Piše: Sead Alić
Bilo je lakše u ona vremena kada su bogovi bili antropomorfni, kada su ljubili i mrzili, birali strane. Bog koji bi izgubio nestajao bi sa scene ili se pojavljivao pod nekim drugim imenom. Historija mitologije historija je ljudskih pokušaja projiciranih u svemoguća bića. Kada očekivanja ne bi bila ispunjena uslijedila bi kazna zajednice koja je vjerovala.
Uspostavljanje jednog jedinstvenog, univerzalnoga boga, pokazalo je ovisnost ideje boga od zrelosti zajednice koja u njega projicira svoje nade. Narod je mogao htjeti da njegov bog bude univerzalan, ali da istovremeno bude samo njihov. Nezrelost projekcije univerzalnoga boga pronašla je ‘rješenje’ u partikularnom bogu koji je realizirao ili trebao realizirati samo nakane jedne političke zajednice, jednog etnosa/naroda. Tako je bog jednog naroda/plemena postao kandidat za jedinog univerzalnoga boga.
Nezrela projekcija je univerzalnost boga vidjela u naknadnom širenju svoje projekcije na sva druga plemena, na cijeli svijet. Partikularni bog jednog plemena zadobio je obvezu pobijediti sve ostale bogove (koji ne postoje) te partikularni osjećaj jednog plemena/naroda/zajednice propisati kao pravilo vjerovanja, osjećanja, ponašanja i djelovanja svih ljudi na svijetu.
Lako je bilo u vremenima u kojima bogovi nisu bili samo dobri. O tome svjedoči i Stari zavjet ali i antički svijet. Grčki su bogovi (prema tumačenju Hesioda) kaznili ljude otvaranjem Pandorine kutije iz koje su na svjetlo dana izašli bolest, patnja, rad… Za razliku od pjesništva filozofi su pokušali racionalizirati zlo, razumjeti ga i razumom spriječiti. Sokrat je tako mislio da je zlo rezultat neznanja, Platon ga je vidio u odsutnosti dobra, Aristotel je detektirao akraziju (slabost volje koja zna ali zbog strati čini zlo). Epikur je okončao prvi svezak priče o bogovima i zlu stavom da se bogovi ne miješaju u ljudske poslove.
Zla koja su činili doseljenici u Palestinu u početku su svoje političko i ideološko zaleđe imala u ateističkom svjetonazoru koji je ipak prihvaćao ideje kršćanskog cionizma i zapadnoga imperijalizma. Kolonijalizam je u početku bila zapadna priča koja se željela primijeniti na Palestinu. U tu priču dobro se uklapala evangelistička interpretacija koja je tvrdila da bog nije završio svoj posao sa Židovima.
Teološka dimenzija kolonizacije Palestine vremenom postaje dominantnom. Odjeci evangeličke ideje o ulozi Židova u božjem planu, nakon vojne pobjede 1967 godine, vraćaju se u SAD kao potvrda ispravnosti one interpretacije Biblije koja je prepoznala cionističke nakane. Institucije SAD-a od tada postaju još poroznije za prodiranje cionističkih ideja.
Partikularni cionistički bog dobio je na svoju stranu u tom trenutku najveću svjetsku silu. Podizanje partikularne cionističke ideje na svjetsku razinu bilo je samo operativno pitanje. Rješavali su ga globalni mediji, industrija zabave, pritisci na obrazovne institucije svijeta, donatorske agencije, obavještajne agencije, pojedinci i službe zadužene za ucjenjivanje najvažnijih ljudi politike, biznisa, kulture, znanosti…
Stvoren je narativ protiv kojega se teško bilo boriti. Njegove su okosnice bile ideja odabranoga naroda, ideja zlorabljenja Holokausta, proizvodnja grižnje savjesti kod zapadnoga svijeta, te ‘božja volja’ koja se pojavljivala svagdje gdje je nedostajalo argumenata. Cijeli svijet je bio kontaminiran stavom da je Izrael u pravu, odnosno da Izrael ima pravo na postojanje.
Ako pitanje postavite tako da se ne odnosi niti na jednu konkretnu zemlju ono bi otprilike glasilo: Ima li pravo postojati država u kojoj vladaju rasistički zakoni, u kojoj postoje zasebne ceste za ljude druge vjere, u kojoj se ‘inovjerci’ mogu šetati samo određenim dijelovima grada, itd. Svi bi se složili da takva država ne može postojati. No kada u igru uđe propagandom obrađena slika države koja se nazvala Izrael – svi zanijeme.
Slično je i na drugim razinama. Tkogod bi se pitao smiju li se obavještajne službe baviti ucjenama koje sežu čak i do razina ucjenjivanja pedofilijom, odgovor bi bio negativan. No kada postavite pitanje o ulozi Mossada u igri ucjenjivanja svjetskih političara, na sceni zavlada šutnja.
Strah je prevelik. Previše je ljudi spriječeno u svom govoru, onemogućeno u bavljenju svojim poslom, učinjeno nevidljivim… Svijet je postao ratište globalne cionističke propagande i ostatka razumnoga svijeta.
Obavještajni korijeni Epsteinove djelatnosti
U svjetlu mračnih tajni koje su isplivale u Epsteinovim fajlovima relativno je jasno razaznati ulogu Zla u kompromitiranju ljudi i institucija (čiji je cilj morao biti služenje čovjeku i ideji Dobra). Osoba koja je još 2008. priznala da je kriva za seksualno iskorištavanje maloljetnica nije prestala s tim neprihvatljivim oblikom ponašanja, nego je svoje zlo proširila i na trgovinu ljudima (djecom) u svrhu seksualnog iskorištavanja, na seksualno zlostavljanje i silovanje, te uključivanje utjecajnih osoba u aktivnosti zbog kojih će ih se kasnije moći ucjenjivati.
Uključivanje moćnih i utjecajnih ljudi u monstruozno zamišljenu mrežu ranjivih i poslušnih, stvaralo je utisak kod organizatora da se nitko toj mreži ne može suprotstaviti. Elita je uvijek bila povezana, a sada su njeni ključni ljudi bili u mreži. Zakon se pokazao slabim sredstvom još 2008 godine kada se Epstein izvukao samo sa simboličnom kaznom. Iza njega je bila snažna organizacija kojoj je realizacija cionističke ideje zadatak. Načini realizacije tog zadatka, odnosno stvaranja pretpostavki za realizaciju zadatka, vode izravno u zlo.
Cionacizam je aktivnošću svoje obavještajne službe izgradio sustav kompromitiranja. U tom je sustavu sve bila zabava niskih strasti. Sve je bilo dopušteno pa i seksualno općenje sa djecom. O tajnim ritualima (o kojima se pisalo i prije dvije tisuće godina) možda ćemo nešto saznati kada se sruši rasističko uređenje države Izrael.
Onaj koji je najbogatijim i najutjecajnijim ljudima Zapada omogućio zabranjena ‘zadovoljstva’ uredno je dokumentirao užitak pada. Korisnici usluga postali su ucijenjeni, ranjivi, podložni, spremni prihvatiti naloge svojih novih gospodara.
Sistemsko prikupljanje materijala za potencijalne ucjene dokaz je uključenosti tih velikih hijerarhijski ustrojenih organizacija. To upozorava da nije ključno pitanje je li Epstein živ nego koliko još Epsteina operira po svijetu u ime cionacizma i njegove obavještajno ucjenjivačke strukture.
Odustajanje od sebe sama
Tko ili što te može natjerati na odustajanje od sebe sama? Kad iz tebe izlaze riječi u koje ne vjeruješ. Kad se želiš dodvoriti onoj skupini ljudi koje si istine radi optuživao. Koja je razlika između kriminalca koji postane mafijaš, suca koji sudi mafijašima pa prijeđe u njihov tabor, ili teoretičara koji iznenada ‘shvati’ da će završiti kao Rembaud u Africi u svom bijegu od Zapadnog sustava vrijednosti, pa se priključi onoj političkoj struji koju je najviše kritizirao?
Kako se razumijevanje svijeta pretvara u nekom ideologijom usmjereno opravdavanje nepravednoga?
Što bi to moglo biti vrednije od dosljednog dokazivanja neistine, laži prešućivanja, skrivanja političkih vjerskih kulturnih medijskih projiciranja u onog ‘drugoga’?
Sve su to pitanja koja su aktualizirala razmišljanja o moralu, identitetu, industriji svijesti, zavođenju i manipuliranju od strane medija, pitanja odnosa morala i prava u zapadnom sustavu vrijednosti, pitanja odnosa vjere i sekularizma u svijetu licemjerja.
Aktualna nas bijeda politike uvjerava da je filozofija zakazala, da nije bila dovoljno uporna i da je kormilo svijeta prepustila nemoralnoj politici i zlu.
Zlo nikada nije zadovoljno nijednim svojim uspjehom. Uvijek traži više: više žrtava, više osvojenog teritorija, više patnje za druge, veću ravnodušnost prema boli drugih, veće bogatstvo, više društvenog uvažavanja, veliki utjecaj na ključne aktere aktualnog političkog trenutka, bogate ljude, znanstvene, kulturne, odgojno-obrazovne i medijske institucije.
Razorno inventivno i bez-obrazno, zlo izgrađuje mreže razaranja. Mreže su to koje se izgrađuju paralelno uz društvene sisteme, mreže koje nerijetko upravljaju neko vrijeme tim sistemima, te koje imaju i kastinsku, i robovlasničku, i mafijašku strukturu.
Korijen svakoga zla je slabost (individue, političkog projekta, institucije, hijerarhije…). Osjećaj inferiornosti osnažen nerealnom ambicijom (potaknutom nekom neočekivanom potporom) rađa neravnotežu između sposobnosti očekivanja. Ta neravnoteža poziva pojedinca, političku organizaciju ili čak cijelu državnu infrastrukturu, da se prikloni horizontu u kojemu više ne vrijede moralna načela. Rađaju se entiteti koji tek u permanentnosti nemoralnih aktivnosti mogu izbjeći pitanja morala i savjesti.
Kao rezultat bijega od slabosti zlo će se uvijek iznova pozivati na vlastitu žrtvu iz ‘doba slabosti’. Pojedinac nije bio shvaćen, raštrkani narod nije bio nacija i nije posjedovao svoj teritorij, bogataš nije bio adekvatno uvažavan u društvu, netko nije prepoznao nečiju sposobnost… Zlo u nama spava kao tempirana bomba koja u sebi ima onoliko eksploziva koliko je u nama emocionalne nezrelosti, psihičke neuravnoteženosti, izbjegavanja sučeljavanja s realnostima svijeta. Zlo se aktivira kada podstrek ponudi prečac do razrješenja.
Kako je s pojedincem tako je i s institucijama, pa i državama. Kolektivno nesvjesno može spavati tisućama godina. Bijes se može akumulirati i može rasti iz generacije u generaciju. Eksplozija kolektivno nesvjesnog jednog naroda/nacije/vjere istovremeno je i odgovor na zlo i podloga za realiziranje novoga zla. Ono nesvjesno se poput razorne lave, pojavljuje na površini, oslobođeno svih obzira. U pepeo će pretvoriti i sela i gradove i sve ostalo što mu se nađu na putu.
Slabost iz koje izrasta omogućuje zlu skrivanje iza maske naivnosti, odnosno iza uloge žrtve. Zlo se u pravilu poziva na nepravde prema pojedincu odnosno historijske nepravde prema narodima ili državama. Stare su nesreće ukroćena lava od koje se kuju posude za osvetu i nesreću nekih drugih…
Zlo pluta na nestabilnoj splavi sačinjenoj od ustrašenih ljudskih kostiju i ljepila laži. Na jarbolu/anteni vijore se strasne zastave koje zlo mijenja prema potrebi trenutka. Isluženi kormilari bacaju se u more.
Snaga zla je u šutnji Dobra i omasovljenju vlastite platforme. Do omasovljenja dolazi u pravilu obećanjima financijske koristi, kupnjom ili ucjenom. Što je više kontaminiranih to je platforma sigurnija. Što je više vlasnika medija među kontaminiranima, manja je šansa da se sustav širenja zla razotkrije. Predsjednici vlada i visokopozicionirani politički časnici posebno su zanimljivi. Preko njih se može upravljati političkim pravcima kretanja država odnosno usmjeravati sredstva iz državnih proračuna tih država.
Religijska obilježja vladare Zemlje
Ispod površine manje više estradno-teatarske dimenzije života, događaju se sukobi i previranja koja se ne mogu svrstati u uobičajene klasne odnose, niti u igre dnevne politike.
Pravila igara duboke države određuje količina novca odnosno financijskog utjecaja. Tamo su bitni jedino interesi vladara planeta Zemlja. Sve ostalo je operativa.
Vladari planeta Zemlja pripadaju krugu koji stjecajem okolnosti ima i religijsko obilježje. Pritom se ne misli da svi najbogatiji ljudi svijeta (skriveni duboko u svojim bankama, korporacijama ili fondovima) nose ista religijska obilježja. No stjecajem historijskih i teoloških okolnosti, njihovi su suvjernici dvije tisuće godina bili u prednosti pred ostatkom svijeta. O tome treba govoriti analitički, mirno, bez ostrašćenosti pa i bez optuživanja. O kontekstu nisu odlučivali samo oni. Kršćanski i islamski teolozi i te kako su pridonijeli oblikovanju financijskog poslovanja koje je vjernicima jedne vjere dalo prednost koja je u konačnici pretvorena u nedohvatljivu financijsku prednost. Duboka država je židovskog karaktera, svidjelo nam se to ili ne, razumjeli mi to ili i dalje nabadali o ‘tajnim krugovima’.
Židovska duboka država (najavljena pojmom status in statu) podigla je visoke medijske i dogmatske zidove oko svog bogatstva, načina na koje je do njega došla, kao i vjerskoga žiga njihovih mjenica – boga.
Holokaust, zakoni, strah od etikete protužidovstva i globalna medijska propaganda – opeke su od kojih je složen zid koji sprečava kritičko propitivanje stvarnih korijena bogatstva, načina na koje je genocid nad Židovima uzdignut na razinu dogmatskog religijskog pojma, zakona u nekim državama Zapada koji sprečavaju propitivanje cionističke izraelske politike, straha vjernika drugih vjera od etikete antižidovstva, te razumijevanje snage propagande kojom se industrijalizira svijest suvremenog građanina svijeta pretvorenog u potrošača ideologiziranih procionistički orijentiranih medija.
Nitko se ne usudi reći da je duboka država zapravo židovski i/ili prožidovski oligarhijski zbor koji je nakon financijskog porobljavanja svijeta odlučio svojim robovima na rukave ugraditi šestokraku zvijezdu.
Ljudi se ne usude jer zidovi to odmah pretvaraju u ‘mržnju Židova’.
Snaga broja (pripadnika jedne vjere u odnosu na druge vjere) ne može se uspoređivati sa snagom propagande. Pojedinci su masa kojoj prilaze Sokrati sa svijećom tražeći čovjeka. Propaganda stvara masu od neistomišljenika i ‘nevjernika’. Treba iscrtavati mape propagandnih i medijskih utjecaja a ne vjernika ove ili one religije. Stari se pojmovi tope u medijskim tvornicama iluzija koje su postale naš stvarni život.
Zlo je svoje danas najsnažnije zagovornike pronašlo u sljedbenicima ‘partikularnoga boga’ kojega silom žele nametnuti svijetu.
To donosi pretvaranje svih odnosa u vjerske a svih ratova u religijske.
Mir i Dobro nalaze se u prostorima u kojima nema manipuliranja s idejom boga.