Esad Bajtal
Daću povod za početak rata.
Nije bitno da li je vjerodostojan ili nije.
Pobjednika ne pitaju da li je govorio istinu.
Kada se počinje i vodi rat,
nije bitno pravo, nego pobjeda.
- Hitler
Tako je govorio Adolf Hitler prije namjenski insceniranog napada na Poljsku. Prepad na Glajvic (31. 8. 1939.), odigrao se u režiji njegove „bezbjednosne službe“. Jer, kako je rekao, „Poljska mora biti uništena“. Eto matrice koju možemo pratiti i danas na liniji Bosna, Ukrajina, Gaza. S njom je laž, kao jedina politička istina, postala konstanta naših života i tragedija! Gornji citat izražava način razmišljanja u kojem su istina, moral i pravo potpuno podređeni političkom cilju. „Cilj opravdava sredstva“. Moral vrijedi samo dok koristi ostvarivanju cilja, pa ako je pobjeda jedina vrijednost, protivnik je puki objekt koji treba uništiti. Naglasak je na moći, odlučnosti i kontroli. Etički gledano, iskaz predstavlja oblik konzekvencijalizma s apsolutnim prioritetom pobjede: moralna vrijednost postupka procjenjuje se gotovo isključivo prema ishodu. Time se otvara mogućnost opravdavanja laži, manipulacije ili agresije ukoliko vode željenom cilju. Sila se poistovjećuje s istinom i opravdanošću, a moral i pravo podređuju se samovolji. Kako tada, tako i danas. Živimo u vremenu u kome činjenice ne znače ništa. Sila je sve. Paradoksalno ali je tako. Svaki dan gledamo i slušamo vijesti o brutalnom ubijanju djece u Gazi. Više od 50.000 ubijeno je ili ranjeno od oktobra 2023. saopštio je Dječji fond UN-a. 29.05.2025. i niko ništa. istorija se ponavlja. Samo u Sarajevu, toj Gazi Bosne, krajem XX stoljeća, prema prvom poratnom izvještaju iz 1996., ubijeno je 1.585, a ranjeno 14.888 djece.[1] Naravno, to je strašno. U Gazi se zbivalo još strašnije. Nepojmljivo strašnije. Ali, sa stanovišta naše teme ni to nije najgore. Ima i gore. Gore od goreg. Gore od ubijanja djece, žena i ljudi Gaze je – ubijanje istine o njihovom ubijanju. A da bi ubili istinu tog ubijanja, ubice pokreću masovno ubijanje novinara (glasa istine) u Gazi. A to izgleda ovako.
Istraživanje Sveučilišta Brown, pokazuje “da je rat u Gazi, od 7. listopada 2023., ubio više novinara nego Američki građanski rat, Prvi i Drugi svjetski rat, Korejski rat, Vijetnamski rat (uključujući konflikte u Kambodži i Laosu), ratovi u Jugoslaviji 1990-ih i 2000-ih, i Rat u Afganistanu nakon napada 11. rujna 2001. Ukratko, više nego svi ti ratovi zajedno. Pri tome Zapadni mediji prema ubijanju novinara ostaju nijemi – ili što je još gore – učestvuju u namjenskom prekrajanju istine o laži tako programirane šutnje i nijemosti. Kad je Reuters izvijestio o izraelskom klanju Anasa Al-Sharifa, novinara čija je fotografija iz Gaze Reuters-u donijela Pulitzerovu nagradu, koristili su naslov Izrael ubio Al Jazeera novinara za kojeg kaže da je bio vođa Hamasa, nekritički objavivši idejno tempiranu izraelsku laž,[2] koja zločin tog ubistva pokušava prekrojiti u nužnost tobožnje odbrane.
Na isti način, po istom principu laži kao jedine istine, negirani su, i još uvijek 30 godina poslije agresije, negiraju se zločini u Bosni. U srpskim i srbijanskim medijima, svih ratnih i poratnih godina, javno se piše i govori da smo sami sebe granatirali na Markalama u Sarajevu i na Kapiji u Tuzli. Te nevjerovatno monstruozne laži, slijede ništa manje notorne gluposti tipa da „Sarajevo nije bilo u opsadi“, i da „genocida nije bilo“. A opsada Sarajeva trajala je 44 mjeseca ili 1425 dana. Ubijeno je 14.011 civila 1.601 dijete. Prosječno 329 granata dnevno bacano je na Sarajevo. A 23.07.1993. na grad je bačeno 3.777 projektila. Dakle svake 22 sekunde po jedna granata na opkoljene nemoćne ljude. Morbidno i nepojmljivo. I sve se to događalo pred kamerama cijelog svijeta. A onda, još morbidnije i ciničnije: na suđenju u Haagu, pred istim kamerama tog istog svijeta, Milošević, „mrtav hladan“, nadmeno kako to samo on umije, izgovara sljedeće:
Sve o Bosni i Hercegovini je čista laž.
Dakle, ni mala. ni velika; ni ova, ni ona; nego čista laž. U prevodu: nije bilo ni rata, ni silovanja, ni paljenja, ni ubijanja, ni pljačke, ni rastjerivanja ljudi. Sve je to samo „čista laž“.
Prvi plan je oslobađanje komunikacije na južnoj strani grada, dok drugi plan podrazumijeva ulazak u Srebrenicu ako to bude vojnički izvodivo. Karadžić je upitao Deronjića za procjenu, koliko stanovnika se nalazi u gradu, na što je on odgovorio da ih je oko 40.000. „Šta vi, Miroslave, mislite uraditi sa tim stanovništvom dole“?, upitao ga je Karadžić i na njegov odgovor da ne zna šta će se dešavati, dodao: „To sve treba pobiti. Sve što stignete“.
http://www.bhstring.net/tuzlauslikama/tuzlarije/dosijeview.php?teka=dosije/deronjic.htm
Zvuči nestvarno. Čak nemoguće. Ali ni to nije sve. Na istom tom sudu Karadžić će tvrditi da „Sarajevo nije bilo u opsadi“ izgovarajući tako još jednu zločestu besmislicu. I začiniti je još zločastijom: „Sarajevo nije bilo ni okrznuto“. O tempora o mores. Uglavnom svi zlikovci su, braneći se, bezumno, planski zacrtano lagali. Psihološki govoreći, svijest o veličini počinjenog zločina učinila je da još jedino Gospođa Laž pristaje da ga brani. A onda, novim, dodatnim lažima brani – i samu sebe: slâganjem laži na laž. I tu se zatvara pakleni krug ideološkog, velikodržavnog licemjerja.
Evo kako to izgleda na primjeru velikosrpskog negiranja genocida. Svjesno izabrano sljepilo, pred oporo krvavom stvarnošću (koje su potpuno svjesni), kompenzira se blefom ideološki projektovane nestvarnosti, po kojoj genocida nije bilo. Genocid ne postoji. Ali, postoji nešto drugo. Postoji ideološki posredovana i ontološki reinterpretirana projekcija genocida u – zločin. Odnosno, svakodnevno, papagajski ponavljano svođenje genocida na: „veliki zločin“, „strašni zločin“, „apsolutno nepotreban zločin“.
Ta uporna, pažljivo orkestrirana, sistematska, ideološka, javno-medijska transformacija genocida u „veliki zločin“, „strašni zločin“ „apsolutno nepotrebni zločin“, otvara brojna ljudska, psihološka, moralna, etička i politička pitanja. Pitanja smisla i značenja politike po kojoj veliki, strašni i nepotrebni zločin – nisu ništa. I nisu nikakav problem. U prevodu: počinili smo „veliki zločin“, „strašni zločin“ „apsolutno nepotreban zločin“ – pa šta?
Glupan ne razmišlja, idiot razmišlja pogrešno, a glupi idiot bez razmišljanja prihvaća svoje pogrešno razmišljanje. Ono što kolokvijalno nazivamo „šupljoglavošću“ može imati više dimenzija, no ja ću se držati ove jednostavne podjele. U polazištu dominira glupost koja potom prelazi u idiotizam. Obje su kategorije dinamičke. Iz njih se može izlaziti i u njih ulaziti. Glupan nimalo ne sumnja nego vjeruje svemu što čuje. Tek kada se pojavi sumnja, glupan se može prometnuti u idiota. Kod glupog idiota sumnja zamjenjuje stopostotnu uvjerenost.
Lars Fr. H.Svendsenn, O glupanima, idiotima i glupim idiotima, Zagreb, 2026.
Dakle, politika koja djelo velikog, strašnog i apsolutno nepotrebnog zločina, ne vidi kao životno i ljudski sporan čin, indirektno ga priznaje i zagovara kao nešto normalno, nesporno i samorazumljivo. Kao neku vrstu uobičajene, inercijske konstante svoje povijesne prakse, zbog koje se, ni ljudski ni civlizacijski, ne osjeća loše. A skrivanjem, zaštitom i veličanjem počinilaca tog strašnog i apsolutno nepotrebnog zločina, ne osjeća se čak ni moralno odgovornom.
Međutim, iluzije, i uporno sistematsko negiranje su jedno, a stvarnost nešto sasvim drugo. Životna dijalektika ima svoju praktičnu, nepisanu logiku. Naime, i prije svega: sekundarne i tercijarne grobnice raz-otkrivaju prikrivano u njegovoj licemjernoj nakani. A zajedno s njima čine to i ogromni jezivi stadionski transparenti: „Nož, žica, Srebrenica“.
Ili javna pjevanja:
Oj Pazaru novi Vukovaru
A Sjenice nova Srebrenice
koja glasno priznaju i ponovo prizivaju upravo ono što vlast i politika tako uporno, cinično i strateški bemisleno poriču.
U pitanju je dobro osmišljena i provjerena sofisterijsko-obmanjivačka matrica sistematski korištena svih ratnih godina. Naime, na jednom od zavojevačkih sastanaka tadašnjeg Miloševićevog Vrhovnog saveta odbrane, Karadžić predlaže sljedeći modus djelovanja, odnosno psihološki osmišljenu manipulantski strategiju. A ona kaže da Milošević treba da „nastavi da se bori onako kako je to radio do sada“, a da oni, Srbi u Bosni, nastave biti „nepredvidivi ludi Srbi“.
Zapisnik s tog sastanka pokazuje koncept taktički sračunate podjele teatarski precizno zacrtanih uloga, gdje Milošević glumi miroljubivog „odgovornog državnika“, a Karadžić „ludog Srbina“, kako bi tako insceniranom predstavom obmanjivali domaću i svjetsku javnost, a oni nasiljem i bešćutnim prolijevanjem krvi građana (i Srba i nesrba), dobijali ono što su kabinetski, ratnohuškački, unaprijed zacrtali.
Esad Bajtal, Zločini i laži Miloševićeve kripto-politike, Sarajevo, 2014.
Odnosno, sveprisutni politički diskurs njegovanja javne laži, svojim poticanjem zaošijanih sljedbenika „krvi i tla“, nesvjesno ogoljuje upravo ono što vlast svojim lažima uporno skriva. I tako to čini od 1389. Od Kosovskog boja. Dakle, punih šest stoljeća. Epska poezija, kultura, politika, mediji, inteligencija, Akademija (SANU), Crkva (SPC), svi na istom poslu. Poslu proizvodnje i širenja namjenski osmišljenih lagarija. Na djelu je 636 godina sistematski uporno njegovane laži. Ma o čemu i ma o kome da se radi. Sve u ime srpstva i „srpskog sveta“ koji figurira kao ideja vodilja koju najbolje ocrtava sloganska besmislica tipa: „Srbija do Tokija“. I da se to nabrajati unedogled. Nenabrojivo. Ali, samo još jedno podsjećanje. Početak rata protiv Ukrajine (24. 2. 2022.) , miloševićevski uzorno, Putin je nazvao – „specijalnom operacijom“.
A „specijalnu operaciju“, popratila je urgentna specijalna velikosrpska laž. Beogradski Informer na svojoj naslovnici tog jutra, ispisaće ogromnim slovima: „Ukrajina napala Rusiju“. Dakle, u igri je jedna i ista matrica osmišljena u slavu zločina, neljudskosti i naci-etničke nadmenosti nebeskog naroda. I kako god da je čitamo ante rem ili post rem (prije ili poslije stvari); strateški ili revizionistički, ona uvijek znači jedno i isto. Laž i samo laž
Strateški (ante rem):
Uradićemo sve što smo naumili.
Negiraćemo sve što uradimo (Laž prva).
Revizionistički (post rem):
Nije bilo kako je bilo.
Nego je bilo kako Mi kažemo da je bilo (Laž druga).
PS
Ljudsko i logičko pitanje glasi – kako se sve to zove?
Ali, odgovora – nema!
Odnosno, nauka ima odgovore ali, ne i – odgovor.
Međutim, odgovor imaju bosanski i sarajevski sleng.
A dat nam je u samo jednoj jedinoj rečenici, koja kaže:
„Otišlo je sve u sto pički materinih“. [3]
Sutješčica/Zagreb, oktobra 2025.
[1] “Profesor dr. Salahudin Dizdarević, šef Klinike za dječiju hirurgiju KCUS-a, u naučnoistraživačkom radu pod nazivom “Dječija hirurgija u odbrambenom ratu Republike BiH”, prezentiranom na Kongresu hirurga Bosne i Hercegovine s međunarodnim učešćem održanim u maju 1996. u Sarajevu, izjavio je da je u Sarajevu od 5. aprila 1992. do 30. juna 1995. poginulo 1.585, a ranjeno je 14.888 djece. Od ukupnog broja ranjenih 3.378 djece je teško ranjeno, među kojima je 355 djece sa trajnim invaliditetom. Povrijeđena djeca su liječena u šest bolnica u Sarajevu”, navode iz Instituta za istraživanje zločina“.
[2] Reporteri bez granica su upozorili da, “s obzirom na brzinu kojom izraelska vlada ubija novinare u Gazi, ubrzo više neće biti nikoga da nas informira”. Gaza je postala najsmrtonosnije mjesto za novinare na svijetu. Preko 270 palestinskih novinara i medijskih radnika je bilo ubijeno od strane Izraela od 7. listopada 2023. Ovo nema presedana u prijašnjim konfliktima. Tijekom Rata u Iraku, koji je trajao od 2003. do 2011., ubijeno je 228 novinara; genocid u Gazi je nadmašio ovu brojku u manje od dvije godine.
| Izvor: Andrea-Ebert-ilustra, Wikimedia Commons |
Izraelski masakr novinara nije samo nesretni nusprodukt rata ili neoprezna greška. To je namjerna politika i ekstenzija izraelskog genocida. Izrael ušutkuje one koji se usude razotkriti grozote koje čini. Čini to uz pomoć svojih imperijalističkih saveznika i establišmentskih medija, koji pružaju vojnu i diplomatsku podršku dok peru laži i dezinformacije režima.
Cf: https://www.crvenakritika.org/svet/1171-izraelski-rat-na-istinuhttps://www.crvenakritika.org/svet/1171-izraelski-rat-na-istinu
[3] Da umanjim nedoličnost i pojmovno neprimjeren ispad iz akademskog diskursa, kontekstualno neizbježnu jetkost, aforističku sabranost, neupitnu tačnost i jednoznačnost slengovski neumivenog odgovora, izvinjavalački ponizno i etički skrušeno lociram u PS.