ne može izravno osuditi Izrael kao zločinačku državu, niti reći da je Bog Starog zavjeta protivan Evanđelju. Jer time bi srušio temelje Crkve kako je povijesno oblikovana – na kompromisu s judaizmom.
Papa ne može slijediti Krista do kraja, jer bi tada morao raskinuti s tradicijom koja pokušava pomiriti nepomirljivo: Boga milosrđa i Boga genocida. Morao bi odbaciti Stari zavjet kao izvor božanskog autoriteta, a time bi se srušio zid koji Crkvu drži u kontinuitetu s institucionalnom moći.
Papina tišina je odjek straha. Ako bi rekao istinu o Izraelu i o Bogu koji zapovijeda pokolje – morao bi priznati da je Crkva sukrivac. Da je podržavala mit o izabranima, mit o svetoj zemlji, mit o božanskoj kazni. Morao bi reći: mi smo prodali Krista za savezništvo s lažnim Bogom.
Morao bi reći – Mi smo prinuđeni prodati Palestince i pomiriti se s njihovim istrjebljenjem i uništenjem jer tako čuvamo Crkvu.